Poruke Ivana Šeremeta - Branimiru Pešutu(Foto: M.Radošević/arhiva)
Mada bismo, kao uredništvo portala, puno sretniji bili da smo, tijekom proteklih sedam godina, bili u mogućnosti prenositi polemike između umjetnika i galerista, Ivana Šeremeta i Branimira Pešuta - o njihovim i drugim djelima - niti ova nije loša jer potvrđuje našu tezu kako je u institucijama (i) brodske kulture nužno permanentno kreativno i kadrovsko 'provjetravanje'.
POLEMIZIRATI s g.
Šeremetom i njegovim patetičnim tekstom koji je jednom polovinom obična
intriga i podvala na razini provincijalnog trača, a drugom polovinom hrpa besmislica, fabrikacija i plitkosti zaista
nije izazov. Ali da se i ja u početku svoga odgovora ogradim pa da kažem da ovo što slijedi nije
govor mržnje. No krenimo redom.
Razumijem
frustraciju gospodina koji je napunivši 65 godina morao u
mirovinu po sili zakona u kolovozu, a ne
prosincu kako se nadao. Posljedično, stoga ga ništa više ne obavezuje na
minimum uljudnosti prema bivšem ravnatelju (i ne samo meni) prema kojem
iskazuje godinama uobičajeni prijezir, bahatost i mrzovolju; nešto na čega smo svi
koji radimo u Galeriji poodavno navikli.
Njegov
navod moje psovke u press releasu „kao
opservaciju"(!?) uostalom kao i njegovu "poeziju" koju mi je slao sms-ovima
neprestano, vrlo je vješto za potrebe moga javnog difamiranja, ( koje nije od
jučer) redigirao i ostatak „konteksta" bitnog za razumijevanje cijelog njegovog
igrokaza, lukavo izbacio.
Poznavajući
njegov modus operandi od njega se drugo nije ni očekivalo, ali evo i moga
priloga u vidu njegovih haikua, koji su mi stigli na moj mobitel smsovima, kao ilustracija po onoj „ako laže koza ne laže
rog"…, a koji su u cijelosti prijavljeni policiji zbog prijetnji i uznemiravanja. U
nimalo manje „turbuletnim vremenima".
G.Šeremet
sa srednjom stručnom spremom je bio zaposlenik galerije kao receptor informator i voditelj multimedijalnog centra pri čemu je imao apsolutnu
autonomiju u svome radu i za jedan
program do dva godišnje koje je odrađivao. Svi ostali na koje se brojnošću poziva su njegovi privatni
projekti koje je često odrađivao u
prostorima galerije „Ružić" za koju je smatrao da je njegov privatni leno u kojem je radio što je htio. Za privatne
projekte i radove koji su tamo
nastajali od nikoga nije tražio dopuštenje ili suglasnost za fotografiranje ili
video snimanje…Radio ih je bez suglasnosti prvog ravnatelja g. Golla i kasnije
mene.
Dokumentacija koja bi potvrdila suprotno ne postoji. I dakako besplatno i
bez naknade korištenja prostora za privatne projekte. Zaposlenik Galerije bi valjda trebao biti u
njenoj funkciji, a ne obratno. Ali on je bio veći i od institucije za koju je eto obavljao društveno koristan posao. Za njega
autoritet ravnatelja nije značio ništa jer pošto ga je u Galeriju „dovela
politika" nije za tako nešto imao ni potrebe jer zna se i nad popom ima pop.
Bombastični
naslov njegove obznane, prepune samohvale po principu ako me nećete vi hvaliti to ću učiniti ja mjesto vas, o tome
da je imao više programa nego svi kustosi jednostavno, u kontekstu njegovih programa u Galeriji, ne odgovara istini… ako je Galerija imala
godišnje, u prosjeku, u zadnjih pet godina, 12 - 14 programa, plus jedan ili dva u
drugim galerijama izvan Broda (a nekad ih je bilo i duplo više) onda je on imao,
u sklopu Galerije, samo jedan ili rijetko više.
Njegovi privatni projekti, koje
Galerija nije financirala, nisu bili galerijski projekti premda su se u
prostorima Galerije održavali. Zaposlen kao voditelj multimedijalnog centra, dakako on kao umjetnik nije bio zaposlen na radnom mjestu galerijskog
umjetnika, jer takvo mjesto, po
sistematizaciji, ne postoji u Galeriji, a koliko mi je poznato niti nigdje u
muzejsko-galerijskoj praksi na svijetu. No vrlo zgodna može biti ta strategija zbrajanja oficijelnih galerijsko
- kustoskih i privatnih projekata i
brisanje tanke linije između kustosa Šeremeta i umjetnika Šeremeta.
Priča
koja se povlači poput trakavice u svakom
medijskom obraćanju da nije imao samostalne izložbe u ovome gradu i poglavito
Galeriji dakako ne odgovara istini. Da podsjetim samo na onu njegovu
monografsku u siječnju 2013. godine koja je bila razvučena u tri naša prostora!
Moj prethodnik, pokojni akademski slikar i mag. art., g.Predrag Goll, za dugoga mandata ravnatelja, nije sam
sebi pravio izložbu o trošku poreznih obveznika, a čije ukupno djelo je daleko
relevantnije (o čemu svjedoči i vrlo opsežna bibliografija).
Dakle
privatni interes se vrlo često predstavljao javnim interesom. Time i sukob
interesa je očit i nedvojben. Govoreći o brojnosti naših projekata na našim internetskim stranicama sve se može provjeriti i sve je vidljivo na www.
gugsb.hr. Moji kustosi i ja sam nismo se bavili sami sobom i sebe promovirali jer za tako nešto nismo ni
plaćeni već ozbiljno radili galerijski
posao i predstavljali najvažnije i
najkvalitetnije umjetnike na liniji Ružićevog odabira i ostavštine najbolje što
možemo i s onoliko sredstava koliko se imalo. Profesionalna i moralna obaveza
prema instituciji, Gradu i hrvatskoj umjetnosti je iznad svega.
Mene,
kao ravnatelja institucije, djelatnik galerije isključivo zanima u segmentu radnih zadataka koje obavlja, a u njegovom slučaju
kroz rad recepcionara i voditelja Multimedijalnog
centra.
U
18 godina, koliko je tu radio, uključujući i rad Barutane i Multimedijalnog
centra, dotični, međutim, nije oformio
zbirku koja je logičan slijed bavljenja poslom voditelja/kustosa ustrojbene
jedinice što proizlazi iz obaveza sakupljanja
građe svakog odjela Galerije. Njega očito taj vrlo bitni segment galerijskog posla
kao djelatnika institucije nije zanimao previše tako da se nije imao s čime razdužiti pred odlazak u mirovinu. Njegov Multimedijalni centar i brojni projekti na
koje se poziva nisu okončani skupljenom građom! Depoi Centra su prazni.
U
vezi postava Galerije „Ružić" mogu reći jedino: da sam ja „rješavao samovoljno"
i pitanje postava, znao bih kako se u njemu našao i rad g. Šeremeta… ali to jednostavno
ne znam. Pitanje postava Galerije „Ružić" rješavao je moj prethodni ravnatelj
g. Goll i g. Ružić i to g. Šeremet jako dobro zna. Na Ružićevoj listi od 100
autora njegovog imena nema. Ostaje
misterij kako je njegov rad osvanuo u postavu?
Po
pitanju akvarela i izložaba vezanih za akvarel suvišno je uopće i raspravljati
s nekim koji,očito, niti ne zna u kojoj
je ustanovi penziju dočekao. Zašto akvarel u brodskoj Galeriji!? Galerija je temeljem
statuta, između ostaloga, osnovana i zbog
zbirke akvarela koji su pohranjeni u Kabinetu akvarela jedinstvenom u Hrvatskoj, a koji je osnovao moj prethodnik
g. Predrag Goll. I na tu činjenicu samo
možemo biti ponosni svi koji se u Brodu bavimo
kulturnim radom. On očito ne.
O
pitanju" fetišizacije akvarela" (što to znači samo g. Šeremet zna) koje mi se
stavlja na dušu mogu se samo nasmijati zbog ovakvih sumanutih navoda. Kern, Goll, Ćosić i tri stotine akvarelista
koji su bili u sazivima „Sava" u 38 godina ispada da su fetišistički bolesnici!?
Nevolja je, valjda, što se ne bave „apsurdom,
melankolijom ili nekooperativnim društvom" već su vrijeme potratili mučeći se slikajući akvarele.
Odgovor
na pitanje otkud tolika svrabljivost i akvarelna
fobija nije teško naći kad se zna da je g. Šeremet, i sam potajni akvarelist,
slao svoje akvarelističke radove(!?) na nacionalnu triennalnu izložbu i bio jednom zgodom od strane žirija odbijen(!).
„Logični" zaključak koji se nameće je, dakle, da ako nema mjesta za nekoga na toj nacionalnoj
izložbi (koju je Brod pokrenuo) da je triennale za dotičnoga suvišan i da ga
treba ukinuti.
Šeremet nije povjesničar umjetnosti ni akademski slikar ili
kipar ali zna da je akvarel, kao medij, „luk i voda" (danas je to akvarel, sutra
škole i akademije) no premda ne i do
kraja u to siguran jer, očito, mora potražiti i mišljenje stručnog konzilija.
Toliko o njegovom ekspertnom znanju.Zbirka Bečke Albertine mogla bi mu biti
instruktivna ako već nije Kabinet
akvarela, kolonija „Sava" ili Triennale
akvarela.
Murtić,
Seder, Biffel, Reiser, Sablić, Lovrenčić, Keser i drugi umjetnici koji su
izlagali na triennalima, nemaju dvojbi
zašto im je medij akvarela bio važan…
Još
jedan dokaz da institucije moraju poštovati zakone i inzistirati na visokoj
školskoj spremi kad je u pitanju rad stručnih osoba, što eto i ne bude slučaj.
No,
da podsjetim, izložbe akvarela su tek
manji, nažalost usputni, dio programa Galerije. Izložba kolonije „Save" u lipnju i triennale svake
treće godine, za g. Šeremeta očito prečesto.
Najveći
dio izložbenog programa Galerije bio je već dugi niz godina posvećivan, dakako,
umjetnicima Ružićevog kruga; Seder, Jordan, Diminić, Keser, Jančić, Kuliš,
Biffel, Barišić, Rončević, Vrkljan, Švaljek, Petrić, Šiško, Kovačić, Ujević i
mnogi, mnogi drugi su premijerno gostovali u Brodu u našim prostorima… Istovremeno,
kustosica Romana Tekić intenzivno, već godinama, radi sjajne i zapažene projekte
predstavljanja Ružićevog fundusa u galerijama i muzejima širom Hrvatske.
Najviša
godišnja nagrada u kulturi za najbolju likovnu
izložbu Ministarstva kulture Republike
Hrvatske „Vladimir Nazor" nikad nije
bila dodijeljena nikome u Slav. Brodu, sve do izložbe akademskog kipara prof. Peruška
Bogdanića u svibnju za Dan grada 2016. Zahvaljujući ne slijepom slučaju, već kvalitetnom radu kustosa Galerije. I to se eto dogodilo u
našoj Galeriji. U ovom dijelu Hrvatske malo koja institucija se može pohvaliti ovako visokom
kvalitetom izložbenih programa.
Jadikovka
o „gostujućim" kustosima u Galeriji u
slučaju projekata g. Šeremeta ne ispada baš
toliko loša, dapače, već i poželjna … Samo
za primjer, tekst predgovora kataloga njegove preklanjske zajedničke izložbe sa
A. Rašćem potpisuje „gostujući"
Željko Marcijuš kao i prošlogodišnje gostovanje
Suzane
Marjanić i Darka Šimičića koji su angažirani za njegov projekt i performans pod šifrom „Umjetnost direktne
akcije"…. itd.
Spominjanje
mene u kontekstu Kate Mijatović,
Kožarića, Gotovca, Martinisa je
također van svake pameti jer sa g.
Šeremetom nisam nikad o tim umjetnicima ni razglabao (a i zašto bih!?), a kamo li ih
negdje na „nož dočekivao". Sumanutim
konstrukcijama i pljuvanju kraja nema.
U
vezi „Podobnoga" (još malo žuči i pakosti …) predsjednika Upravnog vijeća
Galerije, moram reći da ga ne biram ja, već osnivač Galerije kao što je to
slučaj u svim gradovima pa tako i u ovome zadnjih 20 godina.
I
kad smo već kod famozne floskule o
„podobnosti" na kojoj g. Šeremet toliko voli jašiti i inzistirati, možda je on ta osoba koja zna nešto više o kriteriju po kojem neki
dobivaju sredstva od Grada za programe u kulturi, a koje Kulturno vijeće grada nije odobrilo!?
I
da završim i ponovim još jednom da i
moja spoznaja nadilazi govor mržnje i
ovdje završavam svaku daljnju polemiku jer bi to, u protivnom, bio čisti gubitak vremena. Uživajte u zasluženoj mirovini i puno sreće na 8. triennalu akvarela 2019.!
Branimir
Pešut, viši kustos i ravnatelj Galerije umjetnina