3250
Prikaza
0
Komentara
SLAVONSKI BROD - I danas su slavonskobrodski planinari iskoristili lijepi sunčani dan kako bi ponovo posjetili najčešću im destinaciju na Dilju, Pljuskaru, koja se proteže iznad prekrasnog kanjona, a u podnožju je Vidovog brda. To je neusporedivo lakši zadatak od onoga kojega je odabrala nekolicina mlađih i odvažnijih članova Društva koji su se uputili nekoliko dana na Karavanke, ali i onih koji su današnji dan proveli na novogradiškom područuju, penjući se na Kulu Gračanicu i Kapavac. No za neke koji su blizu osamdesete godine života i nešto mlađe koji su se ovoga ljeta „ispucali" na Durmitoru, Velebitu… , ovo je sasvim primjeren i ugodan odabir.
Od sela Glogovice, možda malo više od sat vremena lagane šetnje već je unijelo mir i dobro raspoloženje za 12 planinara čiji se broj nešto kasnije povećao dolaskom još jedne ekipe željne opuštanja, lijepe prirode, dobrog raspoloženja, smijeha…, čega nikada među planinarima ne nedostaje.
Hodajući markiranom stazom prema odredištu, iznenadio nas je prizor procvalog mrazovca koji je doista uranio. Pitali smo se što se dogodilo da je već „počastio" prirodu i oči prolaznika svojim lilastim tuljcima.
Stalno dobacivanje, „prozivke" i sitno „podbadanje" redoviti je način planinarske komunikacije koji neminovno navlači osmijeh na lica, a nakon prve kavice na Pljuskari i loženja vatre krenule su i prve „bakanalije" čiji se miris širio na daleko. Sve se naravno uvijek zalije nekom dobrom tekućinom pa isto tako uobičajeno završi s obaveznom pjesmom.
I premda pripadam istom društvu preko tri desetljeća, uvijek se iznova divim ljudima koji iza sebe ostave brige i posao, neke nesporazume, sitne boljke…i prepuste se pjesmi. To se danas na žalost, tako rijetko može čuti, osim ako su u pitanju svatovi ili slična slavlja. Gotovo sam sigurna kako je to najdivnija i najkorisnija meditacija. Prohodati kroz čistu prirodu, provesti na zraku sedam sati, razgovarati, smijati se, pjevati…i vratiti se preporođen.
A to je praksa slavonskobrodskih zaljubljenika u prirodu koji gotovo cijelo stoljeće prakticiraju planinarenje. Naravno, tu se mogu ubrojiti i gljivari, lovci, šetači…no planinari njeguju i vole prirodu na poseban način.
Zarazio ih je još davne 1924.godine poznati slavonskobrodski ljekarnik Eugen Šrepel koji je tadaizabran na čelo planinarske organizacije osnovane među prvima u Hrvatskoj. Broj planinara je od osnutka rastao i svojevremeno je iznosio čak preko tri stotine. Danas planinarsko društvo Dilj Gora broji upola manje članova a prosjek godina je nešto niži od pola stoljeća, no ohrabruje činjenica da se u proteklih par godina učlanilo četrdesetak novih planinara koji savladavaju planinarske škole kako bi naslijedili starije i poučili ih vrijednostima prirode koja nas okružuje.
Na Pljuskari se svi nekako osjećaju kao kod kuće. A tu je naravno i kućica koju su vlastitim rukama izgradili prije 19 godina i koju redovito održavaju. U kanjonu nedaleko od kuće na sjeveroistočnoj strani, nalazi se Veliki slap, a pedesetak metara iznad njega je i Mali slap. Kanjon Pljuskara počinje oko jedan kilometar uzvodno iznad ovih slapova. Na lijevom dijelu, nalazi se izvor pitke vode nazvan „izvor života", no tu je niz zanimljivosti poput okamina i fosila Panonskog mora, prelijepihvidikovaca u svako doba godine...
Dovoljan je to razlog ljubiteljima prirode da napune baterije i lakše se suoče s realnošću po povratku u grad, na posao...
A gdje god boravili, u nama bližoj prirodi ili na pravoj planini, sjetimo se izjave našeg najstarijeg planinaraMije Šoša, koji je sa preko 60 godina planinarenja pohodio bezbroj vrhova i staza, a koji kaže kako „priroda podsjeća čovjeka na njegovu brzu prolaznost i baš zbog toga treba što više vremena provoditi s njom u suživotu, pogotovo mladi ljudi koji će putujući u potrazi za ljepotama prirode ne samo bolje upoznati zemlju nego sigurno postati i bolji ljudi". Sve sam više uvjerena kako je potpuno u pravu.