Politika : Domovinski rat

Objavljeno: 10.5.2012. u 0:04
Prikaza: 3360
|
Autor: SBplus

Budući nitko nije odgovarao

Sjena nekažnjenog zločina i na našem obrazu

Slavonski Brod : Sjena nekažnjenog zločina i na našem obrazu Jedan od nekažnjenih ratnih zločina u Slavonskom Brodu 1992.(Foto: Željko Mužević)

Savila se raskomadana kuća nad mrtvim tijelima, kao spomenik ljudskog stradanja, srpskog bezumlja... a ispod nje beživotno tijelo dvogodišnje djevojčice u krilu mrtve majke i širom otvorene oči malog Ivana, Dalibora, Mirka, Monike koje se i mrtve čude: zašto ste nas ubili?

SLAVONSKI BROD - U utorak, 15. svibnja, s početkom u 13 sati, Gradska se knjižnica Slavonski Brod, u suorganizaciji s Udrugom hrvatskih branitelja pripadnika HRZ i PZO-a Slavonskog Broda, a u sklopu obilježavanja Dana grada, prisjeća strahovitog razaranja Slavonskog Broda te stradavanja svojih sugrađana za vrijeme II. svijetskog rata i za vrijeme Domovinskog rata postavom izložbe:

Ratovi i Brod – slika jednog urbicida

Ravnatelj knjižnice, Ivan Stipić, poziva sve sugrađanke i sugrađane neka svojom posjetom izložbi obnove sjećanje na strahovite događaje iz nedavne prošlosti i tako odaju počast svojim preminulim sugrađanima.

Umjesto komentara na bešćutnost politike i političara, pod kojom se god oni parolom ili ideologemom skrivali (kome god "pripadali”?) te umjesto autoriziranog, osobnog zapisa, vratimo se u vrijeme i na mjesto zločina i pustimo neka nam o nemilom događaju priču ispričaju njezini vinovnici, posredstvom novinarki - Ane Adrović i Dunje Vanić (Brodiski list/Posavska Hrvatska, Glasilo za politička i društvena pitanja; Ratno izdanje; Godište XLV broj 19 (2258); Slavonski Brod; petak, 8. svibnja 1992.)

Četničke 'krmače' ruju Brodom 

Od 1. do 7. svibnja u slvonskobrodski Medicinski centar dopremljeno je 266 ranjenih (105 lakše i 161 teže) i 30 poginulih ljudi s područja brodske općine. Ove brojke same po sebi dovoljno govore o krvavom danku svakonevne srvo-četničke najezde. Zbog pogibije velikog broja naših grašana, među kojima je bilo šestero djece, odlukom Izvršnog vijeća utorak, 5. svibnja proglašen je Danom žalosti u općini Slavonski Brod.

Krvavu nedjelju, 3. svibnja 1992. pamtit će Jelas, pamtit će Brod, pamtit će Hrvatska. U kasni smiraj dana, koji bi to i bio da se na nebu prije 19 sati nisu pojavili zračni pirati četničke jugo-soldatske i bezobzirno istresli svoj smrtnosni teret, cijelu seriju „krmača". Kad već nisu uspjeli pogoditi most svoje su ožiljke neuspjeha pokušali izliječiti na nedužnim ljudima jedne ulice ovog prigradskog naselja. Tu su mete bile sigurne, dostupne i žive. Koje li kombinatorike pomračenog ljudskog uma?! U ovu bartolomejsku noć Brod je ušao zgranut i zatečen. Ujutro smo bili na licu mjesta, podno ruševima sa očevicima i preživjelima.

Bio sam Hrvat, to sam i ostao 

- Tu je sve radnička klasa, siromašan narod, penzioneri sa minimalnim penzijicama, radnici ostali bez posla i evo: ovo ja nemam čime ispraviti niti novo napraviti, a nemam se više kome ni prikloniti, kazuje nam naš prvi sugovornik Marko Markovinović. To mi je bilo sve, životni kapital i imanje. Sve ovo dogodilo se u nedjelju oko sedam sati navečer, sjedio sam u kući i čitao Brodski list, ja i žena, kad najednom zatutanjaše, žena vrisnu: evo avioni! I dok sam se ja podigao već je padalo meni po glavi.

Od jednog susjeda povrijeđeno je jedno dijete i umrlo je, a jedno je u bolnici. Također mi je povrijeđena i kuma koja je sada u bolnici. Jednom je komšiji nedaleko odavde odsjeklo glavu. Tu je došla prva pomoć i dovezla dvoje djece mrtve, dvije žene mrtve također, a mrtav je i vozač koji je ovdje dovezao prvu pomoć – glava odsječene, noge odsječene, samo su ga metnuli u deku, a mi smo još danas, u bašči, našli mesa od njega i tamo smo ga zakopali. Što na ovo mogu reći, nikada nisam bio prijatelj tih ljudi, da vam iskreno kažem. Nikada nisam bio u partiji niti sam štimao partiji, ja sam čovjek Hrvat bio i ostao.

Volio bih vidjeti njihovu djecu 

Dok razgovaramo prilazi nam stariji dječak. Njemu su ubili brata.

- Ja sam iz Hercegovačke ulice. Braća su mi išla od komšije, jedan je ubijen a drugi ranjen i u bolnici je pod aparatima. Oni su bili na ulici, a ja sam bio tamo na uglu kod garde. U porodici još imam mamu i tatu. Tata je bio kod komšije, a mama je bila kod kuće. Jedino podrum i skloništa ima ona tamo katnica. U to vrijeme neki su bili u kućama, a neki su išli u podrum. U mojoj ulici samo je jedan čovjek poginuo i vozač prve pomoći. Sve je porušeno. Jedino što bih želio je da to vidim kako je djeci onih koji su sve ovo učinili, što bi radili kad bi naši avioni to uradili njima? Ja imam 15 godina, mali brat koji je poginuo imao je šest, a ovaj drugi je 13.

Ostat ćemo u svojoj kući 

Naša sljedeća sugovornica je jedna postarija žena.

– Ja i djed smo bili u kući, potrgali su nam vrata, a da ona nisu bila tu, tko zna kako bi nam bilo. Bila sam kod komšinice i trčala, i ona je trčala u kuću, i mislile smo – možda će avioni. Samo što sam dotrčala i rekla djedu da se sakrije, odjenom se sve sručilo na nas.

Tu je bilo dvoje ranjene djece, jedno je umrlo, jedna komšinica je malo ranjena i ona je u bolnici. Također su dvije cure ranjene u komšiluku. Svima nama se život potpuno izmijenio, jadni smo, znate kako je kad vam se sve poruši. Naša kuća je stara i nije više za popravak i nije više za živiti u njoj, ali morat ćemo malo popraviti jer nemamo kuda i moramo i dalje tu živjeti, jer najbolje je biti u svojoj kući. Tu ćemo i ostati, pa kako Bog da. Dobro smo mi ovo i preživjeli jer su nam u bašči pale dvije krmače i one su mogle napraviti čuda. Upravo tu pred kućom poginuo je i vozač prve pomoći, potpuno je izgorio. Oni su tu dolazili svako jutro davati inzulin našem komšiji i eto došli su i vozač je poginuo. Kada ih je udarilo odbacilo je kola na našu kuću, a da nije bilo tako, naša kuća ne bi puno stradala. Kada su kola udarila u nju počela su goriti, mi smo nosili vodu i gasili. Prilazi nam još jedan dječak, Zdenko Jurić:

- Moja kuća je srušena. Imam 15 godina. U vrijeme kada se to dogodilo išao sam s bratom ručati, ručali smo i otišli. Došao sam do prijatelja Marušić, on ima podrum, a brat je otišao do jednog drugog prijatelja. Taman smo došli ono je puklo, vidili smo avion i onda su rekli da je palo kod Provincije, tu je trgovina, a prije je bila gostiona. Avion je prije odletio nego što je svirana zračna uzbuna. Mama je srećom bila kod tetke. Ostali smo svi živi, unatoč tome što je kuća srušena.

Kakvi su to ljudi?

Odlazimo na drugu stranu ulice gdje su srušene kuće u nizu. S nama razgovara Vera Vrkljan.

- Imali smo četiri kuće: kuću, dvorišnu zgradu, jednosobni stan i tu je pala bomba i kod komšije je jedna pala, a mi smo bili na deset metara u podrumu - nas sedam ženskih, tri curice i nas tri žene i to je bio živi košmar, jako smo se uplašile. Muž mi je ostao vani na dvorištu i mi smo ga zvali, nije se odazivao pa sam mislila da je gotov, međutim, on je došao na ulazna vrata i rekao mi: - Vero, ja sam ranjen! Izišli smo van i imali smo što vidjeti: sve razrušeno, ono preko, pokazuje nam rukom, bila je katnica. Ovo što se vidi ipred nas bile su kuće, imali smo malu fontanu, dvorišta nisu pregrađivana i sve ovo što vidite (slikovni detalji po ostatcima zidova) radio je moj djever – tu su bili lav, slon i Tarzan, sve je izgledalo kao mala džungla. Sada: vrata na jednoj strani, štokovi izbijeni, stakla porazbijana, zidovi srušeni, krovovi na zemlji... Kao u nekom ružnom filmu. Uopće ne znam kakvi su to ljudi koji rade to što rade civilnom stanovništvu.

– Sjedio sam jednom 20 metara od mjesta događaja, priču nastavlja njen suprug, i potrčao sam da stignem do skloništa ali me je pritisak, taj vakum, bacio uz jedan zid gdje sam dobio u glavu komad cigle. Kad se malo stišalo, digao sam se, glava mi je bila krvava, ali sam pošao vidjeti jesu li moji živi. Hvala Bogu, svi su bili čitavi, Posjetio nas je kasnije i gradonačelnik Slavonskog Broda što nam je svima drago jer nam je dao malo ohrabrenja.

Da sam pilot, vidio bi me Beograd

- U trenutku naleta aviona nalazila sam se u dvorištu, ali u zadnji trenutak uspjela sam ući u podrum, kazuje nam svoje doživljaje Marija Habrka. Bilo je strašno. U podrumu je bila moja kćer, šogorica, bratove dvije kćerke, baka i još jedna baka. Djeca su u sobi gledala film, no, međutim, kad sam čula avione povikala sam: Djeco, bježite! I tako su svi sišli dolje. Kad je udarilo, ne znam kako bih to opisala. Mislila sam da sam gotova jer sam sjedila u podrumu baš do vrata ali sva sreća, iako je dvorišna zgrada srušena, ona nas je ustvari i spasila. Da nije bilo nje bio bi direktan pogodak u podrum. Kada je pala ta „krmača" mene je nešto udarilo u lice i oko, najvjerojatnije od te strašne detonacije. Tada sam rekla svojoj kćerki: Andreja, mama ti je gotova! A onda je počeo plač i što da vam kažem? Bilo je strašno, neopisivo. Nema riječi koje bih uputila tim idiotima. Da sam pilot mislim da bi me vidio Beograd i osjetio ono što smo i mi. Sve što sam imala je srušeno i uništeno no ja se nadam da će pravda ipak pobijediti i da ću opet poslije svega nešto uspjeti stvoriti. (Ana Adrović)

Tračnice letjele u zrak 

Oštećeno 17 vagona, cisterna, električna kontaktna mreža

Zrakoplovi srpske soldateske, koji su se 3. svibnja pojavili na slavonskobrodskom nebu, poslijepodne, u 18,30 sati, nanijeli su gradu najviše bola ali i štete. Između ostaloga, u tom zračnom napadu pogođen je Željeznički kolodvor. U razgovoru s Franjom Mandićem i Vladimirom Mušickim koje smo u ponedjeljak zatekli na mjestu razaranja dok su nadgledali popravke koje su već tog jutra započele, doznali smo kolika su oštećenja. Naime, bomba iz naprijateljskog zrakoplova je pala između dva kolosijeka, načinivši pri tom krater dubok 1,5 i šriok oko 2,5 metra. Okolni kolosijeci su također oštećeni te će vjerojatno trebati promijeniti ili obnoviti oko 500 metara tračnica. Niti vodovi i električne kontaktne mreže nisu pošteđeni, no radnici su već postavljali nove kablove. Od eksplozije, gelera i zračnog potiska stradalo je 17 vagona koji su bili postavljeni u blizini. Dva vagona su čak iskočila iz tračnica, nekoliko ih je uništeno da jedino mogu poslužiti kao eksponat u kakvom muzeju ratnih razaranja. Čak se i prazna cisterna zapalila te su i vatrogasci imali posla.

U obližnim zgradama popucala su gotovo sva stakla, a nije bio pošteđen ni Autobusni kolodvor.

Na svu sreću (do kada ćemo vidjeti samo sreće u nesrećama?) nije pogođen niti oštećen niti jedan od prolaznih kolosijeka, nije bilo niti će biti ikakvih zastoja u željezničkom prometu. Saniranje štete nastalih od ove neprijateljske avio-bombe potrajat će nekoliko dana, a kolike su stvarne štete (novčane) teško da će se ikad moći izračunati. (Dunja Vanić)

Mogu praviti samo štetu

Naši dečki, kojiu su sve ovo vrijeme bili u poziciji branitelja mosta, hrabro su izdržali.

Evo što kaže Antun Malovan: - Ovih dana nadlijetali su ga, mi smo ovdje već znali da će nakon prvog raketiranja za 2,5 do 3 sata pojaviti ponovo, možda smo mogli griješiti u par minuta. Od subote su svaki dan po četiri puta raketirali. To je bio pakao, užas. Vidite ovdje, dečkima svaka čast, takvu prisebnost imati u takvim trenucima i četiri dana stajati pod takvim raketiranjem i očekivati kako će proći, to je stvarno užasno i ja im čestitam. Ja vjerujem da četnici više neće zauzeti niti jedan pedalj naše zemlje, a mogu nam napraviti samo štete. Vjerujem isto tako da ćemo mi to s vremenom napraviti još deset puta bolje i ljepše. Njima mogu poručiti, a nadam se da to i svi gardisti nose u svom srcu, da to njihovo nikada neće biti i da mogu samo izgubiti glave dolazeći ovdje, da osvoje tuđi komad zemlje. Poručio bih im da operu i opanke kada budu odlazili, da na njima ne bi odnijeli nešto naše zemlje.

'Krmače' i na Plavom polju 

Evo kako izgleda Plavo Polje nakon pada jedne neprijateljske „krmače". Rupa je duboka, očevici kažu da je zemlja letjela visoko u zrak zasipajući balkone i prozore okolnih zgrada. Čovjek koji se zatekao na balkonu u trenutku eksplozije od zračnog potiska bačen je unazad. „Nisam ni znao koliko sam lagan dok me nije odbacilo", kaže on.

Štete koje je počinila „krmača" velike su. U blizini nema niti jednog čitavog stakla, namještaj u stanovima je oštećen, a za uporabu više nije niti nekoliko automobila koji su bili parkirani u blizini u trenutku razaranja. Stradala je i mreža gradskog vodovoda jer je bomba pala u neporednoj blizini hidranta. U prvi mah nije se moglo vidjeti koliko je veliko oštećenje te su radnici „Vodovoda" najprije morali iscrpiti vodu koja se slila u rupu izrovanu bombom. Nasreću, kvar je ubrzo uklonjen, te naselje nije dugo bilo bez vode. (Dunja Vanić)

Nikud ne idemo 

Dok smo prilazili Dubočcu, cestom ravnom kao dlan, nije nas bilo strah. Pitomo zelenilo, muk krava, žuti guščići kao skupine maslačaka, vonj štala i jednom drugačijeg, prisnijeg načina seoskog življenja. Da nije bilo konstantne potmule „grmljavine" bio bi to gotovo idiličan doživljaj. No samo za neupućene, kakvi smo bili mi, a kad smo stali kod prvih kuća gruba realnost izronila je u svojoj oštrini i neugodi. Cesta kojom ste došli vrlo je opasna, rekoše nam. Prije dva dana jedan su automobil gađali i zapalili, na one koji se pojave nesmiljeno pucaju topovima, s druge strane obale, brdske, s koje se sve ovdje vidi i razabire kao na dlanu.

Osjećaj hedonizma naglo je splasnuo dok smo se kroz bašče prikradali srušenoj crkvi i centru, glavnoj i jedinoj ulici pored ove kojom smo došli. Održavane virnice, voćnjaci u punom sjaju, sva je stoka još tu – život se grčevito opire, no dokle. U dvorištu kuća koje čelom gledaju nasip i neprijatelj uglavom stari ljudi. Gledamo njihove spore korake, žmirkave umorne oči i pitamo se: kome su oni krivi? Crni pulin u kutu, dvoje svinja u improviziranom toru, kokoši na đubrištu su njihov svijet. Pitamo je li ih strah. Jeste, ali ako treba umrijeti onda neka to bude ovdje, na njihovom ognjištu. Za mlade, to je uredu, veli Stjepan Barta, ali što ja da se plašim? Još uvijek spava u svome krevetu. – Pucaju, nije da ne pucaju. Zadnjih dana se i avioni uzletali. Eto, neki dan baba i ja sidimo na avliji, a ono zrno puščano: frk, frk niz crip. Stalno skupljamo ostatke, glere i od tih granata. Ja sam preživio drugi svjetski rat ali ovako kao sada nikada nije bilo. Interesira nas da li poznaju ljude koji u njih pucaju. – Znamo, kako ne bi znali. Ovdi priko su Hrvati i Muslimani, njih su sada istjerali, a gore u brdu, poviše su Srbi. Oni pucaju, objašnjava Mara Stjepanović. – Ali to će vam bolje reći Kata Trgovčić. – Dosada smo lijepo živjeli, slagali se sve ove godine, i groblje je njihovo do našeg, a vidi ti sada! Moju su kuću zapalili, prije toga opljačkali, a što nije izgorilo oni su polupali sjekirom. Sve što imam tamo je ostalo, došla sam ovako-pokazuje nam prazne ruke. Pitamo zna li konkretno tko to čini. – Moj rod sigurno nije, Hrvati nisu. – A da li biste se ponovo vratili? – Bih, samo da bude mir. Ja nikoga ne mrzim. Živim od svoga i u svome i neka me niko ne dira.

Odlazimo nekoliko kuća dalje gdje smo vidjelii da ima mlađih ljudi i djece. – Možete li vi izdržati? – obraćamo se Jozefini Špoljarić – Moram, to je moja kuća i sve moje. Sin mi je poginuo u ratu, na gradišćanskoj fronti zajedno sa zetom od granate. S nama je kćer i unuka. Četnike vidimo odavde, kad gruva sklonimo se u podrum pa opet iziđemo. Najviše me strah „krmača", čujem šta rade po Brodu. No šta ćemo. Svoga ognjišta nećemo napuštati, rat je svuda po Hrvatskoj, izbjeglica puno, ako treba poginut, poginut ćemo na svom pragu. A treba neko i da brani ovu našu Hrvatsku, moramo se boriti da opstanemo.

Odlazimo pomalo postiđeni, istina, većom brzinom na ozloglašenpj cesti i divimo se Dubočanima, selu starijih ljudi i nešto djece (120- ak numera, rekoše nam) jer brane život od granata, straha i rata. Poput korijenja starog slavnog hrasta lužnjaka, duboko su pustili žile u močvarnu hrvatsku Posavinu. Ratni vihor može im grane skršiti, slomiti ih ali ih neće iskorijeniti. Preživjet će ga. (Ana Adrović)

Šute zvona oprisavačka 

Jedan zrakoplov je u niskom letu raketirao crkvu, drugi ga je pratio što je očiti znak da ovdje više nisu tako sigurni

U istom naletu neprijateljskih zrakoplova raketirana je i crkva u Oprisavcima. Prelijepi crveni krov koji je prošle godine obnovljen sredstvima svih župljana vidno je oštećen, a zid iznad glavnog oltara postao je bogatiji za još jedan otvor, rupu veličine malog prozora. Granata je u svom letu oštetila i gredu zvonika pa sad šute zvona (ne „moga grada" nego) sela Oprisavaca. Kad smo se našli na mjestu događaja, djevojke su upravo čistile otpalu žbuku, crijep, smrvljenu ciglu i prašinu.

- To što radi jugo-fašistička armija, uvjerava nas ogorčena Marica Kalkovski, kroz zavjesu prašine – je po bestijalnosti nedostojno čovjeka. Razaraju svjesno svetnje hrvatskoga naroda vjerujući da nas na takav način mogu uništiti. Ne mogu. Nesretni smo, ogorčeni ali i svjesni da je svaka sila za vremena i da ćemo joj mi doći kraja.

I ovdje smo pokupili podatke: dva zrakoplova u niskom letu raketirala su ruskim raktema 92 mm, jedan je borbeno djelovao a drugi je bio pratnja. Očito ovdje više nisu sigurni.

Meta je i Benzinska crpka 

Poginuo civil

Na udaru četničkoga jugo-zrakoplovstva bila je neizostavno i benzinska crpka kod motela Zelengaj gdje je stradao i jedan civil – Zvonko Križan. Ono što nam nisu uspjeli oteti, pokušavaju uništiti ne hajući za ljudske žrtve.

Jelas, nekadašnje naselje siromašnih radnika, proletera, sada lijepo, gotovo idilično prigradsko naselje okupano u zelenilo, puno novih, bijelih kuća. No, odnedavno je Jelas i stalna meta zrakoplova srpske soldateske. Svakodnevno, prilikom svakog napada na grad barem jedna smrtonosna pošiljka bude uručena stanovnicima Jelasa. Ruju ga i razaraju ubojite „krmače", ali i donose smrt.

Vrhunac zlodjela četničke soldateske  

Savila se raskomadana kuća nad mrtvim tijelima, kao spomenik ljudskog stradanja, srpskog bezumlja... a ispod nje beživotno tijelo dvogodišnje djevojčice u krilu mrtve majke i širom otvorene oči malog Ivana, Dalibora, Mirka, Monike koje se i mrtve čude: zašto ste nas ubili?

Cijeli je grad, općinu, cijelu Hrvatsku i svijet poput groma ošinula vijest da je baš tu, na jednom mjestu, od jedne krvoločne bombe, poginulu petero djece i dvije žene te da ih je sedmero teško ranjeno. Posjetili smo mjesto ove teške tragedije. Još do tog strašnog nedjeljnojg predvečerja tu je stajala nova dvokatnica od žute opeke. Kako li je izgledala tog nedjeljnog jutra okupana zrakama svibanjskog sunca? Da li je u suton zračila obasjana suncem u zalasku? Da li je voljela svoje graditelje, stanare? Tko zna.

Prvog svibanjskog ponedjeljka stajala je čudna, prepolovljena, ogoljela, oskrvnavljena. Kao da se stidjela tragedije koja se dogodila njoj i onima koji su u njenom podrumu potražili spas. Kao da je ona kriva što njene tri deke nisu uspjele zaštiti malu Moniku, Ivana, Dalibora, Mirka Anu, mamu Željku, baku Kaju, sve koje je u svoje okrilje primila.. Savila se raskomadana kuća nad mrtvim tijelima. Nije ih mogla obraniti niti ih može vratiti. Čak ni nje, iako jedan njen dio još stremi nebu kao da moli Boga da njih vrati, čak ni nje zapravo više nema. I nju su ubili bombama, crnim, hladnim bombama. Ustobočila se prepolovljena kuća kao spomenik ljudskog stradanja, kao nijemi svjedok srpskog bezumlja. Oko nje, u noj, na njoj mnoštvo ljudi. Još rasčišćavaju, kopaju, traže. Čini se da u podrumu još nekog ima. Možda je živ.

Čim se po Jelasu pročulo za ovaj tragični događaj, pohitali su ljudi pomoći stradalnicima. Kopali su, rukama razgrtali, odizali i uklanjali komade zida, betonske deke. Zdušno su radili sve dok se mogli, dok se koliko-toliko vidjelo. Eto još jedne strahote u svemu ovome. Pod ruševinama djeca, žene, starice, tko zna da li su žive ili možda teško ranjenje, bez svijesti, a ljudi ma koliko to željeli ne mogu im pomoći jer ne smiju upaliti svjetlo. I njih bi pobili. Teško je opisati njihova lica, čini nam se da su skamenjena. Ruke su im nemirne dok čekaju da im jave ima li još nekoga u razrušenom podrumu. Nisu noćas spavali. Čekali su prvo danje svjetlo da nastave potragu. Možda netko od njih spazi nečije tijelo, napipa ruku koja će uzvratiti stisak.

Riječi kojima opisuju događaj ponavljaju se, uvijek iste, nemoćne pred sudbinom. – Strašno! Užasno! Postoje li možda druge riječi kojima bi se mogao opisati trenutak kada se ispod ruševina pronađe beživotno tijelo dvogodišnje djevojčice u krilu mrtve majke? Postoje li možda druge riječi kojima bi se mogla opisati sudbina obitelji koje zbog jedne „krmače" više nema? A bile su dvije djevojčice, dječak, baka, mama.

Netko je rekao da je u skloništu bilo neko kuštravo, nemirno dijete s dudicom u ustima koje je vrludalo po prostoriji uveseljavajući ostale. Da li je među živima, u bolnici ili još leži negdje ispod hladnog betona?

– Pogledajte kakva je to kuća. Nova, čvrsta. Tko bi rekao da bi se takva tragedija mogla dogoditi? Žene su tu potražile sklonište jer im se činilo da je baš ta kuća u cijeloj okolici najsigurnija – govore okupljeni.

Od cijele palete osjećaja koje ljudsko biće može osjetiti, ovdje su najprisutniji nemoć i bijes. Tuga je zbog zapanjenosti potisnuta. Za žaljenje se nema ni vremena. Tek kada se srede dojmovi, kad mine neizvjesnost moći će se tugovati. (Dunja Vanić)

Svijet mora znati 

Izvršno vijeće zadužilo je gradonačelnika da o eskalaciji rata na brodskom području izvijesti vrhunske svjetske političare

O stranotama koje se posljednjih dana događaju u Slavonskom Brodu i selima brodske općine, Vrhovništvo Republike Hrvatske je dobro informirano. Ono i pomaže koliko može, no ipak onaj tko nije ovduje teško može zamisliti što doživljava stanovništvo naše općine kojemu je trenutno najbitnije sačuvati živote od razjarene četničke rulje.

O tome treba snažnije obavijestiti i svije i unatoč tome što se međunardona komunikacija odvija na razini Republike, Izvršno vijeće je zadužilo gradonačelnika općine Slavonski Brod dr. Jozu Metera da se o eskalaciji rata na brodskom području i bjesomučnoim napradima četničke avijacije na civilno stanovništvo izvijeste vrhunski svjetski političari – od generalnog tajnika UN B. Galija, EZ, Georga Busha, UNPROFOR-a, Kohla i Genschera...

Ne može svijet skrštenih ruku gledati što nam se događa, ne možemo ostati prepušteni sami sebi, na milost i nemilost agresoru. Ovaj dio Hrvatske nije izašao iz ratnih strahota i to svijet mora znati – jedinstveni su bili članovi općinske vlade. Dogovoreno je također da se na razini općine jednom tjedno organiziraju konferencije za tisak.

Broj 20(2259), petak 15. svibnja 1992.

Sustavno razaranje svega hrvatskog 

Dim koji je danima sukljao iz naftnih terminala u Ruščici najzad je, na sreću, oslabio i na kraju se potpuno ugasio. Izbjegnuta je jedna katastrofa, ali smo zamalo imali drugu. Naime zbog oštećenja na postrojenju DP hladnjača, jučer ujutro u 2,35 sati po dojavi u Štab Civilne zaštite došlo je do curenja amonijaka koji se osjetio u cijeloj industrijskoj zoni. Zbog toga su odmah izvršene radnje pomicanja stanovništva i radnika iz zone ugroženosti. Već nakon jedan sat od dojave, stručna ekipa DP Hladnjača obustavila je dotok amonijaka i time spriječila veće neželjene posljedice. Amonijak je pod kontrolom, doznajemo iz Općinskog štaba CZ Slavonski Brod. I prošli vikend bio je krvav. Od 9. do 11. svibnja poginulo je 9, a ranjen 51 civil na području općine Slavonski Brod.

Posljednji oproštaj 

Opet je jedna „krmača" bačena iz srpskog zrakoplova na Naselju Jelas i to upravo u kuću u koju su se inače sklanjali gotovo svi stanovnici Amruševe ulice. „ Nikad u skloništu nije bilo manje od deset ljudi. Činilo se da je to najčvršći podrum u okolici i većina nas je tu dolazila. Sva je sreća da se dosta ljudi iselilo nakon one prve tragedije, pa u okolici ni nije bilo puno ljudi", pričaju nam svjedoci. U subotu u jutro, kad su neprijateljski zrakoplovi nadletjeli Jelas, prema skloništu u Amruševoj, potrčalo je četvero ljudi. Do njega su stigli devetnaestogodišnji Vitomir i sedamdesetogodišnja Sofija Pavlešin, njegova baka, te tridesetpetogodišnji Damir Mrkalj, Vitomirov ujak, a čuvar iz Vodoprivrede je još bio na ulici kad je razorna bomba pala na kuću. Opet direktan pogodak. Na mjestu gdje je nekada bila kuća sada je još samo hrpa ruševina. Vladu Pavlešina, Vitomirovog oca, zatekli smo u dvorištu njegove kuće, svega nekoliko metara od mjesta tragedije. Suhonjav čovjek u uniformi Hrvatske vojske (činilo nam se daleko stariji nego što uistinu jeste) ispričao nam je kako je dva dana prekapao po ruševinama tražeći tijelo svoga sina. Nije ni znao da je upravo njega prvog izvukao.

- Vidio sam kad je „krmača" pala, ali nisam odmah shvatio da je udarila baš na ovu kuću. Vitomir inače nije išao u sklonište, već se skrivao u šaht u dvorištu. Nadao sam se da je to učinio i ovoga puta, zavirio sam u šaht u dvorištu misleći da je možda izgubio svijest od detonacije, ali kad sam u ruševinama pronašao njegove cipele, sve mi je bilo jasno, s naporom priča otac. – Iskapajući tijela ispod ruševina, nismo nikako mogli odrediti tko je tko, vele još uvijek zaprepašteni susjedi. – Udovi su im bili otkinuti, tijela smeđa, opečena, ni komadića odjeće na njima nismo našli. Bilo je strašno. Ne smijemo ni pomisliti što bi se dogodilo da su se tada u podrumu našli svi oni koji su se inače tamo sklanjali. Pola ulice bi nam ta „krmača" pobila.

Vitina mama kao da još uvijek vjeruje da joj je sin živ, kao da ga još uvijek traži pogledom dok nam priča kako je Vitomir u gardi bio četiri mjeseca i da je skinuo uniformu jer je 19. svibnja trebao postati novak Hrvatske vojske. - Prošle godine nije htio otići u JNA, jer je shvatio o čemu se radi. Zato se i prijavio u gardu. Želio je braniti Hrvatsku. Samo dan ranije, u petak pozvao je neke prijatelje i tu su na dvorištu pili pivo, razgovarali, šalili se. Rekao je da je to bilo umjesto oproštajne, kad eto, postade to oproštaj sa životom.

Jelas je postao pusto naselje. Nakon tragedija koje su se u posljednjih petnaestak dana dogodile upravo tu, većina je stanovništva evakuirana. Silom prilika napustili su Jelašani svoje domove. Neki će se vratiti čim se malo smiri, neki malo kasnije, kad osposobe kuće za život, a neki nikad više neće vidjeti Jelas. Njihove su se oči zauvijek sklopile pred naletom zločinačkog zrakoplovstva.

Broj komentara: 12

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava
bajica

bajica

Komentirano: 10.5.2012. | 19:36

1

Predlažem da jednu ulicu ili trg u gradu posvetimo nevinim žrtvama četničkog divljanja.
brođanin

brođanin

Komentirano: 10.5.2012. | 18:20

2

da se nikada ne zaboravi... ni poginule civile a među njima i djecu, ni Maslenicu .... nikada !!!!!
Skitac

Skitac

Komentirano: 10.5.2012. | 17:01

3

Hvala ilegalac što si, uz dužno poštovanje, odgovorio Bojanu. Ovi zločini su za nezaborav pa ako nekoga smeta što se jednom godišnje prisjetimo zločina i žrtava onda je to njegov problem. Koliko znam, svi normalni ljudi, narodi, su Božji ljudi i izdvajati neke nije baš primjereno niti u kršćanskom duhu. To me podsjeća na srpsko: mi smo nebeski narod. A grozim se toga. Drugo, protiv sam objavljivanja bilo kakvih spiskova jer su spiskovi poziv na odstrel. Pa i onaj braniteljski. Ajmo sada izigravat doušnike i špije. Izvolite državna tijela istražite prave od nepravih. Za to primate i nemalu plaću, a ne svađati već posvađanu braniteljsku populaciju. Što se tiče velikosrba,Iako je prošlo puno vremena i stvari su puno jasnije, još uvijek se među njima može naći ime i nekoga nevinoga. No, one deklarirane zločince, gdje nema dvojbe, sigurno ne bi loše objaviti.Tek toliko da se zna.
Zeleni

Zeleni

Komentirano: 10.5.2012. | 16:32

4

I danas nam u Brodu trofazni diktiraju živote i okupljaju se. Ovaj naro dprelako zaboravlja teror koji su nam kroz povijest nanijeli neprijatelji. stidimo se svoje šahovnice, križa i hrvatstva, a prigrljujemo opet neke nove zvjezvice druge boje i yugokomuniste da nam uništavaju živote i maltretiraju djecu. Zaslužujemo sve što nam se događa jer to dopuštamo. Sjetite se da ste Hrvati i Božji narod.
Brodjanin1991

Brodjanin1991

Komentirano: 10.5.2012. | 14:52

5

Treba li nam (dolje prezentiran) otvoreni REGISTAR AGRESORA na webu?
B_Stipic

B_Stipic

Komentirano: 10.5.2012. | 13:13

6

Tko se ne sjeća nevinih žrtava iz prošlosti, bit će neosjetiljiv i na moguća buduća stradanja.
Bojan

Bojan

Komentirano: 10.5.2012. | 9:32

7

Uz dužno poštovanje na članak, sadržaj članka (koji nisam pročitao do kraja) i žrtvama svih ratova, sa bilo koje strane, dali svaki drugi ili treći članak na ovom portalu mora biti vezan uz rat i stradanja ? Pa ljudi moji i ja sam bio dijete u ratom zahvačenom Brodu, i više mi je puna kapa ovakvih članaka, pa hajdemo se malo okrenuti budučnosti i gledati naprijed, a ne samo unazad i vračati se sječanjima na teške i emotivne dijelove naše prošlosti. Imam dojam kao da su večina autora na ovom portalu ratni veterani i (bez uvrede) PTSP-ovci.
rambosaur

rambosaur

Komentirano: 10.5.2012. | 9:03

8

apsolutno se slazem s moost-om. molim vas maknite sliku mrtvoga djeteta koliko god ona sluzila da se docaraju sve strahote ovih dogadjaja... mozda i obitelj ovog djeteta cita sbplus. nije u redu da ovo vide na naslovnoj stranici portala...
moost

moost

Komentirano: 10.5.2012. | 8:19

9

Svaka vam čast što ne dopuštate da se ovi zločini zaborave. Neka i mlađe generacije znaju što se događalo za vrijeme rata. I sam sam bio dijete u to vrijeme, bježao u skloništa, bio odvojen od roditelja u izbjeglištvu... Ali velika zamjerka zbog ove objavljene slike mrtvog djeteta. I sam imam male sinove i ova slika me toliko potresla da mi nije dobro.
Brodjanin1991

Brodjanin1991

Komentirano: 10.5.2012. | 8:11

10

Zaista vrlo dirljiv članak, ali članak koji pažljivo dokumentira tadašnja događanja… Još od početka procesa protiv naših generala, postavio sam, pa iznova postavljam pitanje: da li je moguće da se osloboditeljima sudi, a agresori mirno šeću u cijelom svijetu, pa poneki i u Lijepoj Našoj! U isto vrijeme naši vrli političari šute i šute, dok predsjednici susjednih država (i paradržava), kao skoro i cijela država preko Drine (Srbija), a nažalost i južno od Save (Republika Srpska), zbore o „pravdi i pravednosti“… Baš zato ponovo iznova predlažem, kako bi se jedna zaokružena ideja realizirala u borbi protiv agresora iz onih devedesetih jer oni su nam još uvijek agresori, da se na webu objavi otvoreni REGISTAR AGRESORA!!! Mislim da popis odgovornih za razaranje Vukovara a iz Optužnice K-14/04 Županijskog suda u Vukovaru, kao i MUP-ova tjeralica mogu nam poslužiti kao osnova za kreiranje tog registra! Prema tome u jednom takvom otvorenom REGISTRU AGRESORA na webu pored onih iz Optužnice iz Vukovara i onih „neizbježnih“, početna mjesta bi imali zločinci kao MILOŠEVIĆ, SLOBODAN (1941.-2006.); ADŽIĆ, BLAGOJE (1932.-2012.); ŠEŠELJ, VOJISLAV (1954.); HADŽIĆ, GORAN (1958.); MLADIĆ, RATKO (1943.); po onda iz tjeralice abecednim redoslijedom - BALTIĆ, PETAR (1952.); BUDIMČIĆ, JOSIP (1963.); BUNGUR, EMILIO (1960.); DUIĆ, TOMISLAV (1969.); JURJEVIĆ, ZVONKO (1934.); KADIJEVIĆ, VELJKO (1925.); MACURA, MARKO (1962.); MILOVANOVIĆ, ŽELJKO (1966.); MRKŠIĆ, MILE (1947.); NOVAKOVIĆ MILE (1950.); NOVAKOVIĆ, KOSTA (1949.); RADIĆ, MIROSLAV (1962.); ŠLJIVANČANIN, VESELIN (1953.); STEVANOVIĆ, BOŽIDAR (1933.); VUČUREVIĆ, BOŽIDAR (1936.). Nakon evidencije njihova imena trebali bi samo taj popis nadopuniti. Možemo u svim gradovima i naseljima cijele Hrvatske navesti sve one koji imaju veze s zločinima za vrijeme Domovinskog rata! Tako npr. u našem gradu, u Slavonskom Brodu, gdje je još 1992. godine izašla knjiga: „Živjeti u Slavonskom Brodu 1991-1992.“, a autori su u uvodu naveli da im je cilj "... upoznati javnost o teškim posljedicama koje su nosili nedužni građani Slavonskog Broda", trebamo navesti sva imena onih koji su ga razarali, koji su pucali na Brođane: prvo snajperima, pa minobacačima, kasnije i topovima, haubicama, avionima, a na kraju i raketama! A za njih se zna, postoje i dokumenti o tome… Mislim da nije više pitanje, da zbog svojih vojnih aktivnosti na Posavskom ratištu tamo bi se trebali naći: TALIĆ, MOMIR (1942.-2003.); LISICA, SLAVKO; SIMIĆ, NOVICA; ĐUKIĆ, BORIVOJE; KELEČEVIĆ, BOŠKO; pa i drugi… Samo da Vas i ja prisjetim: u tom razdoblju (1991-1992) grad Slavonski Brod prvo je bio i granatiran i bombardiran, pa opet za vrijeme borbi u brodskoj Posavini nemilosrdno granatiran i raketiran i bombardiran. „Po nekim stručnjacima Brod je drugi najteže stradali hrvatski grad poslije Vukovara. Tko je za sve te zločine odgovarao? Nitko! Nisam ni siguran da će ikad itko odgovarati jer izgleda da ni naši vrli političari, ni javnost, a na žalost ni oni čija bi bila dužnost da budu upoznati, počevši od Predsjednik RH, sadašnjeg i bivšeg, pa sadašnje i bivših Vladi, Amnesty International i HHO, nisu upoznati! Možda neki od njih i ne žele biti upoznati s tim događanjima i informirani o pravim činjenicama(?)! … Brođani to nisu zaslužili!

Broj komentara: 12

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava
Prikaži sve komentare 12

Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

Ostali članci u rubrici
SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Bol za sinom ne prestaje, nikuda ne idemo osim na grob'

Obljetnica pogibije Luke Andrijanića

'Bol za sinom ne prestaje, nikuda ne idemo osim na grob'

21.9.2020. | 12:45
SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Zajedništvo među suborcima, bilo je veće nego u obitelji'

Desetljeća prolaze, sjećanja su svježa

'Zajedništvo među suborcima, bilo je veće nego u obitelji'

16.9.2020. | 11:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Pitam se jesmo li mi učinili sve što smo trebali'

Dok su Oni dali ono najvrjednije

'Pitam se jesmo li mi učinili sve što smo trebali'

18.8.2020. | 15:30
SBplus.hr, Slavonski Brod : Brodski biciklisti i ultramaratonci za hrvatske branitelje

Sjećanje na Domovinski rat

Brodski biciklisti i ultramaratonci za hrvatske branitelje

9.8.2020. | 9:05
SBplus.hr, Slavonski Brod : Odana dužna počast poginulim hrvatskim braniteljima

Položeni vijenci i zapaljene svijeće

Odana dužna počast poginulim hrvatskim braniteljima

5.8.2020. | 11:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Oni su herojskom borbom izborili našu slobodu

25. Obljetnica 'Oluje'

Oni su herojskom borbom izborili našu slobodu

5.8.2020. | 9:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Prošlo je 29 godina od prvog postrojavanja u Podcrkavlju

Sjećanje na poseban dan

Prošlo je 29 godina od prvog postrojavanja u Podcrkavlju

28.6.2020. | 13:30
SBplus.hr, Slavonski Brod : 'Moja je Melita gore, na nebu.'

Mali križ-velika žrtva

'Moja je Melita gore, na nebu.'

13.6.2020. | 13:36
SBplus.hr, Slavonski Brod : Najveći pojedinačni masovni zločin nad malim običnim ljudima

Knjiga "Briševački mučenici"

Najveći pojedinačni masovni zločin nad malim običnim ljudima

11.6.2020. | 16:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Hrvatska, ali ni Brod, ih zaboraviti neće

29. obljetnica 'Kobri'

Hrvatska, ali ni Brod, ih zaboraviti neće

10.6.2020. | 10:15
SBplus.hr, Slavonski Brod : Kuća na Jelasu i dalje stoji kao podsjetnik na tragediju

Ta je nedjelja za grad bila najteža

Kuća na Jelasu i dalje stoji kao podsjetnik na tragediju

3.5.2020. | 10:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Odali dužnu počast svim svojim suborcima

29 godina od osnutka

Odali dužnu počast svim svojim suborcima

29.4.2020. | 16:30
SBplus.hr, Slavonski Brod : Njih više od 400 izgubilo je živote

Obilježena 28. obljetnica 101. BBB

Njih više od 400 izgubilo je živote

3.3.2020. | 19:10
SBplus.hr, Slavonski Brod : S brodskim će braniteljima raditi fizioterapeuti i maseri

Za rehabilitaciju još nije kasno

S brodskim će braniteljima raditi fizioterapeuti i maseri

3.3.2020. | 11:50
SBplus.hr, Slavonski Brod : Sjećanje na stradavanje Brođana u Kašiću

Prošlo je 27 godina

Sjećanje na stradavanje Brođana u Kašiću

1.2.2020. | 16:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Poseban je dan za sve pripadnike brodske 157. brigade

Večeras misa zadušnica

Poseban je dan za sve pripadnike brodske 157. brigade

18.12.2019. | 12:30
SBplus.hr, Slavonski Brod : "Poginuli u mislima i srcima”

Brođani i u Škabrnji

"Poginuli u mislima i srcima”

19.11.2019. | 7:45
SBplus.hr, Slavonski Brod : Brođani su paljenjem lampiona odali počast gradu-heroju

Kao svake godine dosad

Brođani su paljenjem lampiona odali počast gradu-heroju

18.11.2019. | 20:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : "Zajedno u ratu, zajedno u miru“

12. Moto karavana

"Zajedno u ratu, zajedno u miru“

17.11.2019. | 11:55
SBplus.hr, Slavonski Brod :
SBplus.hr, Slavonski Brod :