Nakon povratka iz Bosanske Posavine, listopad 1992.(Foto: Darko Janković)
Povodom godišnjice osnivanja brodske 108. br. ZNG HV prenosimo članak o toj postrojbi objavljen na Wikipedia
Povijest i ratni put brigade
108.
brigada dobila je osobnu formaciju 100.200. To je značilo da se trebala
sastojati od zapovjedništva, ureda zapovjedništva, izvidničkog voda, voda veze,
tri pješačka bataljuna, pratećeg voda, protuzračnog voda, inženjerijskog voda,
voda radiološkog-biološko-kemijske obrane (RBKO) i logističke (pozadinske)
čete. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a,
108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko
stanje iznosilo 2450 ljudi.
Prvo okupljanje brigade bilo je
28. lipnja 1991. godine u selu Podcrkavlje kraj Slavonskog Broda gdje se okupila 1.
bojna (u ono vrijeme
bataljun). U selu Sibinj formirana
je 2. bojna, a u općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3.
i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je Pero
Katalinić, a načelnik stožera Ferdo
Kožul.
Brigada
je imala odličan odaziv dragovoljaca,
ali zbog nedostatka oružja mnogi su vraćeni svojim kućama.
Takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni
braniti Hrvatsku. Od državnih izvora zatraženo je
oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao
propisanu uniformu], već su većinom branitelji imali samo poneki maskirni
detalj.
Veliki
problem u to vrijeme bila je i logistika koja je trebala osigurati smještaj i
hranu za veliki broj ljudi. JNA je držala brodsku vojarnu (kasarnu), a
tek u rujnu osvojit će ju Hrvatska vojska i time
sebi osigurati trajni smještaj. U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su
stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim
kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela
Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti
više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače velečasni Vlaović je po
svojoj želji postao prvi dušebrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom mjeseca srpnja i kolovoza ustrojena
je logistika brigade, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je
najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća "Đuro Đaković"
koji je mogao zbrinuti gotovo 2000 pripadnika brigade.
Tijekom
ratnog djelovanja , klima je bila faktor koji je 108. brigadi išao u korist,
ali i na štetu. Najteži dani na novogradiškom bojištu bili su krajem jeseni i tijekom zime koja je te godine u Slavoniji bila
vrlo oštra. Jedan od većih uspjeha na bojištu nije iskorišten zbog klimatskih
prilika i plavljena terena.
Protivniku je zima otežavala uporabu oklopništva u čemu je bio nadmoćniji, ali
i intenzitet napada koji su bili češći od hrvatskih.
Ratni
put 108. brigade protekao je u znaku borbi protiv Banjalučkog i Tuzlanskog
korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike
Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Prve aktivnosti
brigade bile su rutinske naravi. Najveći problem predstavljala je
neujednačenost u naoružanju, jer veliki dio oružja bio je u privatnom
vlasništvu nabavljan na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi
i opreme brigada je imala petnaestak kamiona i
desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno
predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna
druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.
Krajem
srpnja brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten
samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona
mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je
bila nazočna JNA (vrh Dilja,
skladište u Bukovlju i Gromačniku). Do kraja mjeseca kolovoza 108. je
postala prava vojna postrojba, koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju
pred nju postavi Glavni stožer.

Prva borbena akcija
13. kolovoza 1991. godine okučanski su se Srbi odcijepili od Hrvatske i pripojili
takozvanoj Krajini s glavnim ciljem da nekoliko dana
zadrže hrvatske policajce dok JNA ne prijeđe Savu i zatim preko Okučana, Daruvara, Virovitice izađu na Dravu.
Već 16. kolovoza,
srpske snage počinju provocirati, tražeći izgovor za otvoreni napad na JNA. 108.
brigada tada ima prvi kontakt s neprijateljem, pobunjenicima u selu Smrtići,
a našla se i pod njihovom minobacačkom vatrom. Sljedećeg dana u sukob se
uključuje i JNA iz smjera Bjelovara pod
zapovjedništvom zloglasnog Ćeleketića. Nekoliko stotina jugovojnika i desetine
borbenih vozila otvoreno puca na hrvatske snage, a zrakoplovi iz Bosne napadaju istovremeno Staru Gradišku i most preko Save. Most na Savi nije
bilo moguće uništiti, pa se grad evakuira, a nalet okupatorskih snaga
zaustavlja dizanjem mosta na kanalu Strug, čime je na nekoliko dana spriječen
prijelaz banjalučkih jedinica u Okučane.
Ostala ratna djelovanja
Dijelovi 108. brigade bili su
angažirani na ostalim dijelovima Posavine. Velika pažnja obratila se na aktivno
čuvanje prekosavskih prijelaza kod Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, na kojima je
brigada zapriječila prijelaz srpskim pojačanjima, koja su pod krinkom redovite
smjene ljudstva JNA dovezena u krizna područja. Branitelji na mostovima dobili
su zapovijedi da u slučaju pokušaja prelaska JNA iz Bosne, dignu objekte u
zrak.
Rat u Sloveniji je
bio gotov i sukladno dogovorima između Slovenije i JNA vojska se pod punom
ratnom spremom povlačila sa slovenskog teritorija. Kolone kamiona koje su iz
Slovenije vozile tu opremu, prelazile su preko slobodnog hrvatskog teritorija
uz pratnju hrvatske policije ali nisu nastavile put za Srbiju kako je bilo
dogovoreno, već su se zaustavljale na pobunjenim područjima (Banovine, Korduna i Zapadne
Slavonije).
Zajedničkom
odlukom Kriznog
štaba i vodstva 108.
brigade, a zbog manjka naoružanja i opreme, odlučeno je da se neće mirno
gledati kako ovo oružje ide neprijatelju u ruke.
21. kolovoza 1991. pripadnici 108. brigade zaustavili se jednu kompoziciju vlaka koji je prolazio kroz Slavonski Brod,
te u toj akciji zaplijenili oko 50 brdskih topova,
osamdesetak većih minobacača, nekoliko desetaka protuzrakoplovnih
topova od 20mm, nešto
granata i stotinjak protuoklopnih sredstava. Za samo nekoliko sati brigada je
dobila višestruko veće količine naoružanja nego što je do tada imala.
15. rujna krenula
je nova velika akcija. Nakon nekoliko dana blokade brodske vojarne, krenulo se u akciju oslobađanja. Dan
prije tog događaja, nakon dvodnevnog okruženja, predalo se skladište u Bukovlju i Gromačniku. Pripadnici 108. brigade odgovarali
su na vatru iz prekosavskih uporišta, a samu vojarnu zauzeli su pripadnici 3. gardijske brigade i policije. Odmazda je bila u obliku
zračnih napada na položaje 108. brigade. Tijekom sljedećih tjedana razoružane
su skupine potencijalnih pobunjenika po selima diljskog podbrežja, kao i
postaja JNA na Dilju. Tim akcijama 108. je postala jedna od rijetkih postrojbi
u hrvatskim oružanim snagama s više od 10 tenkova,
pa je tako odmah jedan dio poslan na vukovarsko ratište gdje
je 19. rujna, nakratko, deblokiran Vukovar kada
su u grad dovežena pojačanja.
Bosanska Posavina
3. siječnja nastupilo je primirje, a agresor je
utvrdio granice svoje takozvane države. Sva tehnika i naoružanje usmjereno je
prema Bosni i Hercegovini.
U Bosanskoj Posavini, krajem ožujka i početkom travnja, situacija je postala teška. Uz veliku
premoć u ljudstvu i tehnici srpski agresor probija koridor i presijeca vezu
posavine sa središnjom Bosnom i Hercegovinom.
Kako bi
spriječili genocid nad Hrvatima u Posavini, hrvatsko vodstvo je od legitimnog
vodstva BiH tražilo koordinaciju obrambenih napora i zajednički otpor agresiji,
na što Predsjedništvo BiH pristaje. Tako tijekom proljeća i ljeta 1992. godine, legalno, gotovo
cijela 108. brigada, uz dosta vojnika porijeklom iz tog područja, sudjeluje u
obrani šireg prostora Orašja i Bosanskog Broda,
a osobito u naporima na odbacivanju srpskih snaga dovoljno daleko kako bi
prestalo svakodnevno granatiranje Slavonskog Broda u kojem je stradalo više od
150 civila, od kojih je nažalost 27 djece.
Demobilizacija
Još ni danas nije utvrđeno zašto
je pao Bosanski Brod, a iz nekog nepoznatog razloga neki visoki vojni
dužnosnici znaju zbog toga prozivati 108. brigadu. Kada bi to bilo tako onda bi
trebalo samo predočiti papir u kojem 108. nije izvršila zapovijed koja joj je
izdana, bilo od Vrhovnog zapovjednika ili zapovjednika Oružanih snaga RH. 161 poginuli
pripadnik i 751 ranjenih pripadnika brigade dovoljno govore koliko je ta
postrojba dala za obranu Hrvatske i ne daju nikome za pravo blatiti njezino
djelovanje i njen častan ratni put.
Službena
zapovijed o demobilizaciji brigade stigla je22. listopada i po njoj se odmah moralo
demobilizirati 50 posto sastava brigade. 23. listopada s crte je, zbog demobilizacije, izvučen
4. bataljun, a njegov pojas nadležnosti preuzeli su 1. i 3. bataljun.
Od 22.
listopada do 2. studenog 1992.
godine demobilizirana su 1052 pripadnika brigade, od čega 1000 vojnika, 38 dočasnika, i 14 časnika. Demobilizacija je zaustavljena zbog
potreba nadzora državne granice na riječnom toku Save. Zadaću nadzora dobile su
108. i 157. brigada s po jednim bataljunom. Pojas nadzora 108. bio je od ušća
rijeke Orljave do sela Ruščica kraj
Slavonskoga Broda.
Neki
pripadnici brigade prešli su u aktivne gardijske postrojbe, a veliki broj je, nakon demobilizacije, ostao je bez posla i teško se snalazio u novoj situaciji.
S tim se
zaključuje ratni put 108. brigade Zbora narodne garde Republike Hrvatske
tijekom 1991. i 1992. godine. Njoj je dalje ostala obveza nadzora državne
granice snage jednoga bataljuna. Za dio pripadnika to je značilo samo kraj
ratovanja u postrojbi koja je bila pričuvna samo po imenu, te nastavak ratnog
puta u jednoj od novoustrojenih gardijskih brigada Hrvatske vojske.
Prema podacima
iz Zapovjedništva, brigada je tijekom svog djelovanja srušila 24 vojna
zrakoplova i dva helikoptera, uništila 68 tenkova i 16 oklopnih transportera.
Zapovjedništvo |
Pero Katalinić • Josip Zvirotić • Vinko Štefanek • Stanislav Sorić • Stjepan Orešković • Ivan Đurić • Josip Kecerin |
Načelnici stožera |
Ferdo Kožul • Stanislav Sorić • Stjepan Orešković • Darko Stanić |
1. bojna zapovjednici |
Marko Dumenčić • Antun Katalinić • Darko Stanić • Mato Lacković * Zamjenici: Marijan Lučić • Darko Stanić • Zdenko Degmečić • Ivica Pandurević |
1. satnija |
2. satnija |
3. satnija |
4. satnija |
Zdenko Degmečić • Đuro Vukovac |
Antun Radovanović • Darko Ilakovac • Marko Tomašević • Blaž Kalaut • Ivica Pandurević |
Darko Stanić • Marko Tomašević • Damir Konrad |
Zdravko Šimunović • Đuro Lukač |
2. bojna zapovjednici |
Antun Polinčić • Zlatko Prebeg * Zamjenici: Damir Vinković • Valentin Koceljević |
1. satnija |
2. satnija |
3. satnija |
4. satnija |
Ilija Crnac • Marijan Filošević • Stjepan Čeliković |
Zlatko Prebeg • Ivan Didaković |
Antun Čorak • Franjo Štević |
Ilija Kovačević |
3. bojna zapovjednici |
Željko Žgela • Antun Radovanović • Miroslav Mičević • Zdravko Tolić * Zamjenici: Miroslav MIčević |
1. satnija |
2. satnija |
3. satnija |
4. satnija |
Zdravko Šimunović • Damir Jurišinac • Zdenko Rubil • Damir Bjelobrk • Goran Kljufas |
Ivan Čengić • Ivan Terzić • Miroslav Lipovac |
Josip Žgela • Zoran Lucić • Zdravko Tolić |
Jerko Zovak • Ivan Đogaš |
4. bojna zapovjednici |
Željko Samarđija • Valentin Koceljević • Zdravko Šimunović |
1. satnija |
2. satnija |
3. satnija |
4. satnija |
Karlo Pačić |
Ivan Matus • Tomislav Hudovernik • Zlatko Vinković • Adam Kučibradić |
Željko Grgurević |
|
Logistika i Topništvo |
Logistika |
Topništvo |
Mješoviti topnički divizijun |
Oklopništvo |
Mato Katalinić • Ivan Šlabek • Pavo Sočković • Blaž Kozina • Jure Karan * Log.satnija: Ivan Šlabek od svibnja 1992 |
Mijo Golubičić • Josip Kecerin |
Dujo Stojević • Jozo Mišić • Mijo Kožić • Jozo Filipović • Mijat Lucić |
Bartol Jerković • Tomislav Deanović • Berislav Jezidžić • Branko Cindrić • Drago Marijić |
Oklopno-mehanizirana bojna |
Veza |
Vod veze |
Protuzračna obrana |
Bartol Jerković • Tomislav Leko • Antun Mihaljević • Berislav Jezidžić |
Željko Sadorski • Ivan Knežević • Krešimir Štetić • Nino Belfinger |
Damir Brezić • Luka Franjković • Ivica Martić |
Ivica Levačić • Mato Gačić
|