Pratim i gledam kako koronavirus kruži oko našeg grada i kao svi - bojim se. Lagao bih kada bih napisao da nije tako.

KAKO se COVID-19 proširio na više država, gradova i sve je više fatalnih ishoda, računi na društvenim mrežama, Facebooku, Instagramu, Twitteru, Tik Toku, izbacili su više sadržaja koji nam daju razlog za smijeh usred tame i nesigurnosti stvarnosti oko nas. Svi smo opet skupa i zajedno u nevolji koja nas je snašla. Korona, potres, mnogi se pitaju što je sljedeće? Za „1 april" čekat ćemo izvještaj Nacionalnog stožera o brojevima. Lažne vijesti taj dan nisu baš dobro došle, ali osmijeh je.

Posljednja dva tjedna promijenilo je mnogo toga. Izolirao sam se kod kuće s kćerima. Potraga za namirnicama u obližnjoj trgovini prepuštena je ukućanima s maskama. Pratim i gledam kako koronavirus kruži oko našeg grada i kao svi - bojim se. Lagao bih kada bih napisao da nije tako. Ovo s moje strane nije samo anksioznost, nego želja da kćeri u skladu s naputcima Nacionalnog stožera izoliram kod kuće i poštedim od možebitne zaraze barem dok glavna korona-opasnost ne prođe.

COVID-19. Prema svakodnevnim porukama, čini se kako nitko ne zna točno nam čini virus. Ministru zdravstva Viliju Berošu ogromna većina građana vjeruje. Prvi je to ministar zdravstva bez kritika, kako lijevih, tako i desnih. Odmjerene, kratke i kirurški precizne izjave su vrlina i dobitak za Hrvatsku u ovom izrazito teškom i opasnom vremenu. Da je kojim slučajem ministar ostao Milan Kujundžić, odavno bih se usudio napisati kako je korona party počeo. U opasnosti da ne zvučim što i jesam - dovoljno emocionalno blesav - odlučio sam poslušati upute i ostati doma. Razlog je jasan - ne želimo na korona party. Izabrao sam sigurnjak pod nazivom „ostani doma".

Pretpostavljam da ćemo na kraju saznati kako nismo pogriješili. Nakon što sam se zazidao u stan koji je sada nešto poput sigurne luke i dalje ću biti izložen najdražim ljudima, a to je obitelj. Staza za šetnje postali su hodnici i sobe, dok gledam kroz prozor i pogledom tražim rijetke slučajne prolaznike. Sve ih je manje, Brođani sve slabije izlaze i žele da ovo što prije prođe. Oni peru ruke, ali rade li to uistinu svi? Kopka me. Ipak sam ovisan o drugim ljudima i njihovim navikama. To nije ugodan osjećaj. Vlastita proaktivnost je - ponovno - ostati doma.

Izbori drugih prisiljavaju me da se ograničim više nego što to moje stanje strogo diktira. Moja sposobnost održavanja životnog tempa, nekadašnjih navika, oslanja se na druge ljude koji rade ono što bih ja trebao raditi da sam zdrav. Svatko treba sunčevu svjetlost, ali za mene je to više od izvora vitamina D. Sunce upijam na balkonu, pomaže mi da ne izgledam poput kore od banane.

Sa zatvorenim kafićima i restoranima, zabranom okupljanja,… grad je sigurniji i za mene i za moje bolesne i starije susjede. Školujem se preko TV-a s kćeri, idemo u četvrti razred zajedno,  igramo društvene igre, čitam knjige iz knjižnice preko mobitela i l tableta.

Stvarni opseg krize postaje sve očigledniji već tjednima, s nepoznatim konačnim ishodom. Nadam se, kao i svi, kako će broj oboljelih ubrzo početi padati. Nadam se da će zdravstvo uspjeti odgovoriti na sve izazove. Razmišljam - što će se dogoditi ako za mjesec dana zatrebam bolnički krevet? Hoće li ga biti? Hoću li imati kamo na liječenje? Liječnici i medicinsko osoblje zasad su tu za nas, ali izaberimo ostati doma ako možemo. Osluškujući bez junačenja ovu pandemiju, ipak osjećam poruku - pobijedit ćemo. #ostanidoma