- Ma da, uvijek to imam doma. Odlična je protiv žgaravice. Staviš malo na vrh noža, sasvim je dovoljno i čim konzumiraš, žgaravica prođe. K'o rukom odnesena. A s vremena na vrijeme malo praha stavim i na četkicu za zube. Kažu da izbjeljuje caklinu.

- Jučer popodne šetao sam po Pantovčaku, sasvim slučajno. I tamo negdje posred Pantovčaka pronašao sam ovo. Unutra je upravo ono što vi mislite da jest. Ponavljam, to je ono što vi sad mislite da jest. I zato pozivam ministra unutarnjih poslova i službu za borbu protiv zloporabe narkotika da se pozabave ovim i naprave izvide na Pantovčaku - kaže saborski zastupnik Suverenista, usred Sabornice, držeći u ruci vrećicu s bijelim prahom.

Onih malo zastupnika, koliko ih je tog trenutka bilo u saborskim klupama, zgledaju se u čudu. Svašta su već vidjeli u Saboru, bilo je zastupnika koji su za govornicu donosili koješta, od higijenskih uložaka, kutija jaja, plastičnih čaša i tanjura do maketa aviona, bilo je onih koji su naručivali pizzu i jeli je u saborskim klupama, kao da su u restoranu, ali da netko donese kokain u saborske klupe, e toga još nije bilo. Nikada!

Zastupnik u svjetlom odijelu i snježno bijeloj košulji, bijeloj gotovo kao onaj prah pronađen na Pantovčaku, sprema vrećicu u džep i s govornice kreće prema svom mjestu u Sabornici, dok predsjednik najavljuje stanku za ručak. U saborskom restoranu živo je kao i obično, mnogo življe nego u Sabornici, življe jer je ondje uvijek više zastupnika neko u klupama. U saborskim se klupama, uglavnom dremucka, surfa po Internetu, šalje i prima sms-poruke. Onaj pravi život je u saborskom restoranu.

Dok zastupnik Suverenista sjeda za stol, razmišljajući što će naručiti za objed, prilaze mu dvojica kolega, zastupnika HDZ-a.

- Dobro si smjestio onom s Pantovčaka. Svaka čast. Nek' si misli – kažu gotovo uglas.

- Nego, je li ono u vrećici stvarno ono što mislimo da jest?… - veli jedan od dvojice.

- Misliš, na bijelo, kokain? – upita uz smiješak zastupnik Suverenista.

- Aha – potvrdiše dvojica zastupnika HDZ-a.

- Ma ne. Ne trošim ja to. Uzeo sam od doma kutijicu sode bikarbone, istresao je u vrećicu, i – velim – idem napravit zajebanciju u Saboru. Idem malo onom gore nategnut živce.

- Soda bikarbona, veliš – reče zastupnik Mosta koji se nalazio tik do stola i čuo razgovor zastupnika Suverenista s HDZ-ovcima.

- Ma da, uvijek to imam doma. Odlična je protiv žgaravice. Staviš malo na vrh noža, sasvim je dovoljno i čim konzumiraš, žgaravica prođe. K'o rukom odnesena. A s vremena na vrijeme malo praha stavim i na četkicu za zube. Kažu da izbjeljuje caklinu.

- A jel'? – upita zastupnik Domovinskog pokreta koji je upravo prolazio. – Kažeš da pomaže kod žgaravice. A mene danas u želucu baš peče, kao živa vatra. Ne pomaže ni Gastal, ni Rupurut. Pojeo sam nešto masno, jutros, ubio ne onaj burek. Znam da ne smijem, ali ne mogu odoljeti.

- Hoćeš malo, na vrh noža? – upita zastupnik Suverenista.

- Ako pomaže, hoću. Uzeo bih i vraga crnog, samo da prestane.

Zastupnik Suverenista izvadi iz džepa vrećicu s onim bijelim prahom pa je tutne kolegi iz Domovinskog pokreta.

- Samo na vrh noža – veli. – Bit će dovoljno.

Zastupnik Domovinskog pokreta s vrha noža šmrkne bijeli prah.

- Trebao si progutati – veli Suverenist. – Ali nema veze. Djelovat će i tako.

- Šta to radite, pobogu – upitaše trojica SDP-ovaca. – Šmrčete?

- Ma ne - veli zastupnik Domovinskog pokreta. – To je protiv žgaravice.

- A jel' – rekoše dvojica SDP-ovaca. – Protiv žgaravice, kažeš. A i nas nešto danas peče u želucu. Odvratno, kao da smo žar progutali.

- Evo, uzmite i vi. Na vrh, noža, dovoljno je – kaže zastupnik Suverenista.

I ubrzo se, pred njegovim stolom, stvorio poduži red. Svi se žale na žgaravicu, na živu vatru u želucu. Praha u vrećici polako ponestaje. Nakon nekoliko minuta vraća se zastupnik Domovinskog pokreta, ozarena lica.

- Nevjerojatno – kaže – meni već djeluje. Osjećam se čudesno. Divota.

Istim redom kojim su konzumirali sodu bikarbonu, za stol zastupnika Suverenista, prilaze i drugi zastupnici.

- Čudesno – kažu dečki iz Mosta. – Kakvo olakšanje.

- Mislim da bih mogao poletjeti. Kao da imam krila – doda drugi.

Sreća je obasjala i zastupnike HDZ-a.

- Bože, ova soda bikarbona je melem. Čudo neviđeno. Sve je tako lijepo i tako ružičasto. Divota.

- Imaš li još malo? – upita jedan od njih.

- I mi bismo pojačali dozu – vele dvojica SDP-ovaca. – Osjećamo čudesnu snagu. Ludilo. Još malo soda bikarbone s vrha noža i mislim da bih mogao izdržati pet dana u Saboru, dan i noć, bez pauze.

Zastupnici se vraćaju u saborske klupe. Razdragani, nasmijani, veseli. Neki, inače ljuta oporba, ulaze zagrljeni. Drugi se glasno smiju, treći ozarena lica i širokih zjenica sjedaju u klupe. Sve djeluje nestvarno, ludo i euforično.

Jedan iz oporbe započinje pjesmu, koju ubrzo prihvaćaju ostali: Mi smo složna braća/ni jedan ne pije/kad nestane vina i rakije/kad nestane vina i rakije./Mi smo složna braća/oprosti nam Bože/ni jedan ne pije kad više ne može/nijedan ne pije kad ne može…

- Što vam je zaboga? – reče zgranuto predsjednik Sabora. – Tišina. Mir u Sabornici. Nastavljamo sjednicu.

- Mi smo složna braća/što ništa ne piju/samo dobro vino i rakiju/samo dobro vino i rakiju- ori se iz Sabornice

- Mir. Tišina. Uozbiljite se. Što vam je? – veli predsjednik Sabora, trudeći se nadglasati raspjevane zastupnike. – Što vam je, kao da ste se našmrkali.