Prof.dr.sc. Ivica Balen i Vladimir Jerković, dr.med.(Foto: SBplus / arhiva)Istina je kako za vrijeme našeg 'prijateljevanja' nisam ja bio u sjeni Autobiografa niti sam ga „trebao" za razvoj svoje „karijere", nego je upravo obrnuto.
Prof.dr.sc. Ivica Balen, prim.dr.med., „ugledni liječnik, ravnatelj bolnice i respektabilni
nogometaš", kako ga je u naslovu intervjua 2020. predstavila novinarka
portala SBplus, u nakladi Brodskog kulturnog kruga Pannoniae gloria i Diozit
d.o.o., nedavno je, u 40 primjeraka, objavio autobiografiju.
Opisujući svoj život na
656 tvrdo ukoričenih stranica, u poglavlju naslovljenom: 'Moja razmišljanja o
nekim poznatim Brođanima i prijateljima', kolega Balen je na prvo mjesto stavio
naš međusobni odnos u kojem me, uvodno, predstavio „posebnim, nenametljivim,
dobrim i vrijednim studentom, vrlo tihim, osjetljivim, ali ponosnim i odlučnim
da ustrajem do kraja". Potom je ustvrdio kako sam bio „jedan od najboljih
kirurga u Hrvatskoj, a svakako najbolji brodski kirurg svih vremena" te
iznio stav da sam ja „uvijek bio hrabar i progresivan", a on „nekako više
sistematičan".
Nakon lapidarnog uvoda,
kojim je sebe predstavio 'sistematičnim' i vjerodostojnim kvalifikatorom,
Autobiograf će pristupiti iznošenju supstancijalnog stava o meni, tvrdeći kako
sam „radi političke karijere izdao prijatelja". Njega.
Taj javno objavljen stav
razlog je mome javnom reagiranju, dakako, ne zbog želje da polemiziram s
autorom - jer on istinu zna - nego zbog čitatelja koji je također trebaju znati. U skladu je to s jednom od mojih neusklađenosti zbog koje sam, kako reče
Autobiograf, cijeli život ostao „osjetljiv, ponosan i odlučan".
Što Autobiograf tvrdi, a nalazi se u prostoru između neistine i klevete
Prvo. Nije istina da smo, „kad je došla samostalna
hrvatska država obojica bili najozbiljniji kandidati za ravnatelja
ustanove"; Nije istina kako sam ja „čak imao prednost kao rođeni
Brođanin" niti je istina da smo se „nas dvojica korektno dogovorili".
Istina je da me velika
većina zaposlenika Bolnice željela za ravnatelja zbog toga što sam bio „jedan
od najboljih kirurga u Hrvatskoj, a svakako najbolji brodski kirurg svih
vremena", kako ističe kolega Balen, a ne zbog toga što sam „rođeni
Brođanin", kako drugi On podmeće svojim čitateljima.
Osim toga, nije istina
da smo se „nas dvojica korektno dogovorili" nego je istina - ono što i sam
Balen u istom pasusu svoje autobiografije tvrdi - da sam ja „želio dalje raditi
i voditi Kirurgiju", dok je on „svojim organizacijskim sposobnostima želio
dati povoljne okvire u tadašnjem Medicinskom centru, a kasnije u Bolnici".
Odbivši se kandidirati
za ravnatelja, ustvari, kolegi Balenu ispunio sam žarku želju da postane šef
Bolnice. I nisam pogriješio jer je On tu funkciju obnašao dobro.
Zahvaljujući mom načelnom
odnosu prema osvajanju društvenih funkcija, na isti način, Autobiografu sam
omogućio da vodi brodske Lionse i Nogometni klub Marsoniju.
Drugo. Nije istina da sam „na
Stručnom vijeću Bolnice paranoično napao" Autobiografa jer sam „spremao
političku karijeru pa mi je trebao napad na Balena", niti je istina da sam
2006. „kao predsjednik Upravnog vijeća Bolnice iskoristio sav svoj autoritet
kako bih s položaja ravnatelja smijenio prof.dr.sc. Davora Đanića (HNS) i
ustoličio dr. Milana Bitunjca (HDZ)."
Istina je da sam sedam
godina ranije (1998.), bez velike vlastite volje, postao brodski gradonačelnik
i na taj način ostvario ono što je za Autobiografa velika „politička
karijera". Dakle, ne samo da tad nisam 'ganjao' „političku karijeru",
nego sam nakon verbalnog sukoba s Autobiografom, podnio ostavku na funkciju
šefa Kirurgije.
Istina je da je
Vlada Ivice Račana - tijekom smjenjivanja svih (HDZ-ovih)
čelnika državnih ustanova, institucija i trgovačkih društava - 2000. godine,
Ivicu Balena (HDZ) smijenila s mjesta ravnatelja i na tu funkciju postavila
Davora Đanića (HNS), koji je Balena zadržao kao svog zamjenika.
Istina je da se 2004.
HDZ vratio na vlast te, sukladno običaju, uglavnom 'pomeo' kadar SDP-ove
šestoglave koalicije, ali ne i u slavonskobrodskoj bolnici. Kako i sam
Autobiograf piše, Đanić i On, tek dvije godine kasnije (2006.), podnijeli su
„neopozive" ostavke. Pritom, ne kaže kako Đanić ostavku nije podnio iz
političkih nego pravosudnih razloga, kako ga tadašnji šef HDZ-a, Zdravko
Sočković, ne bi procesuirao zbog suspektnog vođenja poslova u Bolnici.
Treće. Nije istina da sam Autobiografa
„izdao", a potom „otpisao kad mi više nije bio potreban".
Istina je kako za
vrijeme našeg 'prijateljevanja' nisam ja bio u sjeni Autobiografa niti sam ga
„trebao" za razvoj svoje „karijere", nego je upravo obrnuto. Budući
da sam tijekom svog radnog vijeka više volio „raditi i voditi Kirurgiju",
nego biti politički angažiran, sam Autobiograf je govorio: "Lako je biti
ravnatelj bolnice kad ti je Čole šef kirurgije".
Sami biramo:
individualni i grupni egoizam ili opće dobro
Uglavnom, poznato je da
kad zadnja čaša vina nije dobra kao ona prije nje, ja ustajem i odlazim iz
društva, ma koliko žalio za neobnovljivim prijateljstvom.
Prema Davoru Đaniću kao
ravnatelju slavonskobrodske Bolnice i Autobiografu kao njegovu zamjeniku bio
sam blagonaklon do otkrića protuzakonita postupanja tijekom upravljanja
Ustanovom. Tad, na uštrb osobnih odnosa s njima, štitio sam pozitivne zakonske
propise i akte same Ustanove te dignitet predsjednika Upravnog vijeća, a ne
"prijatelja" Sočkovića i njegovo kadroviranje.
U onoj mjeri u kojoj se
zaštita pravne države i inzistiranje na zakonitu vođenju Bolnice dr. Josip
Benčević može nazvati „izdajom" prijatelja, u toj mjeri je autobiograf
Ivica Balen ispravno karakterizirao naš međusobni odnos i obrnuto.
U onoj mjeri, pak, u
kojoj je netko od nas (protu)zakonito kapitalizirao svoj društveni status, u
toj mjeri je vidljiv njegov odnos prema zajednici i prijateljima u njoj.
Dok će jedni nasrtaj
prijatelja na pravnu državu osuditi kao nedostatak patriotizma, drugi će to
nazvati izdajom prijatelja. Na svakom od nas je sloboda izbora: podrediti opće
dobro prijateljevu egoizmu ili prijateljev egoizam ograničiti općim dobrom.
To što u našem društvu
individualni i grupni egoizam dominiraju nad općim dobrom posljedica je
činjenice da u zajednici živi više „sistematičnih" nego „hrabrih i
progresivnih" ljudi.