Ilustracija(Foto: Željko Hajdinjak (JL)/Darko Kovačević (Novi list))Kakva jeziva noćna mora, dobro da si me probudila. Sanjam kako nam u kuću, rano izjutra, tek što je svanulo, banuli oni iz Uskoka, kažu imaju nalog za pretres kuće i automobila, vele neka spakiram stvari, trebat će mi za Remetinec, pa ću morati s njima. Pokazuju nalog za hapšenje. Bože, kakav jeziv, kakav strašan, odvratan san. Dobro da si me probudila, pogledaj sav sam u znoju.
- Darkec, teško mi je to reći. Ali na žalost, snovi se ponekad ostvaruju.
Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne
imovine s napornog se posla vraća obasjan širokim osmijehom na licu. Zadovoljan
je. Započeo je vikend, a onaj blaženi osjećaj kakav čovjeka obuzme petkom
popodne, ispunio je njegovo tijelo od glave do pete. Vikend je uvijek lijep, a
naročito je lijep vikend bez obveza.
- Brineš samo jednu brigu, a mene su zapale tri – misli ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, ali ne dopušta da ga obuzme samosažaljenje. Vidi on koliko to premijer cijeni. Onom ološu iz oporbe, koji traži njegov opoziv, jasno je poručio: ''Da na trepavicama stoje, do kraja mandata neću smijenit nikoga''. Kako je to samo lijepo rekao. Kako im je smjestio! Neka dube na trepavicama, on ostaje ministar. I ništa mu ne može taj oporbeni ološ, premijer je taj koji bira svoj tim, a on je u njemu, čvrsto u sedlu.
- Darkec - rekao mu je premijer gotovo tepajući - ovog te
vikenda ne šaljem nikamo. Nećeš biti moj izaslanik ni na jednoj od fešta na
koje sam pozvan. Poslao sam onamo druge ministre. Želim da se odmoriš. Zaslužio
si to, Darkec. Provedi vikend doma, s obitelji, okreni nešto na roštilju, popij
koju čašicu. Svima nam to treba, s vremena na vrijeme.
Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne
imovine parkira službeni automobil A6 pred lijepom obiteljskom kućom u Donjoj
Dubravi. Zgodno je to mjestašce s nekih 2.500 duša na ušću Mure u Dravu, mirno
i pitomo, toliko različito od uzavrelog Zagreba, gužve i jurnjave velegrada, udaljenog
nekih 120 kilometara prema jugozapadu.
Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne
imovine ima još jedan razlog koji ga ispunjava zadovoljstvom. Onaj šljam od
oporbe najavio je kako će u Hrvatskom saboru tražiti njegov opoziv. Kakvi nezahvalni
ljudi! Rinta, radi, crnči, ubija se od posla, stalno je na terenu, trči od
Zagreba do Banije, od Petrinje do Gline, nadzire zahuktale radove na obnovi
potresom razorenih područja. Ima najnezahvalniji resor u cijeloj Vadi: em skrbi
o prostornom uređenju, em o graditeljstvu, em o državnoj imovini. To je puno i
za tri čovjeka, kamo li za jednog. Lako je biti ministar unutarnjih poslova,
ministar obrane, ministar zdravlja ili ministar financija.
- Brineš samo jednu brigu, a mene su zapale tri – misli
ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, ali ne dopušta
da ga obuzme samosažaljenje. Vidi on koliko to premijer cijeni. Onom ološu iz
oporbe, koji traži njegov opoziv, jasno je poručio: ''Da na trepavicama stoje,
do kraja mandata neću smijenit nikoga''. Kako je to samo lijepo rekao. Kako im
je smjestio! Neka dube na trepavicama, on ostaje ministar. I ništa mu ne može
taj oporbeni ološ, premijer je taj koji bira svoj tim, a on je u njemu, čvrsto
u sedlu.
Ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne
imovine otvara vrata svog toplog doma. Dva su mirna dana pred njim, blaženo
popodne na početku vikenda. ''Svugdje je lijepo'', pomisli ministar, ''ali kod
kuće najljepše. Ili, kako ono pjeva Jura Stublić: Samo jedno mjesto na svijetu
se zove dom''.
- Nećeš vjerovati – veli ministar prostornoga uređenja,
graditeljstva i državne imovine supruzi koja ga dočekuje na vratima obiteljskog
doma – ali želim se pošteno naspavati. Pusti me sutra da spavam dokle hoću.
Izmorio me ovaj tjedan. Strašan tempo. Ludnica. Treba mi mira i sna, moram se
resetirati, biti spreman za tjedan koji dolazi. San je najbolji lijek. I zato
ću danas rano na počinak; lagana večera, čaša vina uz televizor i čim se kapci
počinju skapati, pravo u postelju.
Tako je i bilo. U udobnim, toplim kućnim papučama, ministar
prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, nakon lagane večere,
otuširan, u svilenom ogrtaču, sjedi s čašom vina na kožnom trosjedu. Nasumce
vrti kanale. Teško se koncentrirati na film, pa prebacuje na National
Geographic, potom na Klasik TV, prikazuju neke stare serije koje je gledao još
u mladosti. Ali ubrzo oči se počinju sklapati, pa ministar prostornoga
uređenja, graditeljstva i državne imovine odlazi na počinak. Minutu kasnije već
je spavao dubokim snom, snom pravednika.
* * *
Tek je svanulo, šest je i trideset, rano jutro neradne
subote. Supruga ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine
otvara vrata spavaće sobe.
- Darkec – kaže glasno. – Darkec, moraš ustati.
Probuđen iz čvrstog sna, ministar polagano otvara oči.
Sjeda u krevet. Sav je u znoju, otkopčava gornji dio svilene pidžame koja se
zalijepila uz vlažno, oznojeno tijelo.
- Dobro da si me probudila – kaže sad već posve razbuđeni
ministar. Bože kakav san, kakav užasan san. Prava noćna mora.
- Darkec, moraš ustati i brzo se obući – veli ministrova
supruga.
- Kakva jeziva noćna mora, dobro da si me probudila.
Sanjam kako nam u kuću, rano izjutra, tek što je svanulo, banuli oni iz Uskoka,
kažu imaju nalog za pretres kuće i automobila, vele neka spakiram stvari,
trebat će mi za Remetinec, pa ću morati s njima. Pokazuju nalog za hapšenje. Bože,
kakav jeziv, kakav strašan, odvratan san. Dobro da si me probudila, pogledaj
sav sam u znoju.
Supruga ministra prostornoga uređenja, graditeljstva i
državne imovine stoji na vratima spavaće sobe.
- Darkec, teško mi je to reći. Ali na žalost, snovi se
ponekad ostvaruju.