Ilustracija (fotografija nije izravno povezana s događajima opisanim u članku)(Foto: www.istriaterramagica.eu)

U dvorani vlada stanje sveopćeg transa. Ljudi skaču i urlaju od radosti, oči im sijevaju, a glasovi eksplodiraju.

''O prevažnom pitanju, želi li kunu ili euro, treba očitovati hrvatski narod. Na referendumu!'', jedan od vođa suverenista tri puta udari šakom o stol. Treći udarac stisnutom hrvatskom šakom slabo se čuo jer se salom prolomio gromoglasni pljesak, skandiranje ''kuna, kuna'' i burne ovacije.

''I zato, u listopadu krećemo u akciju, skupljanje potpisa za referendum pa neka narod odluči. Neka narod kaže pristaje li na ukidanje važnog dijela hrvatskog suvereniteta, bacanje u povijest naše drage kune, koju su nam već jednom uzeli i zamijenili je onim prokletim dinarom'', viče jedan od vođa suverenista pokušavajući nadglasati salve odobravanja koje tresu prozore dvorane.

''Što će nam hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, kad u njoj neće biti hrvatske kune'', vikne netko iz trećeg reda.

A onda zaori još jedan grlati iz dna dvorane: ''Ne damo kunu, čak kad bi oni u Bruxellesu ponudili da se valuta koju nam nude zove hrvatski euro!''.

''Nije im dosta što su nas ugurali u tu nesretnu Uniju, sada nam još nameću i njihovu valutu. Da je naša vlast pametna kao što nije, da drži do hrvatske suverenosti, slijedila bi primjer Mađarske, Češke, Poljske… Jest da su i oni u Uniji, ali čvrsto se drže svoje forinte, krune i svojih zlota'', nastavlja jedan od vođa suverenista dok ovacije u dvorani ne prestaju.

''Uvođenjem eura i ukidanjem kune žele zauvijek izbrisati iz naših sjećanja najbolje hrvatske sinove: Julija Dobrile, bana Josipa Jelačića, Ivana Gundulića, Ivana Mažuranića, Stjepana Radića, Marka Marulića i nadasve, oca domovine, Antu Starčevića.''

''Kuna, kuna!'', ori se dvoranom uz frenetični, zaglušujući pljesak prisutnih.

''Život damo, kunu ne damo!'', opet se zaori onaj grlati glas iz trećeg reda.

''I ne samo da žele iz naše svakodnevice izbrisati ponajbolje hrvatske muževe, već i naše znamenitosti, ono po čemu smo u svijetu poznati: pulsku arenu, dvorac grofa Eltza u Vukovaru i Vukovarsku golubicu, starogradsku jezgru Dubrovnika, katedralu svetog Vida u Rijeci, osječku Tvrđu, Dioklecijanovu palaču, spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu… Sve će to nestati nestane li kuna. Možemo li i hoćemo li na to pristati? Naravno da nećemo. Narod će to jasno reći na referendumu.''

Onaj najgrlatiji iz posljednjeg reda, dlanovima okruži usta, praveći improvizirani megafon. Pa zaurla: ''I sve to rade samo zato, ukidaju našu kunu i nameću nam euro, sve to rade samo zato da bi nam progurali Nikolu Teslu. Da bi ga stavili na kovanice. A svi dobro znamo tko je Tesla. Zar ćemo se ponositi čovjekom koga su Srbi nakeljili na svoju novčanicu i po njemu nazvali beogradsku zračnu luku…''

''Kuna, kuna!'', ponovno se zaorilo dvoranom.

Jedan od vođa suverenista pričeka da se oduševljeni narod smiri. Prekaljeni je on borac na hrvatskoj političkoj sceni pa zna da najbolji dio govora uvijek valja sačuvati za kraj. U politici to se zove poentiranje i da nije u svakoj prilici znao poentirati ne bi danas sjedio u Hrvatskom sabor.

''Vidite'', započne svečanim glasom, ''iznijet ću vam najnoviji primjer koliko naš narod voli kunu, koliko se s njom saživio i koliko mu ona znači.''

U dvorani nastaje tajac. Znaju koliko je njihov vođa vješt govornik i očekivali su kako će sada iznijeti nepobitni argument protiv zamjene kune eurom. Slušali su pažljivo, naćuljenih ušiju u grobnoj tišini.

''Ovih dana svjedoci smo medijskog linča, neviđene harange, nezapamćenog progona dvaju čestitih hrvatskih carinskih službenica. Mediji su se natjecali tko će ih više ocrniti, slali su posebne ekipe na granični prijelaz Slavonski Šamac, javljali se uživo s mjesta događaja. Vidjeli ste to, slušali ste o tome, čitali u novinama i po portalima. Kao, tražile su mito od nekog putnika. I naravno iz njihove su uprave odmah skočili, suspendirali ih, pozvali Uskok, spremaju im otkaz iz državne službe. A vidite, da s mene pita, da se pita nas suvereniste, ja bih te dvije carinske službenice odlikovao. Dao bi im najviše hrvatsko odličje.''

U dvorani i dalje tajac, može se čuti mahanje krila muhe koja se vrti oko prozora.

''Te dvije carinske službenice s gnušanjem su odbile švedske krune koje im je ponudio putnik na granici. U čudu su ga pitale: Što ćemo mi sa švedskim krunama? I lijepo ga uputile na obližnji bankomat da podigne kune. Kakav divan čin domoljublja! Odbile su švedske krune, isto tako bi, siguran sam, s prijezirom odbile i eure. One su htjele samo kune. Našu hrvatsku kunu. Kakav divan primjer istinskog domoljublja! Zato ih sada ti medijski lešinari, mrzitelji svega hrvatskog, toliko i progone. Živjele naše carinice, naše heroine, živjela nam vječna i jedina hrvatska kuna''.

U dvorani vlada stanje sveopćeg transa. Ljudi skaču i urlaju od radosti, oči im sijevaju, a glasovi eksplodiraju:

''Kuna, kuna, kuna, kuna…'', urlaju i mašu novčanicama, uglavnom onima od 10 i  20 kuna.