Politika : Domovinski rat

Foto: Grad Slavonski BrodSjećanje na tragediju u Kuhačevoj ulici.

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: ŽO HDZ BPŽ

Foto: ŽO HDZ BPŽ

Foto: ŽO HDZ BPŽ

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Je li teže što današnji dan opet pada na nedjelju, kao i tog 3. svibnja 1992. godine - znaju samo oni koji su izgubili svoje najmilije i najmanje. Prvi put nema okupljanja i zajedničkog klanjanja toj najnevinijoj dječjoj žrtvi Domovinskog rata.

SLAVONSKI BROD - Treći svibnja jedan je od najtežih dana u povijesti Slavonskog Broda. Da na snazi nisu mjere zabrane okupljanja zbog koronavirusa, članovi Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata, predstavnici Grada i Županije te političkih stranki, zajedno bi se još jednom poklonili dječjim žrtvama Domovinskog rata i odali počast njihovu naglo prekinutom djetinjstvu.

I ove godine taj težak dan ponovno pada na nedjelju koja je kasnije prozvana 'krvavom' jer je tijekom nje, 1992. godine, živote izgubilo čak šestero nedužne djece. Sveukupno je, tijekom Domovinskog rata, u Slavonskom Brodu i okolici smrtno stradalo 28-ero djevojčica i dječaka. Prema toj je strašnoj brojci, grad Slavonski Brod, nažalost, ostao je prvi na listi hrvatskih mjesta s najviše dječjih žrtava rata, a sveukupno ih je diljem Lijepe Naše tijekom rata poginulo četiristo i dvoje.

Za ta stradavanja nitko nije odgovarao.

- Na današnji dan, 3. svibnja 1992. godine oglasila se sirena za opću i zračnu opasnost, a raketama i „krmačama" gađana su radnička naselja, škole, i bolnice, čak i vozila hitne pomoći. Tog je dana život izgubilo 16 osoba, 60 ih je ranjeno, od toga 30 teško. Tragedija koju Brođanke i Brođani nikada neće zaboraviti toga kobnog dana dogodila se u Kuhačevoj ulici blizu Područne škole „Hugo Badalić". Na jednu od kuća pala je takozvana „krmača" od čije je eksplozije poginulo šestero djece, najmlađe staro tek 20 mjeseci. - prisjetili su se 'krvave nedjelje' na stranici Gradske uprave.

Gradonačelnik Mirko Duspara jutros je sa svojim zamjenicima, Teom Tomas i Hrvojem Andrićem, obišao upravo to mjesto i ispred bombardirane kuće u Kuhačevoj ulici na Jelasu koja i dalje stoji kao tragični podsjetnik na teška vremena, položio vijenac i zapalio svijeću za sve one čije su se duše od tijela rastale upravo na tom mjestu. Isto su učinili i na tradicionalnim mjestima skupnih okupljanja na ovaj dan - kod spomenika „Djevojčica", ispred Osnovne škole Hugo Badalić na Plavom polju koju su pohađali mnogi mali brodski stradalnici te u Spomen-parku „Prekinuto djetinjstvo", nedaleko od slavonskobrodskog keja.

Svojih najmlađih suradnika, obilaskom dvaju spomenika, jučer su se sjetili i članovi Hrvatske demokratske zajednice.

- I 28. godina od te velike tragedije koja je zadesila naš grad i našu županiju, ne možemo naći riječi utjehe za roditelje i rodbinu tih najnevinijih žrtava Domovinskog rata. Mogu samo reći da suosjećamo s njima i da su životi njihove djece utkani u slobodu, samostalnost i neovisnost države Hrvatske. U našem obrambenom Domovinskom ratu je poginulo oko 400 djece, u našoj sredini njih 28, najviše od toga u gradu Slavonskom Brodu. Mnogi smatraju da su djeca kolateralna žrtva rata, no ja bih rekao da nisu kolateralne žrtve jer je namjera velikosrpske agresije bila pokoriti hrvatski narod. Oni nisu birali, ni sredstva, ni ciljeve, oni su bacali i bombe i granatirali civilne ciljeve, a ne samo vojne. Tako da je njihova namjera bila jasno zločinačka pokoriti i ubiti bilo vojnike, bilo civile u Domovinskom ratu. - kazao je tom prilikom predsjednik Županijske organizacije HDZ-a Brodsko-posavske županije, Pero Ćosić.

U tišini i samoći, mnoge će majke, vjerujemo, danas same - prvi put bez podrške društva i uz dostojanstvenu proslavu ove tužne obljetnice - na tim mjestima zapaliti svijeće i ostaviti bijele ruže sa svoje anđele. Njihova svjedočanstva, riječi, misli i osjećaji i dalje su isti - možda još teži nego godinu prije. Prisjetimo se, stoga, u nastavku, što su nam ispričale majke prethodne godine i barem kroz njihove riječi, sjetimo se danas svih civilnih, nedužnih i maloljetnih žrtava Domovinskog rata.

- Svake godine je isto, svake godine nas srce sve više boli. Ogorčeni smo na sve ovo. To se dogodilo u Donjoj Vrbi, pokojna kćer zvala se Kristina Trogrlić. Za dvanaest dana trebala je napuniti tri godine. Imala sam 26 godina, prije toga sam u prometnoj nesreći izgubila muža, a potom sam ostala bez djeteta koje se u tom trenutku igralo. Zamislite. Ona je otišla igrajući se. Nikada si neću oprostiti što sam je na trenutak ostavila na dvorištu i bez nje otišla u kuću. Postavljam si tisuću 'Zašto?'. Ona kao da je predosjećala i prije toga uhvatila mi se rukicom za nogu. Ja sam mislila da ću se brzo vratiti, ali tek što sam ušla u kuhinju to se dogodilo. Nevina je žrtva i nemoguće je da to sad bude nepriznato. - mučnu je ispovijest posljednjih atomima snage prošle godine ispričala Janja Čakmazović iz Donje Vrbe za koju su sjećanja sve bolnija, a vrijeme ne pomaže zaliječiti rane niti donosi odgovore na pitanja koja si postavlja.

- Sedmogodišnja kći poginula mi je u ratu, 25. rujna u hodniku svoje kuće. Dobro je da postoji sjećanje na njih, okupimo se mi roditelji koji nosimo istu bol i tugu. Samo mi jedni druge uistinu možemo razumjeti. Teško je, preteško kada vidimo drugu djecu. Sjećanja se vrate. Osjećamo se zaboravljenima, ali svake se godine nadamo da će biti bolje. Međutim, nitko ništa ne poduzima da bi tako i bilo. - kazala je Marija Dujmović iz Šumeća koja nikada ne propušta okupljanje na ovaj dan kojeg će ove godine, ipak, morati obilježiti sama ili u manjem društvu drugih majki iste sudbine.

- Jako sam ogorčena. Sina sam izgubila kada je išao u bolnicu po ženu i kćer koju mu je rodila. On i njezin brat išli su zajedno i kad su izašli iz auta, tri metra od vozila, pred bolnicom je pala granata i obojicu ih usmrtila. To je bilo 25. ožujka 1992. godine. Oženio se u osmom mjesecu i u trećem mjesecu je ona rodila. Umro je u 23. godini života. - kazala je još jedna majka koja je ostala bez sina, Marija Farena.