U završnici ovih lokalnih izbora najsiromašniji društveni slojevi ostali su bez svojih „prirodnih“ predstavnika. Kratki pregled gibanja na ljevici možda inspirira nekoga da zauzme to mjesto do sljedećih izbora.

Prvi put tijekom naše uspješne suradnje, nazvao me urednik i zamolio da napišem kolumnu u zadanim gabaritima. Kako smo svi na SBplusu volonteri - pišemo kad želimo i o čemu želimo - u prvi mah, bio sam iznenađen, ali čuvši motiv pozivu shvatio sam njegovu opravdanost i pristupio toj 'nemogućoj' misiji - pisanju teksta u kojem se ne spominju aktualni takmaci za najatraktivniju brodsku fotelju.

Postavlja se pitanje uloge i predstavnika proletarijata i armije nezaposlenih.

Ovo je, dakle, kolumna o onome čemu se možda nadaju mnogi koji će preskočiti drugi krug izbora ili jednostavno izaći i ponovo birati „manje zlo". Naime, u sadašnjem hrvatskom trenutku, koji mnogi doživljavaju kao revival konzervatizma ili desničarsku revoluciju, postavlja se pitanje uloge i predstavnika proletarijata i armije nezaposlenih. Dakle, trebaju li uopće u definiranju smjera društvenog razvoja ovi slojevi imati ikakvog utjecaja te postoje li kandidati za njihove predstavnike?

Promotrimo li u potrazi za odgovorom na to pitanje svijet, postat će više nego očit odmak i nezainteresiranost socijaldemokratskih i srodnih stranaka za (njima očito) preuzak prostor zastupanja radnika, nezaposlenih, seljaka i malih poduzetnika. Oni su otklizali prema centru, liberalizmu ili čak prema desnici. Ili kao što veli Boris Buden: „Današnja socijaldemokracija je također apsolutno identificirana s projektom neoliberalne nacionalne države - članice EU."

Sve slobode su izborene

U svjetlu takvog razvoja situacije logičan je nastanak stranke Hrvatskih laburista, koja je kod nas, kao i u svijetu, nastala prožimanjem sindikata i sindikalista sa stranačkim miljeom i pokušajem zauzimanja upražnjenog prostora na ljevici. No, laburisti su još uvijek mlada i mala stranka, tek trebaju shvatiti koji im je politički prostor trenutno dostupan te koji imaju biti dometi i interesi njihove politike. Za sada se stječe dojam kako bi se rado u sve petljali, umjesto da se koncentriraju na spomenute skupine: radništvo, seljaštvo, nezaposlene i male poduzetnike, bar dok ne steknu na tim područjima sigurne i čvrste pozicije.

U Hrvatskoj općenito, a u Brodu posebno, vrlo su slabe ili gotovo neprimjetne razne „moderne", suštinski ljevičarske, gotovo anarhističke grupe i pokreti poput Anonymousa ili Occupy pokreta

Ekstremna ljevica također je iznimno slaba te se SRP sve rjeđe spominje, ako ih uopće itko spominje i ako ih uopće još ima. U svakom slučaju, medijski su potpuno marginalizirani.

U Hrvatskoj općenito, a u Brodu posebno, vrlo su slabe ili gotovo neprimjetne i razne „moderne", suštinski ljevičarske, gotovo anarhističke grupe i pokreti poput Anonymousa ili Occupy pokreta, koji zagovaraju antiglobalizam, antikonzumerizam, pravedniju i ravnomjerniju raspodjelu svjetskog bogatstva, socijalnu i ekonomsku jednakost, očuvanje okoliša i slično. S obzirom na stupanj našeg društvenog razvoja, njihov izostanak i ne čudi posebno, ali smo zato možda mogli očekivati pojavu latinoameričkog tipa prosvjednika protiv beskrupuloznog kapitalizma. Naime, početkom tisućljeća, u Argentini se dogodio cijeli niz radničkih pobuna i reakcija koje su pokazale jedan od mogućih modela oslobađanja od suvremenog ropstva i kolonijalizma.

U jeku ekonomske krize, tijekom 2001., kada su pojedini vlasnici, zbog nerentabilnosti, odlučili zatvoriti svoje tvornice, radnici su se tome oštro suprotstavili te pod parolom: „Occupy, Resist, Produce" (Zaposjedni, Odupri se, Proizvodi) zaposjeli propale tvornice kako bi sačuvali svoja radna mjesta te ponovo uspostavili prekinutu proizvodnju. U tako zauzete tvornice uveli su radničko samoupravljanje, a najpoznatija od njih, Zanon keramika, sada se popularno zove FaSinPat (skraćeno od „fabrica sin patron" – tvornica bez vlasnika).

Samoupravljanje je in

Među stotinama takvih tvornica kojima upravljaju tzv. cooperative, neke traju i više od deset godina i naravno, najveće probleme imaju s bankama, državom i sudstvom te starim vlasnicima, koji nakon oporavka i ozdravljenja tvrtki iste žele natrag. Podosta problema imaju i s nepovjerljivim partnerima kojima treba dosta vremena kako bi se uvjerili u kvalitetu i redovitost isporuka iz takvih tvornica.

Kako god, nama dobro poznat model radničkog samoupravljanja ponovo se pokazao vitalnim i to pod geslom „Kad kapitalizam više ne funkcionira".

Kako god, nama dobro poznat model radničkog samoupravljanja ponovo se pokazao vitalnim i to pod geslom „Kad kapitalizam više ne funkcionira". Cjelokupna pojava i akteri su dobro ocrtani u dokumentarnom filmu „The Take" (Preuzimanje) redateljice Ami Lewis i poznate aktivistice i spisateljice Naomi Klein. Jedan od radnika iz spomenute tvornice Zanon, Raúl Godoy, sada zastupnik u pokrajinskom parlamentu, pripadnik Lijevog fronta i član sindikata keramičara, nedavno je predložio zakon po kojemu: „Niti jedan parlamentarni zastupnik niti državni službenik ne bi smjeli biti bolje plaćeni od učitelja s 20 godina staža". Na ovaj način radnici vraćaju svoj dug zajednici koja ih je gotovo jednoglasno poduprla u vrijeme preuzimanja tvornica. Po uzoru na svoje argentinske kolege i grčki radnici, u zemlji opustošenoj krizom, nedavno su zauzeli jednu tvornicu i vode ju na sličnim načelima.

Ljevica, dakle, ima svoj prostor i mjesto za lidere, a inspiraciju, kako se može vidjeti iz gore spomenutog, mogu crpiti iz naše povijesti, bližih ili daljih svjetskih trendova. Te trendove treba proučavati i vidjeti u kojoj su mjeri primjenjivi na naše uvjete te odlučno zauzeti upražnjenu ulogu predstavnika radnika, seljaka, nezaposlenih i malog poduzetništva. Hoće li to biti neki reformirani SDP, laburisti, probuđeni mladi intelektualci aktivisti ili netko deseti nije toliko bitno. Bitno je da Brod sljedeće lokalne izbore dočeka s jakom i artikuliranom ljevicom, koja točno zna što želi i na koji način će to provesti.