Ivan Lutz, profesor fizike u Srednjoj školi Matije Antuna Reljkovića u Slavonskom Brodu.(Foto: SBplus/arhiva)
U prologu svog teksta Lutz, profesor u slavonskobrodskoj Srednjoj školi Matije Antuna Reljkovića, napisao je sljedeće: „Napisao sam jedan tekst. Nije najbolji tekst koji sam napisao, ali je iskren. Tekst je o štrajku profesora, i onima koji ih mrze...“. Upravo je taj tekst u jednom danu podijeljen više od tisuću puta.
SLAVONSKI BROD - Ivan Lutz, hrvatski pisac znanstvene fantastike a ujedno i profesor fizike u slavonskobrodskoj Srednjoj školi Matije Antuna Reljkovića, objavio je jučer na svom
Facebook profilu tekst koji je u kratkom roku izazvao brojne reakcije na
društvenim mrežama. Retoričkim pitanjima opisao je s čime se sve susreću
profesori tijekom svog posla.
U prologu svog teksta Lutz napisao je sljedeće: „Napisao sam jedan tekst.
Nije najbolji tekst koji sam napisao, ali je iskren. Tekst je o štrajku
profesora, i onima koji ih mrze...". Upravo je taj tekst u jednom danu podijeljen
više od tisuću puta. U nastavku ga prenosimo u cijelosti.
„Jeste li ikada?!
Jeste li ikada podučavali zlostavljano dijete? Jeste li
ikada podučavali dijete s problemima u obitelji? Jeste li ikada pokušali nešto
naučiti dijete s tumorom? Jeste li ikada bili u situaciji da se bojite reći
riječ „noge" jer šesnaestogodišnjak iz prve klupe nikada neće hodati? Jeste li
ikada podučavali dijete poslije teške operacije? Jeste li ikada podučavali
dijete bez očiju? Jeste li ikada vidjeli kako pamti gluho dijete? Kako
komunicira? Jeste li ikada mladića ili djevojku s disleksijom pokušali naučiti
čitati?
Jeste li ikada došli u ponedjeljak u školu da biste saznali
da je dječak kojemu ste razrednik poginuo u automobilskoj nesreći? Jeste li
ikada pripremali za maturu dijete koje je prekjučer izgubilo oca ili majku, a
rokovi su neumoljivi i ovisi im budućnost od toga? Jeste li ikada pomagali
djetetu s epileptičnim napadom na nastavi? Je li od vas ikada netko vidio kako
izgleda srčani udar kod mladog čovjeka? Jeste li ikada došli kući svojoj
obitelji nakon što ste čuli da vam učenik poginuo ispred škole zbog neopreznog vozača?
Jeste li ikada ušli u razred nakon što je jedan kolega iz razreda umro?
Jeste li se ikada zapitali, da i nakon svega, ja moram reći:
Dragi moji učenici, današnja lekcija su Newtonovi zakoni? Jeste li ikada
pokušali motivirati djecu koja nemaju roditelje? Jeste li ikada nekome bili
oslonac baš u svemu? Jeste li ikada reagirali na vršnjačko nasilje? Jeste li
ikada razdvajali djecu od tuče? Jeste li ikada vidjeli kako izgleda vršnjačka
nacionalna ili vjerska mržnja? Jeste li ikada nakon radnog dana bili na rubu
suza(nije patetika)? Jeste li ikada šutjeli cijeli dan jer se s nekim stvarima
ne možete nositi?
A vidite, ne govorim o radu u nastavi, ne govorim o
predavanjima, pokusima, vježbama, testovima, pripremama, novim kurikulima,
vrednovanjima, novim oblicima nastavnog procesa... Ne govorim ni o pažnji koju
morate pridavati svima jednako, jer mladi su krhki, oni nečujni su nesigurni,
oni glasni su još nesigurniji.
Jeste li ikada pokušavali urazumiti oca koji je došao opravdavati
problematično dijete? Jesu li vam ikada psovali u lice i govorili da ste nakon
svega bezvrijedni samo zato što netko ima lošu ocjenu i nije učio? Je li vas
ikada neki roditelj uhvatio za ruku i rekao obiteljsku tajnu koju ne smijete
odati ni svojim najbližima? Tajnu od koje se zaledite!
I nakon svega, uđete u razred, nasmijete se, uzmete tu
jeftinu kredu i pokušate nešto naučiti našu mladost. I onda, ta mladost
napreduje, raste, pozdravlja vas, uvažava kao što vas nikada nije država i
okruženje uvažavalo. Javljaju vam se i nakon 10 - 15 godina nakon što su
završili školu, i tada, uza sve nove učenike, odvajate vrijeme za njih jer: jednom
profesor, uvijek profesor!
Jeste li ikada vidjeli kako siromašno dijete skriva poderane
rukave? Jeste li ikada vidjeli gladno dijete? Jeste li ikada nahranili gladno
dijete? Jeste li ikada bili dio njihovih obitelji? I da, oni dobri profesori,
žive učenikov život, i dobar i loš, i siromašan i bogat. Jeste li ikada
pomislili da svi budući znanstvenici, sportaši, premijeri, predsjednici, ljudi
koji otkrivaju lijek za bolesti prolaze kroz naše ruke? Jeste li ikada
pomislili da kroz naše ruke prolaze i buduće ubojice, silovatelji, lopovi...
Jeste li ikada vidjeli učeničko nasilje nad profesorima? Jeste li ikada vidjeli
uplakanu kolegicu? Jeste li ikada pokušali smiriti dijete u izljevu bijesa
prema profesoru?
Ne kažem ovdje da su svi profesori dobri, ali kažem da je
većina časna. Ne krivite njih za svoje neuspjehe! Na kraju, jeste li ikada, svi
vi koji s toliko mržnje govorite o nama koji provodimo obrazovanje u našoj
zemlji i želimo vratiti ponos i obraz našoj profesiji, bili u našoj situaciji?
Jeste li ikada završili studiji fizike, matematike, kemije?
I jeste li ikada, ma koliko god vam teško bilo, nakon gubitka voljene osobe,
smrti u obitelji, smrti prijatelja, došli u školu, navukli osmijeh i rekli:
Hajmo djeco, danas ćemo raditi pokus s lećama. Ovdje imate jednu, a ja imam još
dvije jer sam ćorav i star. I navučete naočale, a dječji smijeh vas liječi."