Peđa Grbin, predsjednik SDP-a(Foto: FB)

Zahvaljujući brojalicama, padne mu naum mogući slogan stranačke skupštine: Što nas je manje, to smo jači! ''Stvarno zvuči dobro'', pomisli zadovoljno. Odličan slogan za SDP. Primjeren vremenu i prilikama, snažno oslikava bit stranačke politike. Jer, Samodestruktivna partija (SDP) nikada nije bila snažnija.

PREDSJEDNIK Samodestruktivne partije (SDP) sjedi sam u svom uredu i zamišljeno gleda u bijeli zid nasuprot radnog stola. Stranački sabor je pred vratima i on pokušava smisliti slogan pod kojim će se održati. Nešto kratko i jasno, efikasno, svima razumljivo. A opet drugačije od onoga što je bilo ranije, poput: ''Mi mislimo ozbiljno'', ''Dobar život svima a ne samo njima'', ''Izađi i promijeni''.

Ništa mu, međutim, ne pada na pamet. I tko bi znao zašto i kako odjednom se sjeti djetinjstva, svog sretnog djetinjstva u Puli. Djetinjstvo bi bilo još sretnije da se rodio samo dan kasnije, 25. umjesto 24. svibnja, jer tada bi rođendane slavio na Dan mladosti. Ali na to nije mogao utjecati. ''Nitko od nas ne može birati datum rođenja'', reče tiho, jedva čujno, kao da se nekom opravdava.

Slike sretnog djetinjstva, koje bi da se rodio na Dan mladosti, kad se trčalo zadnje metre Štafete, zacijelo bilo još sretnije, zaigraše mu pred očima. Onaj bijeli zid nasuprot radnog stola za kojim je sjedio predsjednik Samodestruktivne partije (SDP) kao da se pretvorio u filmsko platno na kojem se vrte prizori, vesele epizode sretnog djetinjstva.

Zahvaljujući brojalicama, padne mu naum mogući slogan stranačke skupštine: Što nas je manje, to smo jači! ''Stvarno zvuči dobro'', pomisli zadovoljno. Odličan slogan za SDP. Primjeren vremenu i prilikama, snažno oslikava bit stranačke politike. Jer, Samodestruktivna partija (SDP) nikada nije bila snažnija. Nakon svakog izlaska nekog od članova, ili nakon što bi nekoga izbacili, Samodestruktivna partija postajala bi još jača.

Prisjesti se brojalice: ''Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet, deset, izašao bijeli Mjesec, na Mjesecu piše, ti u stranici nisi više''. Ili one: ''Ide medo u dućan, nije rek′o 'Dobar dan!', Marš iz stranke van, nisi rek′o 'Dobar dan!'.''

Bili su to lijepi, bezbrižni dani. Ekipa iz ulice gledala ga je sa strahopoštovanjem. Skupili bi se predvečer a on bi, velik već kao dijete, za glavu viši od ostalih, stao i počeo govoriti: ''Iza brda plava, miš maleni spava, miša mačka ljulja, postelja ga žulja, ne može da leži,

već iz stranke, bježi''. Ali najdraža mu je bila ona: ''Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu piše, ti u stranci nisi više.'' Tada bi, na koga je prstom pokazao u trenutku kad bi izgovorio riječ ''više'', taj ispao iz igre. I tako bi ispadali jedan po jedan i uvijek se događalo da on bude pobjednik, kad na kraju ostane sam.

Zahvaljujući brojalicama, padne mu naum mogući slogan stranačke skupštine: Što nas je manje, to smo jači! ''Stvarno zvuči dobro'', pomisli zadovoljno. Odličan slogan za SDP. Primjeren vremenu i prilikama, snažno oslikava bit stranačke politike. Jer, Samodestruktivna partija (SDP) nikada nije bila snažnija. Nakon svakog izlaska nekog od članova, ili nakon što bi nekoga izbacili, Samodestruktivna partija postajala bi još jača.

Predsjednik SDP maši se telefona. Htio je nazvati bivšeg predsjednika, svog prethodnika, da ga upita kako mu se sviđa slogan kojeg je upravo smislio: ''Što nas je manje, to smo jači''. Ne zvuči loše, ali možda bi se na tragu toga mogli izvesti drugačiji, slični slogani. Na primjer: ''Što manja stranka, to veća snaga''. Ili: ''Smanjimo se da bismo ojačali''.

Počne birati broj bivšeg predsjednika SDP-a, ali se sjeti da su ga neki dan izbacili iz stranke. ''Hm'', pomisli, ''možda da pitam nekog od saborskih zastupnika SDP-a? To su ljudi od iskustva, s puno utakmica u nogama, prekaljeni drugovi… Samo, i njih smo, da bismo ojačali stranku, neki dan izbacili iz SDP-a. Dobro, ne baš sve, neki su dobili sam opomenu''. A onda se prisjeti kako su neki od opomenutih, u znak prosvjeda. sami izašli iz stranke.

''Tko li je dovraga ostao?'', pomisli. I opet se sjeti svog sretnog djetinjstva, kad bi se ekipa iz ulice, zimi kad zapuše bura, skupila u njegovu stanu pa u dnevnom boravku zaigrali ''Čovječe ne ljuti se''. Nekako mu je išla ta igra. Bacio bi kocku i nekim čudom uvijek bi se okrenuo broj tako da bi njegova figurica došla točno na mjesto nekog od protivnički igrača, pa bi je s veseljem srušio s ploče i izbacio iz igre. Jednog po jednog.

''Pero'', poviče predsjednik SDP-a, sjetivši se da je portir u sjedištu Samodestruktivne partije još uvijek u stranci. ''Pero, dođi da te nešto pitam''.

Ali nitko se nije javljao. Muk i tišina.

''Pero, gdje si?''

Nema odgovora.

''Dođavola Pero, javi se. Javi se kad te zovem. Ili možda hoćeš da te izbacim iz stranke?''

Začuje škripu vrata i užurbane krake po stepenicama. U sobi predsjednika SDP-a pojavi se preplašeni portir.

''Oprostite šefe, nisam čuo kad ste me zvali.''

''Što si kog vraga radio?''

''Ma gledao sam film na televiziji, dolje u portirnici. Jako dobar film, upravo je završavao''.

''Kakav film? Kako se zvao?'', bijesno upita šef SDP-a

Portir sagne glavu, počeše se iza uha i uplašeno reče u pola glasa.

''Ma znadete onaj vestern, šefe. Siguran sam da ste ga gledali: Ubij ih sve i vrati se sam.''