Za strane filmove rado plaćamo, domaće nećemo ni besplatno

NOVA GRADIŠKA - Sinoć i preksinoć, u šest gradova Lijepe Naše i ukupno pet država, festival „Noć hrvatskog filma i novih medija” doživio je svoje peto izdanje, no, vjerujemo, nigdje tako neslavno kao u Novoj Gradiški.

Novogradiško Pučko otvoreno učilište „Matija Antun Relković" kao jedan od suorganizatora ovog filmskog festivala, svojim je žiteljima ponudilo cjelovečernji, potpuno besplatan filmski maraton, kako animiranih, tako i igranih te dokumentarnih filmova, na koji se odazvao - jedan gledatelj, piše Radio Nova Gradiška.

„Cilj nam je od, zasad, skromnog vala dobre nade u interes hrvatske publike za domaći film, u toj jednoj noći, stvoriti trajnu, čvrstu vezu hrvatskog filma i hrvatskih gledatelja koja će to zanimanje s vremenom pojačavati te prenositi na nove naraštaje. Upravo zbog toga, ulaz na sve projekcije potpuno je besplatan!”, stajalo je u najavi domaćeg filmskog maratona koji u Novoj Gradiški svoj cilj, najblaže rečeno, nije ostvario.

No, ovo nije kritika organizatora koji su uložili sebe u realizaciju projekta, djelatnika POUMAR-a koji su izdvojili svoju večer ne bi li istu nekome drugom upotpunili, medija koji, možda, nisu razvikali najavu, jer „tko ima volje naći će način, tko je nema, naći će izgovor". Ovo je kritika svih onih koji se žale kako Grad ne nudi dovoljno sadržaja, posebice besplatnih, a kada nešto dobiju onda isto bez razmatranja i odbiju.

Sumnjamo da se na projekcijama uradaka domaće kinematografije u Zagrebu, Sisku, Otočcu, Šibeniku, Dubrovniku, ali i na kino-platnima u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj i Austriji, kao kod nas pojavila samo jedna osoba. Jedna jedina osoba i to na jednom od dotad šest prikazanih kratkometražnih i dugometražnih filmova.

Zar nikoga nije zanimalo kako je gledati film u novoj, kompletno uređenoj dvorani Doma kulture? Svi su se, donedavno, žalili na sjedalice, ozvučenje, osvjetljenje. Sada se nitko od tih „svih" nije sjetio doći iste isprobati besplatno barem na četiri minute, gledajući crtani „Krila krokodila". Zar baš nitko nije htio vidjeti kultnog „Profesora Baltazara" na velikom platnu?

Dokumentarni film „Dušan Vukotić - hrvatski oskarovac", Novogradiščanina Silvija Petranovića iz 2011. godine koji govori o jedinom „našem" Oskarom nagrađenom filmu - „Surogat", zanimao je samo jednog posjetitelja. Je li to moguće?

Usamljena je bila ta noć „našeg" filma u Novoj Gradiški, dok, usporedbe radi, nimalo usamljena nije bila prethodna projekcija animiranog filma strane produkcije. Štoviše, tražila se karta više po cijeni od dvadeset kuna.

Ponovno je 'iskočilo' pitanje koje se javlja svaki put kada tražimo nešto besplatno - jesmo li to i zaslužili? Izgleda da, ipak, više cijenimo ono što platimo. Moguće je i da je domaća kinematografija toliko loša pa je svi odbijaju gledati. Ili se, jednostavno, po dobro poznatom domaćem receptu, držimo onog da je nešto automatski bolje ako je iz inozemstva. Poznato je kako je susjedova trava uvijek zelenija.

Bilo kako bilo, ako dogodine besplatnog filmskog maratona ne bude pa se na to budemo žalili, možemo isključivo kriviti sami sebe jer kako kaže dobar stari Gibonnijev stih - „bolje nismo ni zaslužili", piše Radio Nova Gradiška.