Možda ovakva situacija može poslužiti i kao neko dobro? Možda treba dotaknuti dno, kako bi započeo ponovni uspon prema vrhu? Možda apsurdu treba prepustiti da do kraja odradi svoje, a onda da nastupe razum, otrežnjenje i poštenje? Možda se sve to neće trebati još dugo čekati?
VIJESTI kako neki poslodavci svojim radnicima
povećavaju plaće od šest pa sve do trideset posto, paraju medijski
prostor i zvuče nestvarno, pa pomalo i panično. Kažu ti poslodavci da, s
tim povećanjima plaća, svojim radnicima žele pokazati i dokazati
koliko su im oni značajni, potrebni i neophodni u njihovim
poslovnim procesima.
Budući da se zna tko koga bira, ne bi trebala stajati ona: "Narod ima vlast kakvu zaslužuje", jer ovaj narod zaslužuje bolju vlast. Ili?
Da ovakve izjave nisu cinične bile bi i
komične. Kao da ti radnici, dosad, nisu bili sastavni dio njihovih poslovnih
procesa i kao da nisu doprinosili poslovnim rezultatima te debelo punili
džepove gazda-poslodavaca svih proteklih godina. Ma jako se dobro zna da ni
sada oni plaće svojim radnicima ne povisuju iz nekog posebnog
poštovanja prema njima, nego to čine iz puke nužde i panike koja ih
je zahvatila nedostatkom radne snage na tržištu rada.
U ovoj priči interesantnim se ističe
činjenica da se ova i ovolika "povećanja" plaća većinom, ili u
potpunosti, odnose na niže kvalificirana radna mjesta, koja su desetljećima
bila podcjenjivana i potplaćena, omalovažavana i na takav način mladim
generacijama neinteresantna i neprihvatljiva.
Oni koji su u tim i takvim poduzećima bili na
rukovodećom mjestima i sa plaćama u omjerima tri, četiri pa čak i pet naspram
jedan, očito, više nisu toliko "sposobni i zaslužni" za poslovne
uspjehe i procese, pa tako i za ukupne rezultate poduzeća. Njima plaće ostaju
iste ili se smanjuju. Vrlo čudno i interesantno, a do jučer su bili i "sposobni
i zaslužni". Izgleda kako je netko konačno shvatio da su im postali skupi
i neučinkoviti ti "goniči robova". Ne bi oni bili skupi da "robova"
(radnika) i dalje ima u izobilju te da im se može govoriti "ako nećeš
ti raditi na tvoje radno mjesto čeka drugih deset".
E, nema više tih deset, nema više niti tog jednog
radnika. I zbog toga ti "robovi" (radnici) odjednom postadoše
gazdino cvijeće, kojem se sada tako tepa, a koje su ti
isti poslodavci desetljećima zalijevali toplom vodom kako bi im
dobro i bolje "cvjetalo".
Nakon svega toga i takvoga odnosa
sada imamo rezultate takvog tretiranja. Nema više "cvijeća",
ostadoše pusti "cvjetnjaci i aleje" proizvodnih hala, polja,
hotela i restorana i mnogi drugih gospodarski sadržaja, jel
radnika (cvijeća), stručnih i kvalificiranih, jednostavno, više nema. A gdje
nestadoše? Odoše trbuhom za boljim kruhom gdje ih neće zalijevati toplom vodom,
gdje neće bit ničije "cvijeće" nego samo radnici, gdje im nitko neće
stalno govoriti kako na njihovo radno mjesto čeka drugih deset, gdje će biti
poštovani i plaćeni prema svojim sposobnostima i zaslugama i gdje će od svoga
rad moći dostojanstveno živjeti.
I, što smo iz svega ovoga do sada naučili?
Bilo bi dobro da smo išta, ako i za ono malo nešto nije prekasno. Ovi koji
ostadoše u ovoj "lijepoj", "bogatoj" i "perspektivnoj
" državi još uvijek se nadaju i vjeruju kako će se općedruštvena
situacija promijeniti. To se može dogoditi samo na jedan način, a to je
onaj koji je tridesetih godina prošlog stoljeća izrekao poznati hrvatski
političar, Vladko Maček, u svoje
dvije mudre misli i izreke "Za novu mužiku potrebni su novi mužikaši"
i "Da bi se lajbek (prsluk) mogao ponovo zakopčati mora se najprije
raskopčati". Ove misli i izreke sve govore.
Ako je netko, u nekoliko navrata, u proteklih
skoro tri desetljeća, imao priliku da ovu državu stvori bogatom i
perspektivnom, državu zadovoljnih i sretnih ljudi, a to mu nije uspjelo, onda
to može značiti samo jedno, ili nije znao, ili su mu namjere bile takve.
Kroz sve te silne godine takvog vođenja države
skoro sve je izgubilo svoje vrijednosti - od kulture rada i dostojanstva
radnika i građanina, do identiteta nacije. I to sve kroz silne
eksperimente raznih klijentelističkih politika, lutanja u magli i traženja nekih "pametnih rješenje" koja su toliko "pametna"
bila da su nas odvele, u smjeru utapljanja i prilagođavanja raznim
tuđim interesima i zahtjevima.
Na takav način, postali smo, kako bi narod
rekao, repa bez korijena. Propadanjem svih industrija, od prerađivačke do
poljoprivredne, postali smo područje plasmana stranih roba upitne
kvalitete, kao i raznih skupih usluga, te tržište jeftine radne snage. Jednostavno,
dovedeni smo u ovisničko i dužničko ropstvo.
Svi ti trendovi doveli su do ovakvog stanja
i situacije u kojoj nas je svakim danom sve manje, gdje su životne
potrebe sve skuplje, a unutrašnja politička situacija sve depresivnija i kao da
se sve vrti u nekom začaranom krugu.
Porazna demografska politika u posljednjih
tridesetak godina, masovno iseljavanje stanovništva, prvenstveno iz ruralnih
krajeva, a i većih gradova te odlazak vitalne radne snage, prije
svega zbog pot plaćenost rada u domaćim poduzećima, stvorili su nestašicu
radnika u svim gospodarskim granama, od turizma pa do poljoprivrede, ma kakva
nam god ona bila.
I, kako iz ovog našeg zla u neko naše dobro?
Vrlo teško i vrlo sporo će to ići. Teško je povjerovati da se sve ovo slučajno
dogodilo, kao što je teško povjeravati da bi kiša mogla padati, a da se ne
naoblači.
Možda ovakva situacija može poslužiti i kao neko
dobro? Možda treba dotaknuti dno, kako bi započeo ponovni uspon prema
vrhu? Možda apsurdu treba prepustiti da do kraja odradi svoje, a onda da
nastupe razum, otrežnjenje i poštenje? Možda se sve to neće trebati još dugo čekati?
Istina u tom čekanju i nadanju još će mnogi
napustiti ovu zemlju, ali sigurno je da će se neki i vratiti. Na žalost ni
višestoljetna nam povijest nije bila puno bolja, a iz nje ništa naučili nismo.
Pečalba je uvijek bila sudbina malih i siromašnih naroda, ili su za nekog
radili ili su za nekog ratovali.
Ovaj narod, na ovom tlu, uvijek je, manje ili
više, imao vođe koji su se zaklinjali u dobro tog istog naroda, mada narod
nije sjetio tu dobrotu. Čudan je taj narod, kad ne osjeća "dobro" i "blagostanje",
koje proizlazi iz primjerenih plača, on ju potraži negdje drugdje.
U tom nerazumijevanju između vlasti i naroda neka
se promjena mora dogoditi da na svome ne budemo tuđinci i jeftina najamna
radna snaga. Kad to već moramo biti tamo gdje nas "dobre" vlasti tjeraju. Budući da se zna tko koga bira, ne
bi trebala stajati ona: "Narod ima vlast kakvu zaslužuje", jer ovaj narod
zaslužuje bolju vlast. Ili?