Đuro Hranić nadbiskup metropolit(Foto: djosnb)"Kršćanin je zato pozvan dijeliti drugome samo ono što je iskusio u Kristovoj ljubavi prema čovjeku, zapravo istinu da se svijet mijenja samo ljubavlju. Tek tada u nj ulazi komadić one nade koja nam je pružena u Kristovu uskrsnuću.", piše u pastirskoj poruci nadbiskupa metropolita đakovačko-osječkog Đure Hranića, koju donosimo u cijelosti.
"Draga braćo i sestre!
Noć još nije prošla, ali već se razdanjuje. Prve zrake uskrsnoga
jutra probijale su se kroz tišinu Velike subote kad je Marija
Magdalena stala pred prazan grob (usp. Iv 20,1). Što se doista
dogodilo, znala je samo blažena noć, „koja jedina zavrijedi znati
vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao" (iz Vazmenoga
hvalospjeva). Marija je sa suzama u očima razgovarala s dva
anđela u grobu. Sve do trenutka dok jedan, za kojega je mislila da
je vrtlar, nije izgovorio njezino ime: Marijo! Uzvratila je: Učitelju!
Uskrsnuće, po kojemu je Krist oslobođen smrti i po kojemu je
pobijedio smrt, tajna je samo u Bogu nastanjena. Često smo u
napasti približiti se toj tajni govorom i znakovima ovoga svijeta. I
premda nikada nećemo do kraja razumjeti tajnu uskrsnuća, ono je
u nama ipak prisutnije nego možemo i zamisliti. Kad je Marija
čula svoje ime s usana Onoga za kojega je mislila da je vrtlar, tada
se nije dogodilo samo nešto nakon Kristova uskrsnuća, nego je već u tom događaju bila
uprisutnjena snaga i stvarnost Uskrsa. U Mariji se dogodio Uskrs. Za nju to više nije bila
ideja, još manje nedokazana teorija, a nipošto samo sjećanje. Bio je to njezin susret sa živim
Bogom. Iznova je povjerovala.
Vjerovati tako znači otvoriti srce i biti svjestan da je kamen s groba odgurnut upravo sada, da
su prve zrake uskrsnoga jutra upravo sada pobijedile tamu i trulež groba. Da je Krist, koji je
razapet i uskrsnuo, upravo sada pred nama. Da je s nama! Da je njegovo uskrsnuće izvor
našega nadanja i novoga života. To potvrđuje i sv. Pavao riječima: „Ako umrijesmo s
Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime" (Rim 6,8).
Zarobljeni u tami Velikoga petka. Suvremeni čovjek kao da je još uvijek ostao zarobljen u
tami Velikoga petka. Sebičnost, korupcija, zatvorenost pred darom života; nasilje nad ženama,
nad djecom i nad onima koji misle ili vjeruju drukčije; mržnja kojom se natječu mnogi u
vrijeđanju neistomišljenika; strah od budućnosti… sve to postalo je glasno poput urlanja onih
koji su vikali: „Raspni ga, raspni!" (Lk 23,21). Kršćanin, koji vjeruje u uskrsnuće, zna da se
svijet može promijeniti samo na drukčiji način. Njegov odgovor na mržnju nije mržnja;
njegov odgovor na nasilje nije nasilje. Krist je sve to na križu pobijedio.
Kršćanin je zato
pozvan dijeliti drugome samo ono što je iskusio u Kristovoj ljubavi prema čovjeku, zapravo
istinu da se svijet mijenja samo ljubavlju. Tek tada u nj ulazi komadić one nade koja nam je
pružena u Kristovu uskrsnuću. Da noć još nije prošla, ali da se ipak razdanjuje, pokazuju nam
i svijetli primjeri tolikih kršćana.
„Idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu." Marija Magdalena, od
davnina veličana kao apostol apostola, od uskrsloga je Krista bila poslana: „Idi mojoj braći i
javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu" (Iv 20,17). Isus
Ivanova Evanđelja nakon uskrsnuća svoje učenike više ne zove prijateljima, nego ih po prvi
put naziva braćom. Daruje njima, ali s njima i nama, novo zajedništvo s Ocem. Darovani su
nam novi život i novi odnosi.
Isus stoga za nas nije samo jedna od najpoznatijih osoba; još je manje čovjek velikih riječi i
lako konzumirajućih utjeha.
Živu ljubav prema čovjeku on nije zamijenio udobnošću svoga
života. On je Božji Sin, koji je došao na svijet da Ocu prokrči put do čovjeka, do onog
najpotrebnijega i najsiromašnijega. Ali je tu da bi i čovjeka poveo Ocu. Što drugo želi od nas,
svoje braće i sestara, doli da slijedimo njegov put kroz razapinjanje i smrt u puninu života i
uskrsnu slavu! Sjetimo se: Isus nije želio simpatizere. On hoće nasljednike!
Čitava je zajednica pozvana na novi život. Uskrsli Gospodin, koji nas zove svojom braćom i
sestrama, zahtijeva od nas preobrazbu društva u pravu zajednicu braće i sestara. Da bi naše
društvo postalo zajednica, potrebno je više od kompromisa na različitim životnim područjima
Društvena pravednost, mir, solidarnost, zajedništvo nikada neće biti u potpunosti ostvareni
ako tome pristupamo samo kao građani koji pripadaju jednom društvu. Uskrsnuće Kristovo
poziv je na novi život i put preobrazbe – i pojedinca i zajednice u kojoj on živi. Kršćanin zato
ne čeka bespomoćno pravedniji život. Njegova vjera u uskrsnuće pruža mu moć koja se
očituje u slabosti i daruje mu snagu Kristove žrtve, kojom se prinio na križ iz ljubavi prema
čovjeku.
Ne vjerovati u Kristovo uskrsnuće značilo bi živjeti kao da je križ Kristov definitivni
kraj, kao da je sve bilo beznadni poraz. A on je uskrsnućem sve pobijedio i promijenio!
Pred nama je, stoga, draga braćo i sestre, još mnogo toga za učiniti. Ne za nevidljivu
zajednicu i društvo bez lica, nego za konkretnu braću i sestre. Svima vama, draga braćo
svećenici, Bogu posvećena braćo i sestre, vama dragi vjernici – u zajedništvu s nadbiskupom
u miru mons. Marinom Srakićem i pomoćnim biskupom mons. Ivanom Ćurićem – želim i
molim da nošeni nadom novoga života, u susretu s uskrslim Gospodinom i u zajedništvu s
njime, uzmognete svi zajedno novim poletom ići prema svoj našoj braći i sestrama,
naviještajući im i svjedočeći ljepotu i uzvišenost spasenja u raspetom i uskrslom Gospodinu
Isusu Kristu. Zajedno s Marijom Magdalenom, navijestimo i svima posvjedočimo: Vidjeli
smo Gospodina i on nam je to rekao (usp. Iv 20,18).
Sretan Vam Uskrs! Felix Alleluia!", kazao je u svojoj Uskrsnoj poruci Đuro Hranić, nadbiskup metropolit.