PROŠLOGA tjedna u sklopu Zagreb Book Festivala predstavljen je novi roman Drage Hedla, novinara Telegrama (i suradnika SBplus portala), za koje je književna kritičarka Jagna Pogačnik rekla da je napisan kao ljubavni, u formi romana potrage i to potrage glavnog junaka za propuštenim prilikama u mladosti. Književnica Ivana Bodrožić, napisala je, pak, kako je Vrijeme seksa u doba nevinosti priča o našoj ”dirljivoj vjeri kako do samog kraja život tek treba započeti, o banalnim pogreškama i ponekad prevelikom egu koji mogu uzrokovati velike boli i promijeniti živote”, piše Telegram.
Književni kritičar Davor Špišić, utvrdio je u Jutarnjem listu da je riječ o ”nostalgičnom vremeplovu prepunom obrata” i napisao kako je "Vrijeme seksa u doba nevinosti ”rekapitulacijski dragulj filigranski isklesan oko rečenice glavnog junaka 'Zašto je život tako proklet i krut i zašto ga ne možemo vratiti u točku od koje je sve krenulo krivo”'.
Iako je roman "Vrijeme seksa u doba nevinosti" u velikom dijelu autorova biografska priča, on sam kaže kako stvarne činjenice iz života voli miješati s fikcijom, prepuštajući čitatelju da sam napravi podjelu. Telegram u dva nastavka donosi odlomke iz novog Hedlovog romana, ilustrirane autorovim fotografijama iz vremena u kojem se – od Osijeka, Praga, Muenchena, New Yorka – zbiva ono što je ispričao u knjizi Vrijeme seksa u doba nevinosti.
"Osijek, proljeće – sredina ljeta 1969.
Sam Bog zna kako je Dujo u četvrtom gimnazije iz Francuske nabavio 12-listovni kalendar s fotografijama Davida Hamiltona. Znali smo satima u polumraku njegove memljive podrumske sobe, u Ulici Branka Radičevića, šutke sjediti i gledati prekrasna lica i vitka, vretenasta tijela tek propupalih djevojčica. Izgledale su nekako sneno, tek probuđeno i nesigurno, zbunjene i gotovo izgubljene u svojoj čednosti, a opet izazovne i koketne, poput nimfi, kao 12 Nabokovljevih Lolita, dok im je meko svjetlo padalo na lica i napola obnažena tijela, dajući im nadzemaljsku, nadnaravnu, nestvarnu ljepotu.
Jednu od njih, učinilo nam se, sreli smo u proljeće 1969. Bili smo maturanti i Dujo je stalno govorio kako smo najpametniji, najmoćniji i općenito silno važni. Ponavljao je, poput vergla, kako su to godine za kojima ćemo uvijek žaliti i čeznuti kada prođu, kao da je već jednom bio star, kao da je sve proživio i kao da zna koje su godine u životu najbolje. Nije bilo dana da ne bi rekao: „Ne propuštaj prilike, malo kad moguće ih je nadoknaditi."
Ugledali smo je u dugoj bijeloj haljini dok nam je, hodajući uz Dravu, od Zimske luke nizvodno dolazila u susret. Nije nam se učilo tih dana, bilo je previše mirisâ u zraku, cvjetale su japanske trešnje u Radičevićevoj, mirisala je propupala lipa, maslačci su se razasuli uz tramvajsku prugu, kao da su nekom neopreznom putniku ispali iz vreće pune dukata. Sjedili smo uz Dravu, na našem omiljenom mjestu kraj Zimske luke, i osjećali se kao vlasnici vremena i prostora koji nas okružuju. I teško krotili vlastite hormone.
Sunce na zalasku još je bilo dovoljno snažno da ispod prozirne haljine ocrta njezine vitke, duge noge. Imala je bijeli šešir ukrašen šarenim krpenim cvijećem, a duga plava kosa rasula joj se niz ramena do polovine leđa.
– Pobjegla je s kalendara – rekao je Dujo kad je prošla i kad smo se, naravno, obojica okrenuli za njom, gledajući kako odmiče.", piše u dijelu ulomka koji u cijelosti možete pročitati OVDJE.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -