Život : Pisani intervju - brodski zaslužnici

Objavljeno: 12.7.2020. u 21:00
Prikaza: 6222
|
Autor: Marija Radošević

Zaslužni epidemiolog, dr. Stjepan Čeović

Dobar liječnik može biti onaj koji voli ljude i sluša ih

Marija Radošević/SBplus
Foto: Marija Radošević/SBplusDr. Stjepan Čeović
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • Marija Radošević/SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus
  • M.R./SBplus

Dugi radni vijek posvetio je istraživanju neizlječive bubrežne bolesti, endemske nefropatije, specifične za zapadna sela Brodskog Posavlja. O tome je objavio preko 80 stručnih i znanstvenih radova. Poticao je poboljšanje kvalitete života stanovnika tih sela kroz povećanje higijenskog standarda, izgradnju vodovoda i odvodnje, cesta, ambulante, škole…On je zaslužni javni zdravstveni djelatnik, putopisac…

PONOSAN na svoje seosko podrijetlo, roditelje i sve što je od njih naučio i od te sredine usvojio, naš razgovor dr. Stjepan Čeović zapodjenuo je upravo time. „Rođen sam prije 88 godina u velikoj slavonskoj obitelji u Gornjim Andrijevcima. Majka Eva i otac Đuro imali su nas troje djece, a na čelu obitelji bila je baka Marija zajedno s tri sina i tri snahe. Život prije II Svjetskog rata bio je težak i naporan, ali ljudi su svejedno nalazili zadovoljstva u nečemu što je sada potpuno nestalo. Družili bi se više. Baka bi predvečer izašla pred kuću, prostrla pokrovac na ćupriju pa izađu susjedi, s jedne i druge strane malo se popriča, našali…".

Po završetku gimnazije, razmišljao je o medicini jer je i sam bio boležljiv shvaćajući koliko je važno pomagati ljudima. Nije, međutim, o svojim željama puno razgovarao s roditeljima koji su podjelom obiteljske zadruge ostali s malo zemlje i ne bi mogli priskrbiti potreban novac.

U školu je Stjepan u svom selu krenuo 1939., a već sljedeće godine se razbolio, od tuberkuloze, pa su ga sjeća se, roditelji vodili u Brod, doktoru Zvonimiru Günsbergeru, što će kasnije, pokazalo se, utjecati za odabir njegova životnog poziva. 

Uoči početka II Svjetskog rata, zadnji je put bio kod istog liječnika, a zdravstveno stanje se popravilo. „Naručio me da dođem na kontrolu koncem travnja 1941. Došli smo na seljačkim kolima, a na ulaznim vratima koja su bila zaključana stajala je velika žuta traka na kojoj je pisalo „Juden". Saznali smo od jedne susjede da su doktora odveli Nijemci zajedno sa suprugom, no susjeda je uspjela spasiti njihovo dijete. Tada smo shvatili što je rat i kako ljudi nestaju preko noći samo zato što imaju drugačije ime, prezime ili pripadaju nekoj drugoj naciji. To nas je zabrinulo, tim više što je riječ bila o liječniku koji mi je pomogao kao i drugima." navodi gospodin Čeović.

Kad je završio četverogodišnju osnovnu školu u Andrijevcima želio je upisati Gimnaziju u Brodu, no zbog čestih bombardiranja i puno opasnosti, majka ga je odvraćala. Nastava je tada 1944. godine započela u Brodskom Varošu oko crkve, a u prvi razred (kao danas peti osnovne škole) krenuo je tek u listopadu 1945. godine. "Bilo je sedam prvih razreda i u svakom preko 60 ili 70 đaka. U klupi nas je sjedilo po četvero. Svaku sam lekciju naučio i zaostatke iz osnovne škole brzo nadoknadio. Ali drugi razred, zbog profesora Mirka Pleše, koji je bio strah i trepet u školi, od nas 69 upisanih završilo je svega 19, dok je 30 đaka išlo na popravak iz jednog ili dva predmeta…"

Zbog osjetljivog zdravlja, Stjepan je zimi stanovao u Brodu, a roditelji su stan plaćali u naravi, sa suhim mesom, masti, jajima, mliječnim proizvodima, povrćem iz svog vrta, drvima za ogrjev…U petom razredu ponovna ga je bolest zadržala kod kuće pa je ostao neocijenjen. Kao marljivi dječak, sljedeće godine je oba razreda savladao sam kod kuće i sustigao generaciju.

Odluka o studiju i životnom pozivu

Po završetku Gimnazije, razmišljao je o medicini jer je i sam bio boležljiv shvaćajući koliko je važno pomagati ljudima. Nije međutim o svojim željama puno razgovarao s roditeljima koji su podjelom obiteljske zadruge ostali s malo zemlje i ne bi mogli priskrbiti potreban novac. „Bila je to muka živa. Ja odem u Zagreb i upišem farmaciju, računajući kako je to srodno, a traje četiri godine. Kad sam se vratio kući, otac me pita što sam upisao i ja mu kažem – farmaciju, a on će; pa ti si govorio da voliš medicinu. Tada je nastavio; ako te možemo školovati četiri godine onda možemo i šest".

S farmacije je Stjepan pokupio svoje dokumente i upisao medicinu koju je odmah zavolio što su potvrđivale i dobre ocjene. Na četvrtoj godini, 1957. godine, radeći ferijalnu praksu na Odjelu za unutarnje bolesti Medicinskog centra na Plavom polju, nešto ga se posebno dojmilo.

„Šefica interne, bila je dr. Olga Pichler kao specijalista za zarazne bolesti. „Sjećam se dobro u jednoj jutarnjoj viziti, stala je kod jedne bolesnice koja je ležala blijeda, rekavši kako ta žena potječe iz posavskih sela i kako ima kroničnu bolest bubrega. Kazala nam je da ima više takvih bolesnika i ponudila da idemo s njom u obilazak sela u kojima oni žive kako bi možda povezali uvjete oboljelih. Javio sam se s još nekoliko studenata, pa smo anketirali ljude po kućama gdje je bilo bolesnih i pozivali ih da se jave na pregled, u mjesnu ambulantu. Medicinske sestre su uzimale urin i krv, a doktorica i odjelni liječnici, dr.  Emil Bobinac i dr. Mato Grgić, pregledavali. To je bila prva perlustracija, koja je trebala pokazati ima li još nepoznatih bubrežnih bolesnika, s povišenim dušičnim spojevima ( RN u serumu), anemiju, patološki nalaz u mokraći..." govori dr. Čeović, prisjećajući se koliko ga je to zanimalo.

S novim medicinskim spoznajama i stipendijom od uprave Medicinskog centra student Stjepan Čeović dobio je snažni poticaj uspješnom završetku studija i vratio se u Slavonski Brod.

U brodskoj bolnici mnogi su odjeli vapili za mladim liječnicima i nudili svoje specijalizacije, no odlučio se za opću praksu kako bi dobio najprije opći dojam o tome koje bolesti muče ljude. Tu je proveo tri godine.

Epidemiologija - logičan odabir specijalizacije

 Kako se otvorilo slobodno mjesto na Epidemiologiji, što je dr. Čeovića izazvalo još kao studenta zbog mogućnosti istraživanja nefropatije, opredijelio se za tu specijalizaciju u Zagrebu. Kasnije je tome pridodao poslijediplomski tečaj iz javnog zdravstva te magisterij i disertaciju o endemskoj nefropatiji.

Već na studiju je upoznao i zavolio svoju suprugu također studenticu i buduću liječnicu, radiologinju Žanu koja ga je 1964. godine zamijenila u ambulanti opće medicineKako se otvorilo slobodno mjesto na Epidemiologiji, što je dr.  Čeovića izazvalo još kao studenta zbog mogućnosti istraživanja nefropatije, opredijelio se za tu specijalizaciju u Zagrebu. Kasnije je tome pridodao poslijediplomski tečaj iz javnog zdravstva te magisterij i disertaciju o endemskoj nefropatiji.

„Po završetku, sedamdesetih godina, prvo sam tražio da se osnuje ambulanta opće medicine u Kaniži, jer ondje nije bilo liječnika, a bila je puna nefropata. U funkciji liječnika opće prakse počeo sam raditi u Kaniži dva puta tjedno kako bih upoznao narod koji tu živi, ne gledajući samo bubrežne bolesnike".

S prof. Radovanom Pleštinom iz Zagreba, s Instituta za medicinska istraživanja, krenuo je tragati o uzrocima kronične bolesti bubrega koja je lokalizirana u samo desetak posavskih sela gdje je odnosila živote brojnih mlađih stanovnika. Zbog izumiranja, ponegdje i cijelih obitelji, ta sela su zvali i „sela crnih marama". Neizlječiva bubrežna bolest nosila je razne nazive, a od 1964. godine vodi se kao endemska nefropatija, u narodu poznata i kao „kobaška bolest", zbog velikog broja oboljelih u tom selu. Surađivao je pritom s brojnim stručnjacima od kojih je neke poznavao još kao student. (Milovan Radonić, Ante Hrabar, Radovan Fuchs, Zdenko Radošević, Mladen Belicza, Ana Stavljenić-Rukavina, Dubravka Čvoriščec, Borislav Aleraj, itd).

„Istraživao sam što bi mogao biti uzrok, je li u pitanju hrana, voda… i zaključio da postoji neki faktor izlaganja štetnim tvarima, a ne nasljedni. Pitao sam se kako Ukrajinci obolijevaju u Kaniži dok članovi njihovih obitelji, na primjer u Odvorcima, nemaju taj problem kao niti bilo gdje u Hrvatskoj ili oni u Ukrajini. To mi je bio putokaz da pojedine projekte možemo u tom smislu formulirati i usmjeravati".

Razne hipoteze, „upleli" se i Amerikanci, znanstvenici iz Europe

Za isti problem su se uskoro zainteresirali i Amerikanci koji su pomagali, istina „mršavim" fondovima, pa su najprije ispitivali sva svojstva vode u problematičnim selima.

„Zanimalo nas je, nadalje, jesu li posjedi oboljelih povezani lokacijom katastarskih čestica, jer se pomišljalo da se radi o bolesti prirodnog žarišta što je usko vezano s ekologijom. Tu nije bilo rezultata".

 U okviru ambulante u Kaniži, dr. Čeović rasvijetlio je pojam učestalosti bolesti, proširenosti i dinamike javljanja. Perlustracije su u „sumnjivim" selima započele 1975. g. i obavljane su idućih 20 godina. Nametalo se pitanje ima li još negdje nefropatije osim u posavskim selima, pa su se istraživanja produžila na zapad do Okučana i Krapja, a na istok do Klakara i Rajeva Sela, pa uz Dravu u Aljmašu, Erdutu…gdje bolesti, kako se pokazalo, nije bilo.

 U međuvremenu su stizale vijesti o sličnoj bolesti u Srbiji, na području rijeke Kolubare i južne Morave, te u Bosni, oko Bijeljine i Bosanskog Šamca, pa na području Rumunjske i Bugarske…

Unatoč razmjeni iskustava sa znanstvenicima iz Europe i Amerike te mišljenju raznih istraživača, koji su kao mogući uzrok bolesti navodili olovo iz mlinskog kamena, neke viruse ili bakterije, sigurnog rješenja nije bilo. „Prof. Pale Krogh iz Danske, koji je kod njihovih svinja opazio bubrežnu bolest uzrokovanu pljesnivom hranom, pomislio je na moguću povezanost i kod ljudi. Doputovao je u Brod pa smo zajedno hodali po selima uzimali svinjske bubrege, zrnatu pljesnivu hranu, suho meso, kruh… s idejom o povezanosti pojedinih vrsta plijesni koji u određenim mikroklimatskim uvjetima mogu lučiti neku štetnu tvar (Ochratoxin-A). Tu hipotezu smo dugo istraživali, ali je nismo do kraja razjasnili".

Nepoznanice oko „vučje stope"

Od sedamdesetih godina istraživao se utjecaj biljke „vučje stope" (Aristolochia clematitis) na ovu neizlječivu bubrežnu bolest. „Još 1958.godine prof. Martinčić je na Veterinarskom fakultetu pratio ugibanje konja koji su jeli sijeno u kojem je bilo ove biljke. Javio se prof. Ivić iz Niša koji je zrnjem Aristolochije hranio zečeve koji su dobili promjene na bubrezima".

Dr. Čeović je znao da je riječ o biljci koja je raširena ne samo u Slavoniji, uz poljske putove u međama, uz rubove šuma, u vinogradima, da je ima u čitavoj Europi pa i na drugim kontinentima, dakle ubikvitarna je, nije endemska, dok je endemska nefropatija samo u nekim žarištima.

Hrvatski istraživači s kojima je dr. Čeović surađivao, pitali su za mogućnost trovanja „vučjom stopom" preko žita i kruha u posavskim selima.

No prisjećajući se odlazaka u jedan od pet mlinova na Orljavi, sa svojim ocem, dr. Čeović je odbacio tu mogućnost.

„U iste mlinove dovozili su ljudi žito sa svih strana, dakle iz Posavine i brdskih sela nakon čega je vagano i streseno u isti koš. Poslije meljave, svi smo dobili adekvatnu količinu brašna od izmiješane pšenice. Ipak bolest nije bila utvrđena na širem području osim već uočenih 10-ak sela. Ove spoznaje, uz široku rasprostranjenost biljke, bile su razlog rezerve hrvatske istraživačke grupe prema aristolohičnoj intoksikaciji preko brašna i domaćeg kruha", kazao je.

„Nakon desetak godina pojavilo se dosta slučajeva oboljelih bubrega u Belgiji, a riječ je bila o ženama koje su skidajući višak kilograma pile neki kineski čaj u kojemu je bilo i Aristolochie. Kada su to čuli Amerikanci, koji su već tada vladali s molekularnom biologijom, u bubrezima oboljelih od endemske nefropatije pronalazili su markere koje ostavlja ova biljka, ali bez podataka o mogućim markerima gdje Aristolochie ima, a nema endemske nefropatije". 

Ogromni zalogaj pomoći posavskim selima

Unatoč dugotrajnim istraživanjima i nemogućnosti utvrđivanja uzroka bolesti dr. Čeović se pitao kako i čime pomoći stanovništvu ugroženih posavskih sela, Mislio je pritom prije svega na poboljšanje općeg i higijenskog stanja čime bi se možda oslabila ili čak uklonila koja karika uvjeta širenja bolesti.

Preko Stjepana Lovrića, koji je bio predsjednik brodske Općine, i političkih struktura iz Broda, upućen je elaborat o endemskoj nefropatiji uz opća gospodarska, hidrološka i zdravstvena obilježja posavskih sela, prema Saboru. „Zatraženo je produbljenje kanalske mreže kako bi se promijenio eko sustav bilja i životinja. Nakon toga tražila se gradnja vodovoda čime bi se stanovništvu povećao higijenski standard, a potom asfaltiranje cesta, pa izgradnja zdravstvene ambulante u susjednoj Bebrini i nove osmoljetke". Tada je Sabor prvi puta „prosuo" veliki novac ovom kraju, govorili su brodski političari čega se s ponosom prisjeća inicijator velikih promjena.

Godine 1994., kada je Medicinski centar podijeljen na tri dijela, osnovan je Zavod za javno zdravstvo, a dr. Čeović je postao prvi ravnatelj ustanove. No zbog skučenog i neodgovarajućeg prostora trebalo je izgraditi novu zgradu za sve službe Zavoda.

Ispunila mu se životna želja

Godine 1994. kada se Medicinski centar podijelio na tri dijela osnovan je Zavod za javno zdravstvo, a dr. Čeović je postao prvi ravnatelj ustanove. No zbog skučenog i neodgovarajućeg prostora trebalo je izgraditi novu zgradu za sve službe Zavoda.

„Zahvaljujući Unprofor-u koji je od nas tražio da radimo dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju (DDD) barijeru oko njihovih kampova, počeo je pristizati novac. Pomogla nam je i bolnica i neka brodska poduzeća. Zgradu Zavoda sagradili smo za ukupno 4 milijuna kuna. Došao je Hebrang kao ministra zdravlja i pitao me koji su to majstori napravili za tako male novce. Ostao sam bez odgovora jer smo izvođače (zbog mogućeg varanja) slijedili na svakom koraku i bili više puta s njima u sukobu. Opremu prostora smo također dobili na poklon iz Njemačke, i sve službe uselili za 18 mjeseci u novi prostor, tri puta veći od ranijeg", ističe bivši ravnatelj.

Ostavio duboki trag

Sa 69 godina je otišao u mirovinu. Sve što je radio, radio je iz punog srca. Od djetinjstva i silne želje da uči i napreduje, suočen s bolešću, ali uporan, utirući kroz četiri desetljeća silni trud da otkrije uzročnika teške bubrežne bolesti, ali ostavljajući podlogu mlađima, pomažući ljudima u posavskim selima u poboljšanju uvjeta života…kao da je bio predodređen za posao kojim se bavio dugog radnog vijeka i ostavio duboki trag.

Druga ljubav - putovanja

Odlaskom u mirovinu, na žalost, brzo je izgubio suprugu. A samoća i tuga vratila ga je još jednoj ljubavi od malena - želji za putovanjima.

„Još kao mali divio sam se vlakovima koji „tutnje" pokraj Andrijevaca i zamišljao ljude koji putuju kao i krajeve prema kojima su se uputili. Moja baka je imala sedam sinova, a dva su otišla trbuhom za kruhom u Beograd. Dobro su se tamo snašli prodajući mliječne proizvode i baka bi im išla u posjetu. A kad se vrati pričala bi nam što je sve vidjela, po nekoliko puta. Upijao sam svaku njezinu riječ, i dopunjavao što je zaboravila. Ona bi me pogladi po glavi i rekla da će me drugi put povesti sa sobom. No, nije bilo drugi puta, jer je počeo rat i stričevi su se brzo vratili. Kao dobar učenik u gimnaziji putovao sam za nagradu u Turopolje kod ujaka, i zaustavili smo se u Zagrebu, a sve što sam obišao oduševilo me, od Trga do Gornjeg grada, Katedrale i Mirogoja. Izvan granice sam na petoj godini studija putovao u Njemačku na ferijalnu praksu. Tamo sam doživio vanjski svijet što je bio ogroman izazov za sve nas pa su neke moje kolege i ostale", prisjeća se dr. Čeović.

Želja za upoznavanjem svijeta, proširivanjem vidika ostala je cijeloga života. Nastavio je putovati, a sve je pretvarao u slajdove kojih se skupilo na tisuće. Po povratku, pokazivao ih je obitelji i prijateljima. Odlaskom u mirovinu, kada ih je ponovo htio pogledati uočio je, kaže, kako su izgubili one lijepe boje i bistrinu pa je odlučio pretvoriti ih u fotografije i opisati mjesta u kojima je boravio. Tako su nastali putopisi koje je objavljivao u Posavskoj Hrvatskoj, što je na kraju rezultiralo objavom knjige „Strast za putovanjima".

„Pisao sam o zadnjih deset putovanja, od Londona i Pariza do Istanbula i Tirane, a Maroko i Portugal su mi bili veliki izazov.

Štošta se iz putovanja moglo naučiti, ne samo upoznavanje drugih nego i samog sebe. „Švicarska nam je, primjerice, na domak, a nikada od njih da naučimo kako tamo funkcioniraju tri nacije s tri jezika, kako žive u skladu, miru i sigurnosti i nitko nikome ne smeta".

A krenuo je još daleke 1964. godine sa suprugom Žanom, na bračno putovanje obići bisere Italije: Padovu (grad sveučilišta u kojem se anatomija predavala još u srednjem vijeku), Firencu, Rim, Ravenu…

Odlaskom u mirovinu, nažalost brzo je izgubio suprugu. A samoća i tuga vratila ga je još jednoj ljubavi od malena - želji za putovanjima.

„Kupio sam tamo na desetine razglednica koje sam po povratku pokazivao roditeljima, a oni su bili presretni što su to vidjeli barem na slikama". Na zadnjim putovanjima, autobusom, avionom, brodom… uglavnom su ga pratile sestra Kata i njezina prijateljica Marijana. „Prije putovanja uvijek bih nešto pročitao o mjestu u koje idem, a na licu mjesta sam pravio pribilješke pa kad dođem kući sređujem tekst uz fotografije i napravim putopis. Uvijek sam putovanja vezao s umjetnošću i povijesti kraja u kojem sam se nalazio" govori s puno strasti dr. Čeović, kojega, unatoč poznim godinama, samo korona virus priječi od novih izazova.

„Uh, kako da ne. Najradije bih ponovio sve po redu. To je život i bogatstvo ljudskog uma kroz vjekove koje treba vidjeti i spoznati. Što posebno istaći, možda polovicu europske umjetnosti koja je koncentrirana u Toskani, ili bajkovitu Cordobu, Granadu i Sevillu u kojoj je završavala polovica zlata koje je dolazila od Inka, od pljačke Meksika, Perua…, ili čarobni Maroko koji se drastično transformirao…sve to doživjeti je jedna velika sreća" s posebnim žarom u očima priča ovaj svjetski putnik.

Nije zaboravio na druge liječnike i kolege koji su ostavili traga u Slavonskom Brodu

Prisjećajući se ljudi koji su stvarali brodsku medicinu, a o kojima današnja generacija nema nikakvih informacija, objavio je knjigu s prof. dr. Ivicom Balenom „Tragom poznatih liječnika iz Broda i okolice". Također je objelodanio sa suradnicima i Kroniku Zavoda za javno zdravstvo, a s dr. Ivicom Balenom i dr. Đurom Miškićem, knjigu odr. Miji Pišlu, koji je cijeli radni vijek proveo u Donjim Andrijevcima. "Taj čovjek zaslužuje posebnu pažnju, kao veliki entuzijast i dobrotvor koji je pomagao ljudima. Došao je s mikroskopom u Donje Andrijevce gdje je proveo čitav život pomažući seljanima. Nije naplaćivao uslugu od onih koji nemaju, dolazio je u kućne posjete nepozvan… Nikakvo bogatstvo nije stekao, a bio je ipak sretan. I dan danas ga ljudi pamte kao dobrotvora" kazao je Čeović o dr. Pišlu koji je, kao i Andrija Štampar, dobio temelje na bečkom sveučilištu, još u 19. stoljeću, tada prvom i najprestižnijem u Europi.

"Nikakvo bogatstvo nije stekao, a ipak je bio sretan. I dan danas ga ljudi pamte kao dobrotvora" kazao je Čeović o dr. Pišlu koji je kao i Andrija Štampar dobio temelje na bečkom sveučilištu, još u 19. stoljeću, tada prvom i najprestižnijem u Europi.

Ljubopitljivost i znatiželja ne prestaje kod dr. Čeovića ni danas. Puno čita, svakodnevno šeta, razgovara s ljudima, piše, smišlja putovanja… Kao epidemiolog, o aktualnoj pandemiji korona virusa kaže, kao i ostali stručnjaci, kako je riječ o velikoj nepoznanici jer uzročnik mutira i mijenja se pa će vjerojatno biti problema napraviti djelotvorno cjepivo."To je igra mačke i miša, i sve je neizvjesno. No u prošlosti je bilo i daleko gorih stvari poput španjolske gripe 1918. godine koja je odnijela milijune mladih ljudi…".

O liječničkoj struci pak zaključuje kako „dobar liječnik može biti samo onaj koji voli ljude i koji hoće saslušati pacijenta". Shvatio je kroz dugi radni vijek kako je liječnik na neki način „magija", kojoj običan čovjek vjeruje i zbog toga mu već riječima može pomoći. Taj „alat" se na žalost zanemaruje.

Sumirajući sve što ostaje iza njega, dr. Čeović kaže kako je kao čovjek sretan jer od njegovih sedmero unučadi, unuka Doris je odabrala studij medicine, naslijedivši i djedove gene upornosti, discipline i ljubavi prema onome što radi, pa vjeruje kako će biti i dobar liječnik.

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava
    Xoxo

    Xoxo

    Komentirano: 13.7.2020. | 9:25

    1

    Najbolji i najpravedniji prof koje je sred.medicinska skola imala!

    Broj komentara: 1

    Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

    RegistracijaPrijava

    Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

    Ostali članci u rubrici
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    Ankica i Engelbert Suchý

    Urarska tradicija brodske obitelji stara gotovo stoljeće

    6.12.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Pamtim samo pozitivne stvari'

    Iznimna liječnica i humanitarka

    'Pamtim samo pozitivne stvari'

    8.11.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    Supružnici Davorin i Jasna Đanić

    Ugledni brodski stručnjaci koje vežu ljubav i profesija

    25.10.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    Nuri Ziberi, izvlači osmijeh na lice

    Učitelj koji se slučajno našao u 'slatkom' poslu

    11.10.2020. | 10:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    Prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med.

    Ugledan liječnik, ravnatelj bolnice, respektabilni nogometaš

    21.9.2020. | 14:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Pionir primjene informatike za proizvodnju

    Prof.dr.sc.Niko Majdandžić

    Pionir primjene informatike za proizvodnju

    6.9.2020. | 10:40
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    Fra Domagoj Šimunović

    Promicatelj vjerskog, kulturnog i znanstvenog života

    23.8.2020. | 11:11
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    Karizmatični dr. Vladimir Jerković-Čole

    Viteški tip liječnika, kakvog svi pacijenti priželjkuju

    16.8.2020. | 11:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Dobri duh i legenda brodskog sporta

    Ivica Brezić - Gips

    Dobri duh i legenda brodskog sporta

    24.7.2020. | 8:30
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    Omiljeni brodski pisac - Zvonimir Toldi

    Kroničar Broda i brodskog Posavlja, bez premca

    4.7.2020. | 9:22
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    Čika Mija - legenda tamburaške glazbe

    'Znao sam da smo najbolji. Čovjek tada dobije krila.'

    18.6.2020. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Život i rad daleko ispred svog vremena

    Legendarna nastavnica Đurđa Vilagoš

    Život i rad daleko ispred svog vremena

    11.6.2020. | 14:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : 'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    Današnji klinci ne znaju što je to

    'S novom pločom pod rukom, na korzu si bio glavni'

    11.1.2020. | 9:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Zašto rekreativke vole svoju inspirativnu voditeljicu?

    Dinka Marijanović – kao „Tante Hela“

    Zašto rekreativke vole svoju inspirativnu voditeljicu?

    16.3.2019. | 21:00
    SBplus.hr, Slavonski Brod :  Preko četiri desetljeća posao ju usrećuje

    dr.sc. Marica Jandrić Balen

    Preko četiri desetljeća posao ju usrećuje

    31.10.2018. | 9:15
    SBplus.hr, Slavonski Brod : Četiri desetljeća spašavala  je živote

    Anesteziolog dr. Blanka Sabolić Körmendy

    Četiri desetljeća spašavala je živote

    9.5.2017. | 10:55
    SBplus.hr, Slavonski Brod :
    SBplus.hr, Slavonski Brod :