
Foto: Grad Slavonski BrodSjećanje na tragediju u Kuhačevoj ulici.

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: Grad Slavonski Brod

Foto: ŽO HDZ BPŽ

Foto: ŽO HDZ BPŽ

Foto: ŽO HDZ BPŽ
Je li teže što današnji dan opet pada na nedjelju, kao i tog 3. svibnja 1992. godine - znaju samo oni koji su izgubili svoje najmilije i najmanje. Prvi put nema okupljanja i zajedničkog klanjanja toj najnevinijoj dječjoj žrtvi Domovinskog rata.
SLAVONSKI BROD - Treći svibnja jedan je od najtežih dana u
povijesti Slavonskog Broda. Da na snazi nisu mjere zabrane okupljanja zbog
koronavirusa, članovi Udruge civilnih stradalnika Domovinskog rata,
predstavnici Grada i Županije te političkih stranki, zajedno bi se još jednom
poklonili dječjim žrtvama Domovinskog rata i odali počast njihovu naglo
prekinutom djetinjstvu.
I ove godine taj težak dan ponovno pada na nedjelju koja je
kasnije prozvana 'krvavom' jer je tijekom nje, 1992. godine, živote izgubilo čak šestero
nedužne djece. Sveukupno je, tijekom Domovinskog rata, u Slavonskom Brodu i okolici
smrtno stradalo 28-ero djevojčica i dječaka. Prema toj je strašnoj brojci, grad
Slavonski Brod, nažalost, ostao je prvi na listi hrvatskih mjesta s najviše dječjih žrtava rata, a sveukupno
ih je diljem Lijepe Naše tijekom rata poginulo četiristo i dvoje.
Za ta stradavanja nitko nije odgovarao.
- Na današnji dan, 3. svibnja 1992. godine oglasila se
sirena za opću i zračnu opasnost, a raketama i „krmačama" gađana su radnička
naselja, škole, i bolnice, čak i vozila hitne pomoći. Tog je dana život
izgubilo 16 osoba, 60 ih je ranjeno, od toga 30 teško. Tragedija koju Brođanke
i Brođani nikada neće zaboraviti toga kobnog dana dogodila se u Kuhačevoj ulici
blizu Područne škole „Hugo Badalić". Na jednu od kuća pala je takozvana
„krmača" od čije je eksplozije poginulo šestero djece, najmlađe
staro tek 20 mjeseci. - prisjetili su se 'krvave nedjelje' na stranici
Gradske uprave.
Gradonačelnik Mirko Duspara jutros je sa svojim zamjenicima, Teom
Tomas i Hrvojem Andrićem, obišao upravo to mjesto i ispred bombardirane kuće u
Kuhačevoj ulici na Jelasu koja i dalje stoji kao tragični podsjetnik na teška
vremena, položio vijenac i zapalio svijeću za sve one čije su se duše od tijela
rastale upravo na tom mjestu. Isto su učinili i na tradicionalnim mjestima skupnih okupljanja na ovaj dan - kod spomenika „Djevojčica", ispred Osnovne škole Hugo
Badalić na Plavom polju koju su pohađali mnogi mali brodski stradalnici te u
Spomen-parku „Prekinuto djetinjstvo", nedaleko od slavonskobrodskog keja.
Svojih najmlađih suradnika, obilaskom dvaju spomenika, jučer
su se sjetili i članovi Hrvatske demokratske zajednice.
- I 28. godina od te velike tragedije koja je zadesila naš
grad i našu županiju, ne možemo naći riječi utjehe za roditelje i rodbinu tih
najnevinijih žrtava Domovinskog rata. Mogu samo reći da suosjećamo s njima i da
su životi njihove djece utkani u slobodu, samostalnost i neovisnost države
Hrvatske. U našem obrambenom Domovinskom ratu je poginulo oko 400 djece, u
našoj sredini njih 28, najviše od toga u gradu Slavonskom Brodu. Mnogi smatraju
da su djeca kolateralna žrtva rata, no ja bih rekao da nisu kolateralne žrtve
jer je namjera velikosrpske agresije bila pokoriti hrvatski narod. Oni nisu
birali, ni sredstva, ni ciljeve, oni su bacali i bombe i granatirali civilne
ciljeve, a ne samo vojne. Tako da je njihova namjera bila jasno zločinačka
pokoriti i ubiti bilo vojnike, bilo civile u Domovinskom ratu. - kazao je tom
prilikom predsjednik Županijske organizacije HDZ-a Brodsko-posavske županije, Pero Ćosić.
U tišini i samoći, mnoge će majke, vjerujemo, danas same -
prvi put bez podrške društva i uz dostojanstvenu proslavu ove tužne obljetnice
- na tim mjestima zapaliti svijeće i ostaviti bijele ruže sa svoje anđele.
Njihova svjedočanstva, riječi, misli i osjećaji i dalje su isti - možda još teži nego godinu prije. Prisjetimo se, stoga, u nastavku, što su nam ispričale
majke prethodne godine i barem kroz njihove riječi, sjetimo se danas svih
civilnih, nedužnih i maloljetnih žrtava Domovinskog rata.
- Svake godine je isto, svake godine nas srce sve više boli.
Ogorčeni smo na sve ovo. To se dogodilo u Donjoj Vrbi, pokojna kćer zvala se Kristina Trogrlić. Za dvanaest dana trebala je napuniti tri godine. Imala sam
26 godina, prije toga sam u prometnoj nesreći izgubila muža, a potom sam ostala
bez djeteta koje se u tom trenutku igralo. Zamislite. Ona je otišla igrajući
se. Nikada si neću oprostiti što sam je na trenutak ostavila na dvorištu i bez
nje otišla u kuću. Postavljam si tisuću 'Zašto?'. Ona kao da je predosjećala i
prije toga uhvatila mi se rukicom za nogu. Ja sam mislila da ću se brzo
vratiti, ali tek što sam ušla u kuhinju to se dogodilo. Nevina je žrtva i
nemoguće je da to sad bude nepriznato. - mučnu je ispovijest posljednjih
atomima snage prošle godine ispričala Janja Čakmazović iz Donje Vrbe za koju su sjećanja sve
bolnija, a vrijeme ne pomaže zaliječiti rane niti donosi odgovore na pitanja
koja si postavlja.
- Sedmogodišnja kći poginula mi je u ratu, 25. rujna u
hodniku svoje kuće. Dobro je da postoji sjećanje na njih, okupimo se mi
roditelji koji nosimo istu bol i tugu. Samo mi jedni druge uistinu možemo
razumjeti. Teško je, preteško kada vidimo drugu djecu. Sjećanja se vrate.
Osjećamo se zaboravljenima, ali svake se godine nadamo da će biti bolje.
Međutim, nitko ništa ne poduzima da bi tako i bilo. - kazala je Marija Dujmović iz Šumeća koja nikada ne propušta okupljanje na ovaj dan kojeg će ove godine, ipak, morati obilježiti sama ili u manjem društvu drugih majki iste sudbine.
- Jako sam ogorčena. Sina sam izgubila kada je išao u
bolnicu po ženu i kćer koju mu je rodila. On i njezin brat išli su zajedno i
kad su izašli iz auta, tri metra od vozila, pred bolnicom je pala granata i
obojicu ih usmrtila. To je bilo 25. ožujka 1992. godine. Oženio se u osmom mjesecu
i u trećem mjesecu je ona rodila. Umro je u 23. godini života. - kazala je još
jedna majka koja je ostala bez sina, Marija Farena.