- Je li vani zapuhao jugo? – upita zaposlenik službe 112 mladog kolegu kojem je upravo predavao noćnu smjenu.
- Ni daška. Ni list na grani da trepne.
Subotnje je jutro, dvojica zaposlenika Službe 112 ustaju, kupe sa stola kutije cigareta, mobitele i šalice kave. Kraj je smjene, lijep osjećaj, doma će, pa u krevet. Noć nije bila naporna, tek pred jutro nekoliko poziva.
- Zašto si pitao za jugo? – reče Vedran, zaposlenik Službe 112 dok se smještao u još ugrijanu stolicu u kojoj je do maločas sjedio njegov kolega Gordan.
- U posljednjih 15 minuta, pred sam kraj smjene, zvala trojica lunatika, pitaju kako će doći do dvorane a ne znaju ni kako se dvorana zove ni na kojoj je adresi. I sva trojica s nekim čudnim, zavičajnim naglascima. Jedva sam ih razumio.
- Traže dvoranu, veliš, a ne znaju ni kako se zove ni gdje je adresa? Možda neki zajebanti – promumlja Vedran, vadeći iz džepova kutiju cigareta, upaljač i mobitel. - Inače, veliš, noć je bila mirna.
- Sve do jutra, sve do poziva ta tri tipa. Zato sam te i pitao puše li vani jugo. Nadam se da ti i Marijana nećete imati težak dan – reče sudarivši se na vratima s ljepuškastom Marijanom koja je po običaju na posao stizala u posljednji tren.
- I je l' bila burna noć kolegice? – upita Vedran ljepuškastu kolegicu riskirajući da ga prijavi za seksualno uznemiravanje, upravo u trenutku kad je zazvonio telefon.
- Đe ti je ta dvorana? – upita glas s druge strane. – Jeba' ga pas, proš'o sam pol' Zagreba, a niđe je.
- Izvolite, što tražite? – upita Vedran.
- A jesam ti lipo reka': Dvoranu.
- Koju dvoranu?
- A kol'ko ih ima u Zagrebu, majku mu?
Vedran prekine poziv i promrmlja: - Kakva budala!
Marijana je otišla pripremiti kavu, ponijevši i njegovu šalicu. Aluzija o burnoj večeri očito joj nije smetala, što Vedrana navede na zaključak da je njezina noć uistinu bila burna. I pomalo joj je zavidio; njegova supruga sinoć nije bila raspoložena. Telefon ponovno zazvoni.
- Dobro jutro. Možete li mi objasniti kako ću do dvorane? – reče hrapavi muški glas.
- Jeste li vi zvali maloprije?
- Nisam. Eto, pogubio sam se, nigdje te nesretne dvorane.
- Kakvu dvoranu tražite, zaboga? – upita pomalo nervozno Vedran.
- A šta ti ja znam. Rekli su da je velika i da svi znaju gdje je. Samo da pitamo nekog na ulici. A nikog na ulici, subota, svi spavaju.
- Ne mogu vam pomoći ako ne znate ni adresu ni ime dvorane – reče Vedran i sâm se zapitavši je li vani zapuhao jugo, kad luđaci krenu. Ali telefon je ponovno zazvonio.
- Tražite dvoranu? – upita Vedran prije nego što je sugovornik išta tekao.
- Kako znaš, Gospe ti? – reče radosno muškarac s druge strane.
- A znate li adresu?
- Ne znan. Ali znan kako se zove.
- Recite.
- Mislim da je Jesenski ili Zimski, možda Zrinski… tako nekako.
- Nema vam takve dvorane u Zagrebu.
- Kako nema? Mora bit'. Rekli su nam da ima.
Vedran je zbunjeno držao slušalicu u ruci. – Kakva je ovo zajebancija?, pomisli. Već treći zove i traži nekakvu dvoranu. Dvoranu Jesenski. Takve u Zagrebu nema. Ni dvorane Zimski. Možda ima neka dvorana Zrinski, ali on za nju nikada nije čuo. Spusti slušalicu i dohvati šalicu kave koja se još pušila. Telefon ponovno zazvoni.
- Daj molim te, javi se ti – reče Marijani koja je srkala prvi gutljaj tek pripremljene kave. – Zovu sve neki čudni tipovi, traže nekakvu dvoranu.
- Nema u Zagrebu nikakve vatrostalne dvorane – čuo je Marijanu kako govori u slušalicu. – Takva vam dvorana u Zagrebu, dragi gospodine, ne postoji. Nema ovdje vatrostalne dvorane.
- Čudan tip – reče Marijana, pogledavši Vedrana. – Zove neki lik i pita za vatrostalnu dvoranu. Svašta.
Telefon ponovno zazvoni, pa sada Vedran podigne slušalicu.
- Di je ta dvorana? Vrtim se već sat po Zagrebu i nema je? Na kraju sam s benzinom – čuo je s druge strane žice.
- Koja dvorana? – izdere se Vedran.
- A ona di su pivali Škoro i Thompson.
- Pjevali su oni u mnogim dvoranama – reče Vedran bijesno i spusti slušalicu. Pa reče Marijani: - Šta je ovo? Svi popizdili jutros. Hrpa budala, luđak za luđakom i svi traže nekakvu dvoranu a niti znaju gdje je ni kako se zove. Bože, koliko kretena u ovoj maloj zemlji.
- Mislim da sam skužila - reče Marijana. - Mislim da znam koju dvoranu traže.
- Kako, zaboga?
- To su delegati HDZ-a. Idu na sabor stranke i traže dvoranu Vatroslav Lisinski.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -
edge19.06.2022. u 16:14
Baš smo smiješni mi krumpiroglavi. Srećom se prije dvadesetak dana javio onaj vrli intelektualac i objasnio nam kako 50000 ljudi treba koristiti semafore i stići na Maksimir. Samo nam nije objasnio kako stići do mjesta okupljanja onih dvjestotinjak sa čudnim... Prikaži sve zastavama. Koliko smo glupi ni tada to ne bi znali naći. Stvarno smiješan tekst o dolasku nas bosanaca ili Ličana u veliki grad. Bravo majstore. I edukativna.
-