10093
Prikaza
4
Komentara
MEĐU tristo tisuća ljudi koji su napustili Hrvatsku u potrazi za nekim boljim životom našli su se i Marijana i Mladen Topić iz Gornje Vrbe. Vjerovali su kako će život provesti u domovini, gdje su rođeni, završili medicinsku školu pa se i zaposlili. Mladen kao medicinski tehničar u bolnici na Strmcu, a Marijana u privatnom domu za starije osobe. No, mala plaća i neizvjesna sigurnost ove mlade ljude koji tada još nisu bili u braku, nije zadovoljila. Razmišljali su o budućnosti, stvaranju obitelji, za što je bilo potrebno više od zadovoljavanja samo najosnovnijeg.
Sada već tri i pol godine žive u engleskom tek pola stoljeća starom gradu Milton Keynes, udaljenom od Londona 70-ak kilometara koji je postao mjesto stanovanja za 300-tinjak tisuća ljudi.
„Zaručili smo se i planirali obitelj, gradnju kuće, što je ovdje uz naša primanja bilo teško zamislivo bez velikih kredita, a i posao nije bio siguran. Mladen je radio po 48 sati s dosta nižom plaćom nego u brodskoj bolnici, a i meni nije bio siguran posao u privatnom domu. Vidjeli smo na internetu da traže medicinske sestre u Engleskoj. Nakon prvog intervjua preko Skype-a, išli smo na drugi intervju u Zagreb. Nisam puno očekivala, no odmah smo dobili posao" započela je priču Marijana.
Sve im je bilo osigurano, karte za let, smještaj u krugu mjesne bolnice u kojoj i sada rade. Istina, u početku su radili kao njegovatelji zato što su sedam mjeseci, zbog poznate tromosti birokracije, čekali da im iz Hrvatske stignu dokumenti o završenoj školi i odrađenoj praksi. Kako nisu bili jedini s takvim problemom, poslali su žalbu u Strasbourg nakon čega su dokumenti brzo stigli. Od tada rade posao za koji su obrazovani.
Kada je Marijana zatrudnjela, našli su i unajmili kuću u mirnijem naselju a, s vremenom, upustit će se i u kupnju vlastite. „Kuće su jako skupe, pa se primjerice četverosobna može naći za oko pola milijuna eura. No, predviđene su beneficije za mlade obitelji kojima je to prva kupnja, pa država u tom slučaju sufinancira 30 posto bespovratnih sredstava ukoliko u njoj ista obitelj živi cijeli život. No ako je odluči prodati, vraća sredstva državi " pojašnjava Mladen.
I njihova se obitelj u Engleskoj povećala za novog člana, sada dvoipolgodišnjeg Matea koji će uskoro dobiti i brata Lukasa. Čak i izbor dječjih imena daje naslutiti odluku roditelja da će ostati živjeti u svijetu dalekom od njihova rodnog kraja u kojem bi im možda dali ime Josip, Stjepan, Filip…
A nisu ih u taj novi svijet odveli samo ekonomski razlozi, iako je Mladen četiri godine u potrazi za poslom u struci radio kao konobar pa i u ĐĐ Ljevaonici… Mučila ih je kažu, općenito situacija u domovini koja je puna nepravde, korupcije, nepotizma, priča o ustašama i partizanima, a bez vjere kako će u budućnosti biti bolje, što žele priuštiti svojoj djeci.
„Čim smo počeli raditi shvatili smo razliku u odnosima između sestara i doktora, sestara i pacijenata, sve je puno humanije. Oni kao i mi plaćaju za zdravstveno osiguranje cijeli život, no i vraća im se. Tamo pacijent apsolutno ne treba donijeti ništa sa sobom u bolnicu pa ni bočicu vode, a kod nas treba sve od toaletnog papira do posteljine i terapije. Teško mi je zamisliti vratiti se u takve uvjete" kaže Marijana, ponosna na činjenicu što su oni kao i ostali radnici iz Hrvatske izvrsno tretirani. „Nema onog tko nas nije pohvalio. Imamo znanje po kojemu nam oni nisu ni blizu.
Njihove glavne sestre primjerice ne vade krv pacijentima. To rade doktori, a mi smo to naučili s 15 godina, na prvoj godini prakse" veli Marijana.
Zbog toga su i napredovali. Bez posebne edukacije i fakulteta, Mladen je na odjelu pulmologije brzo zauzeo mjesto „charge nurse", a uz veću odgovornost veća je i plaća.
No, u bogatoj i uređenoj državi koja brine o radnicima i pacijentima sve im ide na ruku. Tako primjerice, jedna sestra vodi brigu o maksimalno deset pacijenata dok ih je kod nas i tri puta više. Dogovaraju način i termin rada, pa tako Marijana odradi tjedno dvije noćne smjene i to je to. Naravno, onaj tko želi može u slobodno vrijeme raditi i na drugim odjelima za duplo veću zaradu.Englezi plaćaju osiguranje pet do deset posto od primanja što je više nego u Hrvatskoj, ali i sigurni su kako će imati svu potrebnu skrb. „Tako već dvije godine imamo teško bolesnog pacijenta na istom odjelu, u istom krevetu, jer bolnica još uvijek nije za njega našla primjeren smještaj i osigurala medicinsku sestru 24 sata, a njegova obitelj nema potrebne uvjete…Čak ima za nas nezamislivih situacija, kada obitelj javi da ne šaljemo pacijenta kući jer su oni na odmoru u Americi" navodi Marijana.
„Istina ima i onoga što nam se baš i ne sviđa, poput porodiljnog dopusta koji traje od šest do devet mjeseci, od čega je puna plaća šest mjeseci a onda 75 posto plaće do devetog mjeseca i kasnije ništa, s tim da se računa od prvog dana kada odemo na porodiljni dopust. Zbog toga i radim maltene do zadnjeg dana, no pomažu mi kolegice, štede me„, izdvaja Marijana možda jedini nedostatak novog života.
Ali uključuju se bake i tetke koje dođu pomoći oko prinove u kući, a onda i oni obavezno dolaze u Hrvatsku kako bi krstili dijete uz cijelu obitelj, mjesnog svećenika, običaje…
Teo, kako ga skraćeno zovu, već govori engleski i pomalo hrvatski jezik , a Marijani i Mladenu najvažnije je trenutno posvetiti se podizanju djece koja će sa navršenih pet godina moći dobiti i englesko državljanstvo pa preko njih i roditelji, po čemu se može zaključiti njihova definitivna odluka za ostanak u toj zemlji.
U njihovom naselju ima šest različitih dječjih igrališta i sve je prilagođeno djeci, a za razliku od Hrvatske na 300 tisuća stanovnika postoje samo dva noćna kluba i jako malo kafića, ističu Topići europske dosege.
„Svaki puta kod dođemo ovamo teško nam je vratiti se. Naravno, najviše nam fali obitelj, roditelji, braća, sestre, nećaci, prijatelji… a i ovaj opušteni život, čega tamo, moramo priznati, nema. Fali nam komunikacija na našem jeziku mada se družimo i s našim ljudima".
Njihova iskustva motivirala su i Marijaninu sestru Dunju, koja je također došla i zaposlila se u istoj bolnici. Upoznala je i zavoljela Engleza, Davida, s kojim planira budućnost, dakle, ostaje definitivno ondje.
Sve to neminovno završava kao još jedna, dvije…ili na tisuće izgubljenih hrvatskih priča. Prvih godina dok su djeca mala i dok ih roditelji dovode u staru domovinu, oni će prihvaćati rodbinu, običaje, ljetovanja na moru, što se kasnije (do sada već puno puta dokazano) promijeni, jer novi naraštaj u bilo kojoj državi izvan Hrvatske doživljava upravo tu državu kao svoj rodni kraj što je i prirodno.
„Žao nam je zbog toga, ali kada važemo prednosti i nedostatke života u novoj državi, prevagne ovo što sada imamo, jer ne želimo djeci priuštiti neizvjesnost i neimaštinu...", kazali su Topići, koji se vole i tamo puno družiti uz roštilj, odlaske u restorane, na izlete, na nogometne utakmice… Gledaju hrvatski TV program i jedu našu hranu, a namirnice su neusporedivo jeftinije nego u Hrvatskoj. Jeftiniji je tekstil i hrana, automobili, bijela tehnika… a osim stanarine, samo je skuplji alkohol i cigarete. „Naša bolnica MKUH, je prva u Engleskoj zabranila pušenje u krugu od jednog kilometra, a kazne su drastične. Tako smo i mi prestali pušiti i nije nam krivo", veli Mladen.
Nisu požalili što su otišli iz Hrvatske iako žale za rodnim krajem. „Rastanci su uvijek teški a mislili smo da neće biti", priznaje Marijana. No, uz siguran posao i opušten život u uređenoj državi, oslobođeni od financijskih briga sigurni su u ispravnost svoje odluke o životu u Engleskoj iako razmišljaju kako će se barem u starosti vratiti, kada djeca odrastu…ako se ne predomisle zbog zdravstvenih usluga i lagodnijeg života u drugoj domovini.A šta bi trebali? Vratit se u Bosnu odakle su im roditelji došli...njima je svejedno u hrvatskoj ili bilo gdje u eu ionako nisu svoj na svome...ne bi se ni vratili iz njemačke devedesetih da nisu morali, sad s hrvatskom... Prikaži sve putovnicom mogu gdje hoće...govorim generalno, ne samo za ove izbjeglice ili kako se to zove sad kad zgibaš odavde...
walter i veles , oba ste u pravu . walter,,cini mi se da si ti bas pogodio i da je ovo samo jos jedna u nizu propagandi . Ja cijeli svoj zivot zivim tu , tu sam rodjen i nikad... Prikaži sve nisam cuo za to prezime u Gornjoj Vrbi . Da je kod nas bajno , nije , da je sve lijepo i krasno ,nije ali NIGDJE na svijetu se ne zivi opustenije i slobodnije nego kod nas . Ovo ce svatko tko je posten i realan a da je bio negdje vani potvrditi . Kod nas nevalja zrak,voda ,ljudi ,ama bas nista ali ne znam zasto onda svi svaki slobodan dan zure da dodju u HR , zasto vuku cigarete , meso , jaja , med , rakiju i jos sto drugih stvari iz zemlje u kojoj nista ne valja !!!??
Uf, sunce ti kalajisano... pa nek idu....kobajage nitko nije otišao zbog love, nego eto zbog klime....pa jel itko u to vjeruje. No, svi će se vratiti saranit u državu koja ih je džaba školovala, u koju nisu uplatiti kn doprinosa... Prikaži sve niti išta cijeli svoj radni vijek...i još će nas to vrijeme zajeb... kako ovdje ništa ne valja, kako je vani ovako, onako...blabla....
Kakva je to "neizvjesna sigurnost"? Željezno drvo? Drveeno željezo? I dosta brate te neprijateljske propagande trulog zapada. Ko ono tamo sve valja, a kod nas ne valja, sve nešto organizirano, sve dobro? A puni su beskućnika i socijalnih slučajeva. Ne... Prikaži sve znaju papci živjeti, što se vidi jer nemaju ni kafića kako bog zapovijeda, a kod nas kafiće drže uglavnom najugledniji članovi društva za koje ni većina zakona ne vrijedi.