
Foto: AP/SBplusUlaz u Kosovac

Foto: AP/SBplusMile Šajnović, djed Romkinja Ivone i Kristine

Foto: AP/SBplusMara Šajnović, baka Ivone i Kristine

Foto: AP/SBplusMile Šajnović pred rat je imao robnu kuću, veliki broj zaposlenih, vozni park i bio je kaže bogat

Foto: ŽG/SBplusJasna Đogolović Šajnović, Ivonina majka

Foto: ŽG/SBplusVinko Đogolović, Ivonin Otac

Foto: ŽG/SBplusJasna Đokolović Šajnović i Vinko Đogolović

Foto: AP/SBplus

Foto: AP/SBplusOd nekadašnjeg bogatstva Šjanovića danas su ostali samo goli zidovi








Foto: AP/SBplusKuća obitelji Tomljanović

Foto: ŽG/SBplus Nada Tomljanović

Foto: ŽG/SBplus

Foto: ŽG/SBplusŽeljko Šutić, Marinin otac

Foto: ŽG/SBplusNikolina Vozar, Kristinina majka


Foto: AP/SBplusUlaz u Okučane

Foto: AP/SBplusSpomen-obilježje 'Kristalne kocke vedrine'

Foto: AP/SBplusSredište Okučana

Foto: AP/SBplusSjedište općinske Uprave Okučani

Foto: AP/SBplus

Foto: AP/SBplusAca Vidaković, načelnik Općine Okučani

Foto: AP/SBplusOsnovna škola Okučani ispred koje se zbio i zadnji vršnjački sukob

Foto: AP/SBplusIvana MIjatović, ravnateljica Osnovne škole Okučani

Foto: AP/OkučaniKatolička crkva Okučani

Foto: Franjo Lepan fra. Mario Radman, okučanski župnik

Foto: AP/SBplusPravoslavna crkva Okučani

Foto: AP/SBplusBranko Medunić, direktor Centra za socijalnu skrb Nova Gradiška

Foto: AP/SBplusOkučani

Foto: AP/SBplus

Foto: AP/SBplusZrinko Kapetanić, načelnik PP Okučani

Foto: AP/SBplusJerko Zovak s policijom iza leđa
Kad tamošnji međuljudski odnosi, posebice u školi i Crkvi, ne bi bili sanirani maksimalnom mogućom integracijom - a ne asimilacijom - Roma i drugih manjina, lokalna zajednica pala bi na ispitu kojeg mora položiti želi li mentalno iskoračiti iz tzv. 'predziđa kršćanstva' i uključiti se u srednjeeuropski civilizacijski krug.
Sadržaj koji slijedi je, ustvari, scenarij za kratki dokumentarni film o međuvršnjačkom nasilju koje traje duže od dvije godine, a motiviran je (i) etničkom pripadnošću. Zbog toga, želite li pogledati film objavljen u prilogu, nije nužno čitati tekst.
NAKON oslobođenja Zapadne
Slavonije 1995. godine, Okučani su postali sinonim za hrvatske prostore popunjene
- kako reče predsjednik Tuđman: humano preseljenim - izbjeglicama i prognanicima upokojene Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Okučani imala je 3447
stanovnika, od čega 77 posto Hrvata, 21 posto Srba i tri posto ostalih, a među
njima tek pet Roma. Budući da ih je puno
više u zajednici, taj statistički podatak nije točan. Uzrok razlici između
službenog popisa stanovništva i stvarnog stanja leži i u činjenici da se mnogi
Romi izjašnjavaju kao „katolici", zbog čega su ih popisivači, vjerojatno, svrstali
među Hrvate.
Ma kolika manjina bili, u tom
dijelu Hrvatske, veliku prašinu dižu članovi obitelji sedamdesetčetverogodišnjeg
Roma Mile Šajnovića iz Kosovca, sela
smještenog na istočnom prilazu Okučanima, jer su po vlastitom mišljenju diskriminirani.
Glava obitelji i supruga Mara imaju
jednog sina, četiri kćerke, 13 unuka i jednog praunuka.
Neki će reći kako se radi o čovjeku koji je u Socijalističkoj Hrvatskoj i tzv. Srpskoj Republici Krajini bio jedan od najuspješnijih poduzetnika i najbogatijih stanovnik tog dijela Slavonije, dok će drugi tvrditi kako je u pitanju običan lukavi Ciganin te neobično bogat socijalistički buržuj i srpski ratni profiter.
Bježali od rata
„Kad su počele ozbiljne borbe u
okučanskom kraju 1991. godine, ključeve svoje kuće i trgovine pune robe,
strojeva i opreme, predao sam zapovjedniku Hrvatske vojske koja je u njoj bila
smještena te otišao u Vojvodinu.
Nakon dva mjeseca vratio sam se u
opljačkanu i spaljenu kuću, a u selu zatekao Srpsku vojsku. Uz dopuštenje
mjesnih vlasti, nastavio sam se baviti svojim poslom. Trgovao sam toliko uspješno
da je moja imovina opet postala velika. Imao sam puno robe, radnih strojeva, vozila
i zaposlenih kao prije početka rata.
Tijekom akcije Bljesak, opet sam
sve ostavio, sad srpskoj vojsci, još jednom s obitelji sjeo u vozilo i otišao u
Vojvodinu. Nakon dva mjeseca vratio sam se u Kosovac te opet zatekao opljačkanu
i spaljenu kuću, ali su tad u selu bili hrvatski vojnici.
Nažalost, evo već 23 godine,
stanje s mojom imovinom potpuno je isto, a ja ništa ozbiljno ne radim, dapače,
jedva preživljavam", sredinom rujna 2018. godine za SBplus kazao je Šajnović.
Trgovac, a ne ratnik
Neki će reći kako se radi o čovjeku
koji je u Socijalističkoj Hrvatskoj i tzv. Srpskoj Republici Krajini bio jedan
od najuspješnijih poduzetnika i najbogatijih stanovnik tog dijela Slavonije, dok
će drugi tvrditi kako je u pitanju običan lukavi Ciganin te neobično bogat
socijalistički buržuj i srpski ratni profiter.
Sam Mile će kazati kako je tu
živio i njegov djed te kako se, otad, promijenilo puno država, vlasti i ljudi,
a njegova obitelj je sa svima pokušavala živjeti u miru i raditi svoj posao. S
obzirom na predratna, ratna i poratna događanja, to im baš i ne polazi za
rukom. Pored toga što drže nepravdom činjenicu da su dva puta opljačkani i
popaljeni, Šajnovići se osjećaju verbalno, a ponekad i fizički, zlostavljani te
marginalizirani zbog toga što ih društvo ne prihvaća kao ravnopravne članove
zajednice.
Većina mještana i institucija pak,
prema obitelji Šajnović odnose se kao prema svim drugim građanima. Bez osvrtanja
na njihove putešestvije, tretiraju ih kao i svaku drugu okučansku obitelj jer
niti jedna nije bez ratnih ožiljaka.
Sam Mile će kazati kako je tu živio i njegov djed te kako se, otad, promijenilo puno država, vlasti i ljudi, a njegova obitelj je sa svima pokušavala živjeti u miru i raditi svoj posao.
Romske djevojke, a ne okučanske ciganke
U tom ambijentu i takvim
okolnostima, četrnaestu godinu odrastaju i u Osnovnoj školi Okučani osmu godinu
uče Miline unuke, Ivona i Kristina. „Ciganke", ponekad će reći
njihovi vršnjaci.
„Prvih šest razreda Ivona je
završila s odličnim uspjehom i pohvalnicama, a Kristina s vrlo dobrim. Međutim,
sedmi razred Ivona je završila s vrlo dobrim, a Kristina s dobrim, što je
posljedica eskalacije međuvršnjačkog nasilja, često obojenog etničkim stigmama",
tvrdi Ivonina majka i Kristinina tetka, Jasna
Đogalović Šajnović.
Najmanje petero djece iz okučanske
škole i njihovi roditelji, međutim, tvrde kako „svako zlo dolazi upravo od
Jasne", kako je ona poticatelj na nasilničko ponašanje u kojem i sama
sudjeluje.
Želeći što je moguće više
približiti se istini te utvrditi njezine uzroke i posljedice, konzultirali smo sve
nama dostupne izvore informacija.
Škola šuti
Budući da se eskalacija
netrpeljivosti podudara s padom ocjena učenica Ivone, Kristine i drugih, velike
nade polagali smo u Školu kao izvor spoznaja o predmetu našeg interesa.
Nažalost, ravnateljica Ivana Mijatović nije bila voljna govoriti pred kamerom i približiti nam događaje do mjere našeg
razumijevanja. Dapače, pozivajući se na pozitivne zakonske propise i pedagoške
standarde, uskratila nam je bilo kakvu informaciju koja bi se ekspertnom mogla
zvati, mada u školi rade pedagoginja, Marija
Bujas, psiholog Matija Mesić,
defektologinja Aleksandra Grubač i vjeroučiteljica Katarina Klarić.
Pored općepoznatih činjenica o
ulozi škole u zajednici, ravnateljica Mijatović nam je tek napisala: „Na svaku
situaciju i problem koji smo imali pravovremeno smo reagirali sukladno svim važećim
propisima, što je utvrđeno u nalazu Službe prosvjetne inspekcije nakon
obavljenog nadzora u našoj Školi”.
„Na svaku situaciju i problem koji smo imali pravovremeno smo reagirali sukladno svim važećim propisima, što je utvrđeno u nalazu Službe prosvjetne inspekcije nakon obavljenog nadzora u našoj Školi”.
Crkva šuti
Mada Katolička crkva nema status
državne institucije, ona se nametnula kao korektor odnosa u hrvatskom društvu.
Zbog toga, željeli smo čuti mišljenje okučanskog župnika fra. Marija Radmana, zaduženog za dušobrižništvo i nad akterima
naše priče. Nažalost, niti mjesni župnik nije želio govoriti o pojavi
međuvršnjačkog nasilja i diskriminaciji po etničkoj osnovi. Tek lapidarno, za
SBplus je kazao: "Nemojte mene u to petljati,
ja sam Crkva za sve ljude".
U toj jednoj rečenici, ustvari, fra.
Radman je poručio kako ne želi polagati račune o stanju duha u zajednici, mada
je, zahvaljujući Božjoj i biskupovoj volji, za njega i sam odgovoran.
A župnika smo namjeravali pitati:
„Je li moguće da do pojave međuvršnjačke i međuetničke netrpeljivosti te
fizičkog nasilja dolazi i zbog toga što 'Crkva u Hrvata' nije dovoljno brižno
širila vjeru Isusovu, odnosno zbog toga što on kao župnik nije dovoljno
uspješno obavljao zadaću koja mu je od Biskupa povjerena, a od zajednice
plaćena.
Svjesni činjenice kako jedino vjerski
lideri nemaju obvezu izvijestiti u što su potrošili novac namijenjen odgojno-obrazovnim
i župnim aktivnostima, odustali smo od namjere čuti razloge zbog kojih je i
sama Crkva zakazala u procesu integracije Roma u hrvatsko društvo.
Institucije 'postupaju'
Za razliku od prosvjetnih i
vjerskih djelatnika, policijski, samoupravni i socijalni bili su susretljivi, dapače, svoju obvezu
komunikacije s javnošću držali su nužnom te su za SBplus govorili 'u kameru'.
Tijekom 2018. godine, sukobi su
eskalirali u otvoreno nasilje. Dotadašnji rovovi međusobne netrpeljivosti produbljeni
su do te mjere da zaraćena djeca pet dana nisu pohađala nastavu, a roditelji su
intenzivirali svoje odlaske u institucije i ustanove.
Većina negoduje tvrdeći kako im
manjina svojim asocijalnim ponašanjem remeti red i mir u zajednici, dok manjinadrži kako su ih obrazovne, kulturne, vjerske i druge ustanove neopravdano
marginalizirale te kriminalizirale i „pustile niz vodu" - u nadležnost
represivnih tijela zajednice.
Treba biti svjestan činjenice da međuetnički odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter hrvatske države u cjelini, a potom i njezin status u civiliziranom svijetu.
Odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter države u cjelini
Rasplet stanja moguć je na dva
načina. Prvi je da većina, usmjeravana od odgovornih iz ustanova, institucija i
Crkve, učini sve što je u njezinoj moći kako bi zaštitila romsku djecu od uobičajenih
predrasuda te, u ovom slučaju, od poistovjećivanja s djedom Milom. Neovisno o
tome koliko im se ne sviđa, na primjer, način na koji Jasna pjeva ili njezina
kćerka igra ili kosu obogaćuje uvojcima. Dakle, neovisno o tome koliko im romski
identitet bio stran.
Drugi način je da većina roditelja
i djece, zajedno s ustanovama, institucijama i Crkvom, tu ranjivu skupinu
nastavi tretirati kao suspektne članove zajednice te ih, metodom 'batine' bez
'mrkve', otjera na rub društva što je, uglavnom, i rub zakona.
Kad tamošnji međuljudski odnosi,
posebice u školi i Crkvi, ne bi bili sanirani maksimalnom mogućom integracijom
- a ne asimilacijom - Roma i drugih manjina, lokalna zajednica pala bi na ispitu
kojeg mora položiti želi li mentalno iskoračiti iz tzv. 'predziđa
kršćanstva' i uključiti se u srednjeeuropski civilizacijski krug.
Pritom treba biti svjestan činjenice
da međuetnički odnosi u lokalnoj zajednici zrcale karakter hrvatske države u
cjelini, a potom i njezin status u civiliziranom svijetu.