Iako se Donji Andrijevci ne mogu pohvaliti svojom brigom za vlastitu povijest, dapače, nemaju ni običnu monografiju sela a kamoli nešto više od toga, aktualni načelnik općine, 'domaći' Tomislav Marijanović, ima priliku biti zabilježen kao čovjek koji je pokrenuo promjene.
DONJI ANDRIJEVCI - Povodom Dana škole
'Viktor Car Emin' Donji Andrijevaci, 28. svibnja 2014. godine, u auli
škole, učenici i nastavnici organizirali su svečanu školsku priredbu
za roditelje i uzvanike.
Između ostalog i o tome - hoće li priliku iskoristiti ili neće - ovisit će, ne samo njegova načelnička dugovječnost, nego i status u povijesti sela.
U okviru svečanosti, u školskoj
knjižnici, otvorena je izložba o životu i radu, kako
je pisao Mihael Ferić, svestranog
hrvatskog glazbenik, istinskog i neponovljivog narodnog umjetnika,
zborovođe, kapelnika, dirigenta; učitelja tamburaša, „egedaša",
harmonikaša, limenih i drvenih puhača; veliki promicatelj tamburaštva i
slavonske tradicijske glazbe - Šimun (Šima, Šimo) Seletković Matančev (22. listopada 1917. - 17. ožujka 2013.).
Čika Šima, kako su ga zvali učenici i poznavatelji mlađi od njega, rođen je u Donjim Andrijevcima, u šokačkoj obitelji kao jedinac.
Prvi susreti s tamburašima, koje je gledao u svatovima, obilježile su njegovo
životno stvaralaštvo i njegov životni put. Tamburu je prvi puta uzeo sa sedam
godina i od tada je nije ispuštao iz ruku. Po završetku osnovnog obrazovanja
završio je glazbenu školu. Prvo radno mjesto bilo je u njegovim rodnim Donjim
Andrijevcima gdje je predavao glazbenu kulturu. Osoba koja je s njim bila u
dobru i zlu, bila je njegova žena Marija s kojom se oženio 02. veljače 1942.
Čika Šima bio je ponosni otac četiri sina i kćerke, dida osmero unučadi i pradida
trinaestero praunučadi.
Mađioničarskom je vještinom okupljao djecu
Iako po profesiji nije bio
glazbeni pedagog, mađioničarskom je vještinom okupljao djecu, mladež i odrasle
oko sebe, pridobivao njihovo povjerenje, a oni su ga, bez pogovora slušali,
slijedili i od njega učili. Zahvaljujući čika Šimi, drugom polovicom
četrdesetih i pedesetih godina prošloga stoljeća, Andrijevci su postali središte
glazbenog života Slavonije. Čika Šima je tada bio kapelnik limene glazbe DVD-a,
dirigent Tamburaškog orkestra KUD-a „Stjepan Živić", voditelj kombiniranog
gudalačko-tamburaškog orkestra, dječjih tamburaških i harmonikaških orkestara,
školskih pjevačkih zborova i obiteljskog zabavno-plesnog sastava.
Osim u Andrijevcima, čika Šima
djelovao je i u Županji, Vrpolju, Bošnjacima, Starim Mikanovcima, Gundincima,
Velikoj Kopanici, Orašju i Tolisi. Neizmjernu ljubav, taj nestor slavonske
glazbe, gajio je prema violini. Upravo će „Šimin drmeš", kojega je
prenio samo najboljim egdašima koje je poučavao, ostati živa uspomena na njega.
I nakon prestanka rada u školi,
čika Šima je nastavio podučavati sviranje. Upravo je njegova neizmjerna ljubav
prema tamburaškoj glazbi uspjela u Andrijevcima, 25.svibnja 2005., okupiti preko
500 tamburaša u veličanstveni orkestar koji je upisan u Guinessovu knjigu
rekorda. Za svoj rad i djelo, čika Šima je primio brojne nagrade, od Red danice
hrvatske s likom Marka Marulića, preko
Zlatnog grba Brodsko-posavske županije za životno djelo, životne Nagrade
Festivala hrvatske domoljubne pjesme, do nebrojenih diploma i pohvala. Njemu u
čast, Julije Njikoš posvetio je
„Koncertni stavak za brač i tamburaški orkestar".
Društvo mora htjeti
U razgovoru s jednim od četiri Šimina
sina, Nenom, koji je i sam postao hodajuća glazbena institucija, slavonska rokerska
legenda i pedagog koji je stotine djece naučio svirati - primarno tamburu - razgovaramo
kako čika Šimu i njegova djela učiniti trajnom, a ne prolaznom, prije svega
andrijevačkom, a potom slavonskom i hrvatskom, vrijednošću.
- Mi, obitelj, to ne možemo
učiniti. Prvo, zbog toga što nismo skloni samopromoviranju, a drugo, zbog toga
što nemamo institucionalni kapacitet koji je potreban za učiniti tako nešto. Na
primjer, dvije obiteljske sobe u kući 'Matančevih' urediti kao mali glazbeno
etnografski muzej. Obitelj bi društvu rado predala stvari koje karakteriziraju
očev život i rad, međutim, to treba netko htjeti, a potom, u javnosti prilagođenom
prostoru, uz primjerenu pažnju, trajno i održavati, kaže Neno.
Iako se Donji Andrijevci ne mogu pohvaliti brigom za vlastitu povijest, dapače, nemaju ni običnu monografiju sela a kamoli nešto više od toga, aktualni načelnik općine, 'domaći' Tomislav Marijanović, ima priliku biti zabilježen kao čovjek koji je pokrenuo promjene. Između ostalog i o tome - hoće li priliku iskoristiti - ovisit će, ne samo njegova načelnička dugovječnost, nego i status u povijesti sela.