Sport : Borilački sportovi

Foto: P.M./SBplus

Foto: P.M./SBplus

Foto: P.M./SBplus

Foto: Iz privatne arhive za SBplus

Foto: Iz privatne arhive za SBplus

Foto: Iz privatne arhive za SBplus

• 
• 
• 
• 
• 
• 

Anđelo Radoš, 28-godišnjak iz Slavonskog Broda, zna kako vratiti osmijeh na lice.

SLAVONSKI BROD - Postoji li recept za sreću? Univerzalnog odgovora na ovo vječno pitanje još uvijek nema, no samo je jedno sigurno - lijepa riječ i osmijeh dovoljni su kako bismo drugima uljepšali barem jedan trenutak.

Anđelo Radoš, 28-godišnji Brođanin, iz dana u dan to potvrđuje svojim primjerom. Medicinski je tehničar i trener boksa, a već više od pet godina volontira u Košarkaškom klubu invalida Brod.

Svi putevi vode prema boksu

Anđelo je kao dijete bio vrlo živahan. Okušao se u raznim sportovima poput nogometa i taekwondoa, ali njegov izbor bio je upravo boks.

- Ušao sam u dvoranu dan ili dva poslije mog šestog rođendana. - prisjetio se Anđelo koji je prve boksačke korake napravio zajedno sa svojim starijim bratom. - Hrvatska boksačka reprezentacija nastupila je 1999. godine u Sportskoj dvorani Brod, a moj brat i ja borili smo se u uvodnom meču pred dvije tisuće ljudi jer smo tada bili najmlađi od svih u Hrvatskoj koji su se bavili ovim sportom.

Nekoliko godina poslije uslijedio je Anđelov prvi meč i prva pobjeda u kategoriji do 45 kilograma. Do svoje osamnaeste godine odnio je četiri naslova državnog prvaka te upisao nastupe za kadete i juniore hrvatske boksačke reprezentacije.

- Kao natjecatelj sam posljednji put bio u ringu kad sam imao osamnaest godina. Dok sam trenirao, rekao bih da sam živio spartanskim životom. Možda mi je bilo previše sve te godine trenirati i na neki sam se način zasitio. Žao mi je što sam tada u potpunosti prestao boksati. Možda sam jedno vrijeme trebao nastaviti rekreativno s treninzima. - rekao nam je Anđelo koji se natjecao u kategoriji do 69 kilograma, a nekoliko se puta borio i u kategoriji do 75 kilograma.

Od samog je početka Anđelo znao da mu je boks u krvi, stoga se nakon nekog vremena vratio treniranju. Ubrzo se odlučio okušati i u trenerskim vodama, a ovo mu je već druga godina otkako je trener u Boksačkom klubu Posavina Kuna.

- Trener sam svim kategorijama, ali raditi s djecom odmalena je drukčije. Želim im pokazati ono što su treneri meni pokazali. Trebaju poštivati sve oko sebe, cijeniti svaku sitnicu u životu, steći obrazovanje, biti pravi sportaši te zadovoljni i sretni s time. - kazao nam je Anđelo.

Kako nam je i sam pojasnio, stariji uzrasti brže usvajaju novitete, a s djecom je potrebno konstantno raditi, razgovarati i poticati ih.

- Nekako je drukčije jer sad sam ja taj koji priča, a ne onaj koji sluša. - odgovorio je Anđelo na naše pitanje o tome koliko se uloga trenera razlikuje od uloge natjecatelja. - Bitno je da mi vjeruju jer kad su u ringu trebaju osjetiti moju podršku.

Dobro se dobrim vraća

Anđelo je medicinski tehničar, a odluku o upisu u Srednju medicinsku školu donio je još u petom razredu osnovne škole. Posao ga je naučio cijeniti sve što ima u životu, a pacijentima uvijek pristupa svojom pozitivnom energijom.

- Jedna od najvažnijih stvari u životu je nekome pomoći. Topla riječ i osmijeh važni su svakom čovjeku. Isto je i u sportu. Ne možeš doći ljutit jer drugi to osjete, a pogotovo djeca. Odmah je drukčije kad si pozitivan. Lakše je i meni onda raditi jer mi osoba da da joj pristupim. Dobro se dobrim vraća. - kazao nam je Anđelo te dodao da je komunikacija osnova kako u zanimanju medicinskog tehničara, tako i u zanimanju trenera.

Podrška su mu obitelj i prijatelji, a velika motivacija mu je riječ „hvala" jer time zna da je nešto dobro napravio, nekoga usrećio ili nekome pomogao.

Pikado, šetnje, vožnja biciklom i trčanje najdraže su Anđelove aktivnosti u slobodno vrijeme. Dva do tri puta tjedno, ovisno o drugim obavezama, trenira invalidsku košarku.

- Počeo sam igrati prije pet ili šest godina. Na samom mi je početku bilo najteže u isto vrijeme voditi loptu i držati kolica. - rekao nam je Anđelo koji igra u Košarkaškom klubu invalida Brod, a na prošlogodišnjem je Kupu dobio pehar za najboljeg strijelca. - Nisam nikada bio košarkaš pa mi je bilo potrebno par mjeseci kako bih se priviknuo na sve.

Kako nam je i sam ispričao, ima svoje ambicije i životne ciljeve koje polako ispunjava. U budućnosti se vidi u svijetu sporta, a jednog bi se dana htio vratiti u ring kao natjecatelj.