Za SBplus progovorio je o svom, nimalo lakom, plesnom putu

POŽEGA - Iako je Požega mala sredina, među ljudima u njoj nalaze se mnogi mladi talenti - slikari, pjesnici, snimatelji, 2D i 3D animatori i plesači. Jedan od njih je i 20-godišnji Josip Bišćan iz Požege koji sebe predstavlja plesnim pokretima.

U samom početku bavljenja plesom bilo je tu dosta bullyinga i cyberbullyinga (hrv. nasilja i internetskog nasilja). Ja sam za svoje godine bio feminiziranija osoba i u vrijeme adolescentnosti kada sam nalazio sebe, svoju seksualnost i sve ostalo, no bile su loše reakcije na ples jer je to nešto „što nije normalno za dečke".

Većina ljudi ples povezuje sa ženskim spolom, u malenoj sredini to je 'novitet' čak i u 21. stoljeću. U početku mu nije bilo lako, morao se nositi s nasiljem svojih vršnjaka. Za SBplus, Josip je ispričao svoju plesnu priču koja traje već devet godina.

- Teta je plesačica i od nje sam puno toga naučio. Ona je ta osoba koja je meni dala ideju da se priključim plesnoj sceni. Kao dijete neko vrijeme sam plesao na njenim radionicama, no kako je došao pubertet - nezadovoljstvo tijelom i nedostatak samopouzdanja - napravio sam pauzu. Nakon nekog vremena vidio sam video na You Tubeu i sjetio se mladog sebe i kako sam bio sretan te sam se odlučio vratiti svome plesnom putu - sretnom putu. U samom početku bavljenja plesom bilo je tu dosta bullyinga i cyberbullyinga (hrv. nasilja i internetskog nasilja). Ja sam za svoje godine bio feminiziranija osoba i u vrijeme adolescentnosti kada sam nalazio sebe, svoju seksualnost i sve ostalo, no bile su loše reakcije na ples jer je to nešto „što nije normalno za dečke". Iako u današnje vrijeme sve više je muških plesača koji se bave od baleta pa do urbanih stilova. Uvijek sam imao podršku od obitelji. Naravno ne zamjeram nikome ništa jer smo u takvom području - na Balkanu - ali sve više imam osjećaj da sam dosta utjecao na predstavljanje plesa u našoj zajednici jer sam uvijek bio jedini dečko koji je 'iskakao' i trudio se nešto dokazati. - za SBplus kazao je mladi plesač.

Nakon radionica plesa, Josip je krenuo plesati u Studiju Marine Mihelčić, no vrlo brzo došlo je vrijeme odlaska na faks, a samim time i preseljenja.

- Pretežito se bavim urbanim plesnim izričajima i po pitanju toga sam samouk. Iako sam blago naklonjen plesu, studiram na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti - priroda i životinjice to mi je fora. Unatoč silnim obvezama i dalje se bavim plesom, ali sada pod mentorstvom Suzane Žuljević i Mire Sekereš, a u Požegi sam bio pod vodstvom Nataše Ledić. One su prije svega jedne jako snažne i rječite žene koje su me puno toga naučile i usmjerile prema osobi kojoj sam danas - i u plesnom, ali i osobnom izričaju. - otkrio nam je Josip.

'Sada me ti isti ljudi zaustavljaju na ulici'

Svojim sposobnostima Josip je na svoju stranu 'dobio' i ljude koji su mu ranije 'bacali' homofobične i seksističke komentare.

- Danas me ti isti ljudi zaustavljaju na ulici i čestitaju. Izgleda da nakon nekoliko godina ljudi shvate da sam zadovoljan sobom i da uzdignute glave radim ono što volim bez obzira na razne komentare. Za mene ples je terapija. Kakav god dan bio, dođem u studio - na svoj teritorij - i uživam u toj slobodi. - pojašnjava nam.

Iako u zadnje vrijeme više predaje nego što aktivno pleše, cilj mu je skupiti znanja edukacijama po većim gradovima, pa čak i inozemstvu i jednog dana se vratiti u Požegu i osnovati svoj klub urbanih plesnih izričaja.

- Urbana plesna scena u Požeško-slavonskoj županiji, otkako sam ja otišao studirati se raspala, što mi je jako žao jer je potražnja za ovakvom vrstom plesa uvijek u Požegi bila na dobroj nozi.  U svrhu plesne edukacije, kada uhvatim vremena i novaca, moram većinu vremena putovati do Zagreba - što je svojstveni financijski i vremenski trošak. Uz svoje obrazovanje pokušavam u Osijeku organizirati i vrlo česte plesne seminare, zvati goste iz Zagreba i Đakova u svrhu proširenja znanja zajednice. Trenutno radim na obrazovanju svoje grupe Zepelin, koja djeluje u sklopu Plesnog Studia Shine iz Osijeka te uz obrazovanje ostalih razvijam sebe kao plesača, ali i kao koreografa. - govori nam.

Priča koju je Josip podijelio s nama, za njega je ponajviše vrlo osobna. Nije lako pričati o tome kako je trpio nasilje, no kada može reći da je unatoč tome nastavio sa svojim snovima i da nastavlja i dalje - to je vrijedno hvale. Nadamo se kako će njegova priča 'otvoriti oči' pojedincima, ali i onima koji se nalaze u situaciji kojoj se on nalazio.