Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 6.12.2020. u 10:30
Prikaza: 2603
|
Autor: Marija Radošević

Ankica i Engelbert Suchý

Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus
  • MR/SBplus

Oboje su fakultetski obrazovani, a odlaskom u mirovinu, već tri desetljeća održavaju obiteljski obrt začet još davne 1924. godine. Premda urarska struka godinama izumire pa im je danas najčešći posao zamjena baterije, skraćivanje narukvica, remena na satu…a od urarskog posla se više ne može živjeti, svakodnevno dolaze u radnju, ponešto poprave, ponekad neki komad i prodaju no prije svega svaki dan imaju cilj i razlog za ustajanje, spas od otuđenosti i učmalosti.

MEĐU najstarijim urarima, možda posljednjima staroga kova u Slavonskom Brodu, svakako je obitelj Suchý, posebice Engelbert, stručnjak za popravak, održavanje, a ponekad i izradu satova. Premda je prvu urarsku radnju još prije gotovo jednog stoljeća, davne 1924. godine, otvorio njegov otac, Filip Suchý, u Doboju (BiH), sin Engelbert pa sada i treća generacija, unuk Domagoj, već tri desetljeća vlasnici su slavonskobrodske urarske radnje koja nosi njihovo prezime, smještene u Krešimirovoj ulici, preko puta Male crkve, koju Brođani dobro poznaju i u koju rado ulaze ako imaju problem sa satom.

 Nekada je ručni sat značio statusni simbol, vrijednu uspomenu dobivenu za postignuti uspjeh, završenu školu, dugogodišnji rad, za rođenje djeteta, važan jubilej...i bio je nezamjenjiv dodatak uz odijelo, svečanu odjeću, izlazak... no danas sve više gubi bitku pred raznim čudima tehnologije.

Da ura može biti i komad lijepog namještaja, modni dodatak na ruci, uspomena… svima je poznato, kao i činjenica da se već godinama manje traže i kupuju. Nekada je ručni sat značio statusni simbol, vrijednu uspomenu dobivenu za postignuti uspjeh, završenu školu, dugogodišnji rad, za rođenje djeteta, važan jubilej...i bio je nezamjenjiv dodatak uz odijelo, svečanu odjeću, izlazak... no danas sve više gubi bitku pred raznim čudima tehnologije. Gotovo da nema osobe bez mobitela, koji pruža i tu uslugu - mjerenja vremena pa je u brodskoj urarskoj radnji Suchý, kao i preostale tri, sve manje mušterija premda se još nađe onih kojima je sat navika ili prvi izbor nakita. „Danas dođu u radnju stariji, sentimentalni ljudi koji rješavaju neke svoje uspomene. Ipak čini se da ima nešto više zaljubljenika u ove stare satove, pa ako naslijede, skinu s tavana ili kupe... donesu na restauraciju. Mada je iz godine u godinu i toga sve manje. Nekada smo znali imati mušterija i iz Zagreba, Požege, Osijeka, Splita,... jer su čuli i vidjeli neke reportaže o nama, tako da su tražili one koji su se htjeli uhvatiti u koštac s problemom. No danas ako uđe jedna osoba u radnju tijekom dana, dobro je" vele Ankica i Engelbert Suchý koji ipak i dalje svakodnevno dolaze jer ih to, unatoč godinama i narušenom zdravlju, spašava otuđenosti od ljudi i učmalosti. 

A kako je sve započelo? 

Sve je krenulo od djeda i oca Filipa, rođenog u Mostaru 1905. godine, gdje je proveo samo nekoliko dana jer je njegov otac Franjo kao cijenjeni mašinovođa premještan u mjesta gdje je bio potrebniji. „Tako je dobio premještaj i u Doboj, tada važno željezničko čvorište, a kako je bio mašinovođa od povjerenja pa je čak vozio i cara Franju Josipa, birao je mjesto za gradnju kuće", započeo je i svoju životnu priču gosp. Engelbert, koji je djetinjstvo i mladost proveo u Doboju, no preko pola stoljeća je Brođanin. „Djed je izgradio kuću na jednoj glavici, najljepšem mjestu s najljepšim pogledom na cijeli grad. Moj otac je imao brata i sestru, a još kao dječak prije Prvog svjetskog rata otišao je kod rođaka na zanat u Sloveniju, u Ilirsku Bistricu. Tada je to mjesto bilo pod Italijom, tako da roditelji cijeloga rata ništa nisu znali o njemu jer nije bilo nikakve komunikacije. No, kako je dugo ostao u Ilirskoj Bistrici, a porijeklom je znatiželjni i vrijedni Čeh, izučio je čak četiri zanata, urarski, zlatarski, optičarski kao i za preciznog mehaničara iako se bavio samo s prva tri. U vrijeme stare Jugoslavije to se jako cijenilo". 

Prva radnja u Doboju 

Povratkom u Doboj, otvorio je u kući urarsku, zlatarsku i optičarsku radnju. A da je visoko držao do svoga zanimanja koje su i drugi cijenili potvrđuje i jedna zanimljiva činjenica. "Imao je 24 odijela i 24 para cipela koje je svaki dan presvlačio prije i poslije podne kada je odlazio u radnju. To je bila fantastična radnja, izrađena od mahagonija a svi pultovi su bili od polukristalnog stakla" svjedoči gosp. Engelbert, o iznimno uspješnom očevom „biznisu". „Imao je nešto niže cijene od ostalih pa su primjerice u vrijeme krizme kod njega dolazili ljudi iz Broda i ostalih udaljenijih mjesta i kupovati zlato. Tada je selo bilo bogato, a u radnji je osim zlata, srebra i satova bilo i kristala. U susjednom lokalu majka Marija držala je kitničarsku radnju, izradu šešira za gospođe i gospodu. Već tada, otac je imao zastupstvo Longinesa, najboljeg švicarskog sata, za Bosnu Srebrenu. A koliko je bio uspješan u poslu potvrđuje i njegov plan 1936. godine, da izgradi tvornicu satova, džepnih, narodnih, jeftinih, kakve bi si većina mogla priuštiti. Već je sa Švicarcima ugovarao kupnju strojeva za proizvodnju na Usori. Čak su napravljeni i temelji tvornice, ali plan je propao zbog početka Drugog svjetskog rata", prisjeća se.

Neslaganje s bivšim sustavom

Nažalost, priču dokumentira samo jednom fotografijom kuće s radnjama u Doboju jer je, kaže, tijekom posljednjeg rata, devedesetih godina, sve opljačkano i devastirano do temelja.

I nije to bilo prvo devastiranje radnje, prisjeća se gosp. Engelbert. „Nakon Drugog svjetskog rata, '48. godine, otac je u radnji držao križ umjesto Titine slike. Šef milicije je stavio ljestve, skinuo križ i zamijenio Titinom fotografijom, a otac je, kad su oni otišli, opet zamijenio s križem i tako četiri, pet puta.. Imao sam osam godina i meni je to bilo zabavno. Međutim došla je milicija, vezala oca lancima i sve su iznijeli iz radnje i kuće. Čak su u kući obili malter jer su valjda mislili da ima zlata. Otac je u zeničkom zatvoru bio nešto manje od godinu dana i do njega uopće nismo mogli doći. Poslije zatvora je, pak, uspio obnoviti radnju, no bavio se samo urarstvom, jer mu je ostalo bilo zabranjeno" ispričao je.

Fakultet nije izbrisao obrtničke gene 

Gosp. Engelbert se prisjeća kako je njegov otac najviše volio raditi noću, kada je smiren, kada nema buke. Ruka mora biti maksimalno mirna i mora biti usredotočen na posao. „A sve je stekao svojim radom, nikada nije imao ni pomoćnika, osim nas troje djece, brata Narcisa, sestre Longe i mene".

Sve ih je, naime, otac Filip poučio urarskom obrtu, premda baš nisu žudili za istim poslom nego su se školovali. „Ja sam završio realnu Gimnaziju i Strojarski fakultet u Sarajevu, a brat Šumarstvo. U srednjoj sam školi besplatno instruirao djecu siromašnih roditelja, a ne znam ni kako sam se za to odlučio. Možda sam bio ponukan majčinom dobrotom jer je ona đake vlakaše za vrijeme velike studeni svraćala na tople napitke, dok je otac cijeli svoj radni vijek pomagao siromašne obitelji što smo i mi djeca prihvatili. Bio sam dobar đak, imao sam vremena pa sam usput ispisivao i reklame. Usporedo sam kod oca završio četiri godine urarskog zanata, kao i brat i sestra. Otac je bio jako strog, i hvala mu na tome. Poslije škole, svaki smo dan radili u radnji, učili sve od početka, popravak najprostijih satova, vekera pa na dalje. Najgore je bilo subotom. Po cijeli dan i noć smo radeći učili".

Ipak, nitko od djece se u mladosti nije bavio urarskim poslom nego su prihvaćali samo poneki popravak sata, prijateljima i poznanicima.

S 26. godina kada je Engelbert uz stipendiju „Đure Đakovića", 1966. završio fakultet, počeo je raditi u Tvornici energetskih postrojenja. Vrlo brzo je dobio stan, oženio se s Brođankom Ankicom, inženjerkom tehnologije i kemije koja je također radila u „Đurinoj" firmi PIPNO. Satove je, uz posao, zahvaljujući starom urarskom alatu kojeg je dobio od oca, uglavnom popravljao obitelji i prijateljima.

Kada je otac Filip kao začetnik urarskog posla, sa navršenih 85 godina zatvorio radnju devedesete godine, a snaha Ankica, u „Đuri Đaković" ostala bez posla i otišla na „biro", odlučila je produbiti do tada površno stečeno znanje urarstva pa je „radnju" najprije otvorila u stanu kao sporednu djelatnost. Prisjeća se kako je sve krenulo. „Svaki mjesec smo ranije odlazili u posjetu kod djeda i po malo sam s njim „čačkala" po uricama što mi je bilo zanimljivo. Nešto sam naučila od njega, nešto od supruga i na kraju savladala koliko mi je trebalo, no već godinama to je preuzeo suprug, a ja sam sada samo administrator". Kontinuitet urarskog obrta s Ankicom je nastavljen u Brodu i do danas nije stao.

Urarstvo ušlo u krv

Pitam gosp. Engelberta kako doživljava urarski posao, s kojim se, posebice nakon umirovljenja nosi svakodnevno, pa i sa punih osam desetljeća života, a on veli kako mu je taj posao ušao u krv. „Od djetinjstva, od nas troje djece, ja sam kao najmlađi najviše vremena provodio s ocem i usvojio sam puno toga, a moj otac je doista svašta znao. Kad osjetite da je to nešto živo, da kuca, kao srce, to vas privlači. Pogotovo kada sat nakon popravka proradi. Sjećam se kako je otac bio presretan kada ga uspije „spasiti" jer bilo je i satova koji neće proraditi a ne znate što mu je, možete samo naslućivati izvana o tome što se dešava unutra".

Da je to posao koji umiruje i jača koncentraciju, uvjerio se gosp. Engelbert u neprospavanim noćima u vrijeme korone. Stare satove je donio kući iz radnje i udahnuo im život. „Radio sam to onako za dušu, inatio se popraviti i one koji su godinama stajali. Tvrdoglav sam, a urarstvo mi je u genima". Istina, kaže, puno mu je pomoglo i znanje stečeno na Strojarskom fakultetu, kao što mu je urarsko znanje pomoglo dok je studirao. „Od oca sam primjerice naučio toliko o čeliku i ostalim materijalima da mi je na fakultetu bilo puno lakše" kaže dipl ing. Engelbert koji je bio vrlo uspješan i na svom inženjerskom poslu pa je od šefa projektno instrukcionog biroa TEP-a brzo dogurao do rukovoditelja istog sektora.

Hoće li treća generacija nastaviti davno započetu tradiciju?

Od troje djece, koje imaju Ankica i Engelbert Suchý, sin Domagoj je izučio zanat za urara i položio ispit u Industrijsko-obrtničkoj školi, a od 2008. godine je ortak s majkom Ankicom i vlasnik urarske radnje, obiteljskog obrta, kojim se uglavnom bave roditelji. Domagoj je, također, završio Strojarski fakultet i radi u „Đuri Đaković", ali nije pretjerano „zagrijan" za urarski posao koji još uvijek „opčinjava" oca Engelberta, On unatoč poznim godinama i debelo narušenom zdravlju ne može zamisliti dan, a da ne ode u radnju.

„Sve što imamo u radnji, namještaj pa i neki satovi, naš je proizvod, sve smo sami i dizajnirali. To me uvijek zanimalo. Ima tu i rekonstruiranih starih komada ali i novo proizvedenih. Sada to više ne ide, jer izrada premašuje vrijednost. Iziskuje previše vremena i materijala, a danas ima vrlo jeftine kineske robe".

Posebno su zadovoljni supružnici izrađenim novim komadima poput samostojećeg sata izrađenog za stan mlađe kćeri Martine koja živi u Rijeci gdje radi kao profesorica fizike i politehnike. Visok je preko dva metra i trebalo je, kažu, prostora i vremena da se privede kraju. Naravno, udovoljit će i želji starije kćeri Ane koja s obitelji živi u Zagrebu, a kao dipl.ing biotehnologije radi u Plivi.

Premda se u cijelom svijetu, prema riječima gosp. Engelberta događa nešto naopako, a „Kina je sve preplavila jeftinom robom pa i satovima", za gosp. Engelbrta uvijek ima izazova jer je cijeli život pokazivao znatiželju za razne stvari i događanja. Tako će i danas „srediti" na satu sve što je potrebno pa čak izraditi i zupčanik po čemu je, kaže, možda jedini u Europi. I u svojoj nekadašnjoj firmi, TEP-u, prvi je svojevremeno uveo crtanje na kompjutoru - za strojare. „Bio sam prvi u bivšoj Jugoslaviji. I prvi optički kabel u Brodu bio je kod mene u firmi. Imao sam „dobar nos". Uvijek sam pitao i saznavao za nešto novo i korisno...a imao sam 270 ljudi objedinjenih u sektoru kojima sam rukovodio u 17 projektno konstrukcionih biroa", navodi dipl.ing. Suchý .

Od urarskog posla se više ne može živjeti

No, od urarskog posla se više ne može živjeti ističu supružnici Sauchy, i da nemaju mirovine, kažu, ne bi to više ni radili. Ipak, ogromno je zadovoljstvo svaki dan imati cilj. Ustati, obući se, otići do radnje, ponekad nekoga i uslužiti, popričati s ljudima… „Gledao sam jednu reportažu o Japanu i vidio kako tamo svi ljudi odmah po odlasku u mirovinu nađu nešto drugo čime će se baviti i svi žive preko 100 godina", kaže uz smijeh gosp. Engelbert. „ Svaki dan dolazimo u radnju, nešto malo radimo, pa odlazimo kući i uopće nije važno je li netko dolazio ili ne. Uzmem stari sat i popravim ga. To je zanimacija. Možda u dva mjeseca prodamo jedan, a za krizmu i pričest više nitko ne otvori vrata. Sad se kupuju za poklon bicikli, mobiteli, laptop i slične stvari mada se tu više ne može ugravirati posveta od kuma, roditelja, familije. Nađe se onih koji vole dobar sat, to su zaljubljenici, ali vrlo se rijetko pojave, možda u dvije godine jedan", domeće gđa. Ankica.

Žao im je što urarska struka izumire i što na prostoru cijele bivše države nema više obrazovanja urara i zlatara. "Danas urarske (uglavnom) prodavaonice drže majstori, automehaničari i slični kojima to nije izvor sredstava za život. Požega više nema niti jednog urara, pa dođu u Brod, gdje nas je još četiri. No, satova je bilo i bit će ih, zaključuje gosp. Engelbert koji najviše preferira švicarski Schaffhausen, potom Zenit pa Omegu, Seiko,...

Radnja je puna starih, zanimljivih primjeraka. Ipak s posebnom ljubavlju, gosp. Engelbert čuva, pazi i redovito navija obiteljski sat iz 1800. koji je stradao u granatiranju, ali ga je majstor obnovio. U vitrini su i stari alati od davne 1924., s kojima je prije gotovo jednog stoljeća, radio Filip Suchý a njegovi nasljednici, Engelbert i Ankica, unatoč nedaćama za ure i urare, ipak se nadaju nekim boljim vremenima. 

Nakon 100 godina, što dalje 

Djed Franjo je doselio iz Češke, Mlade Boleslave, i bio je jako precizan i pedantan mada se nije bavio urarstvom, no na vrijeme je poslao sina da savlada više zanata. Domagoj za sada nema interesa nastaviti s urarstvom pa pitam ih što će se dogoditi ako i dalje tako ostane.

"Ako tako bude zatvorit ćemo radnju 24. travnja 2024. godine, na stogodišnjicu otvaranja" kaže gosp. Engelbert, no gđa Ankica dodaje, ako nas zdravlje posluži i budemo mogli hodati - dolazit ćemo i poslije tog datuma. Ispuni nam vrijeme i osjećamo se bolje".

A kao da priželjkuju stotu obljetnicu već su dali izraditi plakat kao podsjetnik na prohujala vremena. Sami su ga dizajnirali. I dok ih fotografiram s plakatom, uz osmijeh na licu kažu „čekamo 2024.". 

Radnja je puna starih, zanimljivih primjeraka. Ipak s posebnom ljubavlju, gosp. Engelbert čuva, pazi i redovito navija obiteljski sat na kojem su upisana imena Filip, Narcis, Engelbert i Domagoj.

„Sat je iz 1800. i neke, ne znamo točno odakle, a kupio ga je djed Franjo mom ocu. Nakon što je bio kod starijeg brata u Sarajevu, nastradao je kada je pala granata i srećom se odvojio mehanizam od kućišta, pa sam ja onda kućište napravio po sjećanju", veli majstor.

U vitrini su i stari alati od davne 1924., s kojima je prije gotovo jednog stoljeća, radio Filip Suchý a njegovi nasljednici, Engelbert i Ankica, unatoč nedaćama za ure i urare, ipak se nadaju nekim boljim vremenima. 

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava
    2025god

    2025god

    Komentirano: 8.12.2020. | 7:46

    1

    Što reći na ovo? Obiteljski primjer koji nadahnjuje. Zato čestitke obitelji Suchy na dosadašnjem radu i upornosti, te sve najbolje u budućem životu. Sretno!

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    Velečasni David Sluganović

    'Sretan sam kad usrećim druge ljude'

    13.12.2020. | 10:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    Zlatica i Antun Topčić

    Zajedno gradili dobar 'imidž' Đure Đakovića

    22.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Pamtim samo pozitivne stvari'

    Iznimna liječnica i humanitarka

    'Pamtim samo pozitivne stvari'

    8.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    Supružnici Davorin i Jasna Đanić

    Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    25.10.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    Nuri Ziberi, izvlači osmijeh na lice

    Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    11.10.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    Prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med.

    Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    21.9.2020. | 14:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pionir primjene informatike za proizvodnju

    Prof.dr.sc.Niko Majdandžić

    Pionir primjene informatike za proizvodnju

    6.9.2020. | 10:40
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    Fra Domagoj Šimunović

    Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    23.8.2020. | 11:11
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    Karizmatični dr. Vladimir Jerković-Čole

    Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    16.8.2020. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobri duh i legenda brodskog sporta

    Ivica Brezić - Gips

    Dobri duh i legenda brodskog sporta

    24.7.2020. | 8:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobar liječnik može biti onaj koji voli ljude i sluša ih

    Zaslužni epidemiolog, dr. Stjepan Čeović

    Dobar liječnik može biti onaj koji voli ljude i sluša ih

    12.7.2020. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    Omiljeni brodski pisac - Zvonimir Toldi

    Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    4.7.2020. | 9:22
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    Čika Mija - legenda tamburaške glazbe

    'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    18.6.2020. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Život i rad daleko ispred svog vremena

    Legendarna nastavnica Đurđa Vilagoš

    Život i rad daleko ispred svog vremena

    11.6.2020. | 14:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    Današnji klinci ne znaju što je to

    'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    11.1.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Zašto rekreativke vole svoju inspirativnu voditeljicu?

    Dinka Marijanović – kao „Tante Hela“

    Zašto rekreativke vole svoju inspirativnu voditeljicu?

    16.3.2019. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :  Preko četiri desetljeća posao ju usrećuje

    dr.sc. Marica Jandrić Balen

    Preko četiri desetljeća posao ju usrećuje

    31.10.2018. | 9:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Četiri desetljeća spašavala  je živote

    Anesteziolog dr. Blanka Sabolić Körmendy

    Četiri desetljeća spašavala je živote

    9.5.2017. | 10:55
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :