Život : Drukčije

Prvi SBplus-ov dokumentarni film

One su romske djevojke, a ne okučanske ciganke

Foto: AP/SBplusUlaz u Kosovac

Kad tamošnji međuljudski odnosi, posebice u školi i Crkvi, ne bi bili sanirani maksimalnom mogućom integracijom - a ne asimilacijom - Roma i drugih manjina, lokalna zajednica pala bi na ispitu kojeg mora položiti želi li mentalno iskoračiti iz tzv. 'predziđa kršćanstva' i uključiti se u srednjeeuropski civilizacijski krug.

Sadržaj koji slijedi je, ustvari, scenarij za kratki dokumentarni film o međuvršnjačkom nasilju koje traje duže od dvije godine, a motiviran je (i) etničkom pripadnošću. Zbog toga, želite li pogledati film objavljen u prilogu, nije nužno čitati tekst.

NAKON oslobođenja Zapadne Slavonije 1995. godine, Okučani su postali sinonim za hrvatske prostore popunjene - kako reče predsjednik Tuđman: humano preseljenim - izbjeglicama i prognanicima upokojene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Okučani imala je 3447 stanovnika, od čega 77 posto Hrvata, 21 posto Srba i tri posto ostalih, a među njima tek pet Roma. Budući da ih je puno više u zajednici, taj statistički podatak nije točan. Uzrok razlici između službenog popisa stanovništva i stvarnog stanja leži i u činjenici da se mnogi Romi izjašnjavaju kao „katolici", zbog čega su ih popisivači, vjerojatno, svrstali među Hrvate.

Ma kolika manjina bili, u tom dijelu Hrvatske, veliku prašinu dižu članovi obitelji sedamdesetčetverogodišnjeg Roma Mile Šajnovića iz Kosovca, sela smještenog na istočnom prilazu Okučanima, jer su po vlastitom mišljenju diskriminirani. Glava obitelji i supruga Mara imaju jednog sina, četiri kćerke, 13 unuka i jednog praunuka.

Neki će reći kako se radi o čovjeku koji je u Socijalističkoj Hrvatskoj i tzv. Srpskoj Republici Krajini bio jedan od najuspješnijih poduzetnika i najbogatijih stanovnik tog dijela Slavonije, dok će drugi tvrditi kako je u pitanju običan lukavi Ciganin te neobično bogat socijalistički buržuj i srpski ratni profiter.

Bježali od rata

„Kad su počele ozbiljne borbe u okučanskom kraju 1991. godine, ključeve svoje kuće i trgovine pune robe, strojeva i opreme, predao sam zapovjedniku Hrvatske vojske koja je u njoj bila smještena te otišao u Vojvodinu.

Nakon dva mjeseca vratio sam se u opljačkanu i spaljenu kuću, a u selu zatekao Srpsku vojsku. Uz dopuštenje mjesnih vlasti, nastavio sam se baviti svojim poslom. Trgovao sam toliko uspješno da je moja imovina opet postala velika. Imao sam puno robe, radnih strojeva, vozila i zaposlenih kao prije početka rata.

Tijekom akcije Bljesak, opet sam sve ostavio, sad srpskoj vojsci, još jednom s obitelji sjeo u vozilo i otišao u Vojvodinu. Nakon dva mjeseca vratio sam se u Kosovac te opet zatekao opljačkanu i spaljenu kuću, ali su tad u selu bili hrvatski vojnici.

Nažalost, evo već 23 godine, stanje s mojom imovinom potpuno je isto, a ja ništa ozbiljno ne radim, dapače, jedva preživljavam", sredinom rujna 2018. godine za SBplus kazao je Šajnović.

Trgovac, a ne ratnik

Neki će reći kako se radi o čovjeku koji je u Socijalističkoj Hrvatskoj i tzv. Srpskoj Republici Krajini bio jedan od najuspješnijih poduzetnika i najbogatijih stanovnik tog dijela Slavonije, dok će drugi tvrditi kako je u pitanju običan lukavi Ciganin te neobično bogat socijalistički buržuj i srpski ratni profiter.

Sam Mile će kazati kako je tu živio i njegov djed te kako se, otad, promijenilo puno država, vlasti i ljudi, a njegova obitelj je sa svima pokušavala živjeti u miru i raditi svoj posao. S obzirom na predratna, ratna i poratna događanja, to im baš i ne polazi za rukom. Pored toga što drže nepravdom činjenicu da su dva puta opljačkani i popaljeni, Šajnovići se osjećaju verbalno, a ponekad i fizički, zlostavljani te marginalizirani zbog toga što ih društvo ne prihvaća kao ravnopravne članove zajednice.

Većina mještana i institucija pak, prema obitelji Šajnović odnose se kao prema svim drugim građanima. Bez osvrtanja na njihove putešestvije, tretiraju ih kao i svaku drugu okučansku obitelj jer niti jedna nije bez ratnih ožiljaka.

Sam Mile će kazati kako je tu živio i njegov djed te kako se, otad, promijenilo puno država, vlasti i ljudi, a njegova obitelj je sa svima pokušavala živjeti u miru i raditi svoj posao.

Romske djevojke, a ne okučanske ciganke

U tom ambijentu i takvim okolnostima, četrnaestu godinu odrastaju i u Osnovnoj školi Okučani osmu godinu uče Miline unuke, Ivona i Kristina. „Ciganke", ponekad će reći njihovi vršnjaci.

„Prvih šest razreda Ivona je završila s odličnim uspjehom i pohvalnicama, a Kristina s vrlo dobrim. Međutim, sedmi razred Ivona je završila s vrlo dobrim, a Kristina s dobrim, što je posljedica eskalacije međuvršnjačkog nasilja, često obojenog etničkim stigmama", tvrdi Ivonina majka i Kristinina tetka, Jasna Đogalović Šajnović.

Najmanje petero djece iz okučanske škole i njihovi roditelji, međutim, tvrde kako „svako zlo dolazi upravo od Jasne", kako je ona poticatelj na nasilničko ponašanje u kojem i sama sudjeluje.

Želeći što je moguće više približiti se istini te utvrditi njezine uzroke i posljedice, konzultirali smo sve nama dostupne izvore informacija.

Škola šuti

Budući da se eskalacija netrpeljivosti podudara s padom ocjena učenica Ivone, Kristine i drugih, velike nade polagali smo u Školu kao izvor spoznaja o predmetu našeg interesa. Nažalost, ravnateljica Ivana Mijatović nije bila voljna govoriti pred kamerom i približiti nam događaje do mjere našeg razumijevanja. Dapače, pozivajući se na pozitivne zakonske propise i pedagoške standarde, uskratila nam je bilo kakvu informaciju koja bi se ekspertnom mogla zvati, mada u školi rade pedagoginja, Marija Bujas, psiholog Matija Mesić, defektologinja Aleksandra Grubač i vjeroučiteljica Katarina Klarić.

Pored općepoznatih činjenica o ulozi škole u zajednici, ravnateljica Mijatović nam je tek napisala: „Na svaku situaciju i problem koji smo imali pravovremeno smo reagirali sukladno svim važećim propisima, što je utvrđeno u nalazu Službe prosvjetne inspekcije nakon obavljenog nadzora u našoj Školi”.

„Na svaku situaciju i problem koji smo imali pravovremeno smo reagirali sukladno svim važećim propisima, što je utvrđeno u nalazu Službe prosvjetne inspekcije nakon obavljenog nadzora u našoj Školi”.

Crkva šuti

Mada Katolička crkva nema status državne institucije, ona se nametnula kao korektor odnosa u hrvatskom društvu. Zbog toga, željeli smo čuti mišljenje okučanskog župnika fra. Marija Radmana, zaduženog za dušobrižništvo i nad akterima naše priče. Nažalost, niti mjesni župnik nije želio govoriti o pojavi međuvršnjačkog nasilja i diskriminaciji po etničkoj osnovi. Tek lapidarno, za SBplus je kazao: "Nemojte mene u to petljati, ja sam Crkva za sve ljude".

U toj jednoj rečenici, ustvari, fra. Radman je poručio kako ne želi polagati račune o stanju duha u zajednici, mada je, zahvaljujući Božjoj i biskupovoj volji, za njega i sam odgovoran.

A župnika smo namjeravali pitati: „Je li moguće da do pojave međuvršnjačke i međuetničke netrpeljivosti te fizičkog nasilja dolazi i zbog toga što 'Crkva u Hrvata' nije dovoljno brižno širila vjeru Isusovu, odnosno zbog toga što on kao župnik nije dovoljno uspješno obavljao zadaću koja mu je od Biskupa povjerena, a od zajednice plaćena.

Svjesni činjenice kako jedino vjerski lideri nemaju obvezu izvijestiti u što su potrošili novac namijenjen odgojno-obrazovnim i župnim aktivnostima, odustali smo od namjere čuti razloge zbog kojih je i sama Crkva zakazala u procesu integracije Roma u hrvatsko društvo.

Institucije 'postupaju'

Za razliku od prosvjetnih i vjerskih djelatnika, policijski, samoupravni i socijalni bili su susretljivi, dapače, svoju obvezu komunikacije s javnošću držali su nužnom te su za SBplus govorili 'u kameru'.

Tijekom 2018. godine, sukobi su eskalirali u otvoreno nasilje. Dotadašnji rovovi međusobne netrpeljivosti produbljeni su do te mjere da zaraćena djeca pet dana nisu pohađala nastavu, a roditelji su intenzivirali svoje odlaske u institucije i ustanove.

Većina negoduje tvrdeći kako im manjina svojim asocijalnim ponašanjem remeti red i mir u zajednici, dok manjinadrži kako su ih obrazovne, kulturne, vjerske i druge ustanove neopravdano marginalizirale te kriminalizirale i „pustile niz vodu" - u nadležnost represivnih tijela zajednice.

Treba biti svjestan činjenice da međuetnički odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter hrvatske države u cjelini, a potom i njezin status u civiliziranom svijetu.

Odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter države u cjelini

Rasplet stanja moguć je na dva načina. Prvi je da većina, usmjeravana od odgovornih iz ustanova, institucija i Crkve, učini sve što je u njezinoj moći kako bi zaštitila romsku djecu od uobičajenih predrasuda te, u ovom slučaju, od poistovjećivanja s djedom Milom. Neovisno o tome koliko im se ne sviđa, na primjer, način na koji Jasna pjeva ili njezina kćerka igra ili kosu obogaćuje uvojcima. Dakle, neovisno o tome koliko im romski identitet bio stran.

Drugi način je da većina roditelja i djece, zajedno s ustanovama, institucijama i Crkvom, tu ranjivu skupinu nastavi tretirati kao suspektne članove zajednice te ih, metodom 'batine' bez 'mrkve', otjera na rub društva što je, uglavnom, i rub zakona.

Kad tamošnji međuljudski odnosi, posebice u školi i Crkvi, ne bi bili sanirani maksimalnom mogućom integracijom - a ne asimilacijom - Roma i drugih manjina, lokalna zajednica pala bi na ispitu kojeg mora položiti želi li mentalno iskoračiti iz tzv. 'predziđa kršćanstva' i uključiti se u srednjeeuropski civilizacijski krug.

Pritom treba biti svjestan činjenice da međuetnički odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter hrvatske države u cjelini, a potom i njezin status u civiliziranom svijetu.

Video

Broj komentara: 0

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

Registracija Prijava

Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

Ostali članci u rubrici