Pa jebote, 1991. u zadnjim trzajima one trule raspadajuće Jugoslavije nas Hrvata bilo je 4,8 milijuna. A danas, kad imamo svoju državu, ima nas milijun manje.

- Eto djeco, danas ćemo učiti o ugroženim vrstama. Sigurna sam, čujete svaki dana kako mnoge vrste na planeti izumiru, kako ih je sve manje i manje i kako im prijeti potpuno istrjebljenje. Vjerujem da o tome već nešto znadete, zacijelo ste gledali i na televiziji. Volite li gledati filmove o životinjama? – upita profesorica biologije.

Rekao je da smo najugroženija vrsta na kugli zemaljskoj, da izumiremo, da nas je 400.000 manje nego prije deset godina. Ne znam gdje izvukao taj podatak, ali posve izbezumljen, iskolačenih očiju, gotovo s pjenom na ustima, vikao je iz sve snage.

Ponedjeljak je, nulti sat, svi u razredu još pomalo dremuckaju pa profesorica biologije ponavlja pitanje.

- Volite li gledati filmove o životinjama?

- Itekako – promrmlja Domagoj iz srednjeg reda učionice. Ja obožavam kornjače. Nisam propustio ni jednu epizodu.

- Bravo Domagoj, reče učiteljica zadovoljno. – U pravu si. Divovska kornjača na otočju Galapagos za rubu je izumiranja.

- Ali, ne gledam ja to, gospođo učiteljice. Mislio sam na Nindžu Kornjaču.

U razredu nastane smijeh a profesorica biologije prevrne očima.

- Uozbiljimo se, djeco! Govorimo o nečemu što nas sve mora zabrinuti. Cijele vrste na planeti izumiru.

- Kao gorile – reče Vlatka iz prve klupe, najveće štreberica u razredu.

- Tako je Vlatka. Kako si to saznala?

- Volim gledati National Geographic. Gorile izumiru zbog prekomjerne sječe šuma, ali ubijaju ih i zbog mesa. Njihovo meso u nekim je zemljama vrlo skupo, prava delikatesa.

- Odlično, Vlatka. Zna li netko još koju vrstu na rubu izumiranja?

U razredu zavlada tajac.

- Hajde da vam malo pomognem – reče profesorica biologije. – Reći ću vam prvu riječ a vi nastavite: sibirski… No, hajdemo: sibirski…

- Led – bubne Karlo iz zadnje klupe. - Tamo je bilo jako hladno. A danas svi govore o globalnom zatopljenju.

- Dobro Karlo, nisi posve pogriješio. Klimatske promjene krive su za topljenje leda. Ali mi govorimo o vrstama koje izumiru. Živim bićima kojima prijeti izumiranje.

Najveća štreberica u razredu, Vlatka iz prve klupe, ponovno digne ruku.

- Hajde Vlatka, dok se drugi ne ohrabre…

- Mislili ste na sibirskog tigra. Njih je ostalo tek nekoliko stotina… Lovili su ih zbog prekrasnog krzna. I gotovo posve istrijebili.

Goran iz reda do vrata krišom je ispod klupe čačkao po mobitelu. Onda strelovito podigne ruku.

- Hajde Gorane, reci, kojoj to vrsti još prijeti izumiranje?

- Nosorozima.

- Sjajno, Gorane. U pravu si, nosorozi također spadaju u vrlo ugrožene vrste. Znadeš li zašto?

- Pa, ubijali su ih zbog roga na nosu…

- Odlično, u pravu si. A znaš li čemu je lovcima služio taj rog.

Goran je blejao. Dok je na Googlu, čačkajući na mobitelu ispod klupe, tražio podatke o vrstama koje izumru nije stigao pročitati što lovci rade s rogovima odstrijeljenih nosoroga.

Opet se javila Vlatka.

- Hajde Vlatka, spasi stvar.

- Pa postoji vjerovanje da prah dobiven mljevenjem roga nosoroga služi kao afrodizijak. Da jača potenciju.

Svi u razredu grohotom se nasmijaše.

- U pravu je Vlatka. Nažalost, zbog toga ubijaju nosoroge. Ali dobro, zna li netko još koju izumiruću vrstu.

Sasvim neočekivano, javi se Marko, jedan od najproblematičnijih učenika u razredu.

- Vidite profesorice moj je tata jučer bio strašno ljut. Gledao je televiziju a onda počeo urlati, strašno je psovao, pa smo se jako uplašili. Znadete, on ima PTSP. Mama mu je odmah pružila tabletu i čašu vode, ali nije se smirio. Bijes mu je samo rastao. Vikao je kako se nije borio za ovakvu Hrvatsku, a nama se činilo da je posve izgubio razum kada je rekao: ma čak su i komunisti bili bolji. To nikada prije od njega nismo čuli.

- Ali kakve to veze ima s današnjom temom. Žao mi je Marko što je tvom ocu jučer bilo loše, ali mi danas govorimo o nečem posve drugom: o vrstama koje izumiru.

- Pa i on je pričao o tome. Mislim, urlao je o tome. I nije se mogao smiriti. Stalno je ponavljao: nisu razlog ni komunisti, ni velikosrpska agresija, ni pandemijea Covida 19. Pa onda opet ponovio: takvo što nije se događalo ni za vrijeme komunizma.

- Znam Marko, prekide ga profesorica. – Ali ponavljam, mi danas govorimo o izumiranju vrsta.

- Pa i on je, gospođo profesorice. Urlao je iz svega glasa, psovao HDZ, SDP – ne mogu ponoviti ovdje kako ih je nazvao – spominjao Sanadera, Jadranku Kosor, Milanovića, nekog Tihomira Oreškovića, pa Plenkovića. Mama ga je umirivala i rekla da više ne psuje i da bi ga susjedi mogli prijaviti, ali on je samo urlao. I ponavljao kako se za ovakvu Hrvatsku nije borio.

- Dobro, profesorica bilogdje počela je gubiti strpljenje. – Ali, je li spominjao neku ugroženu vrstu. Vrstu koja izumire.

- Je – Hrvate! Rekao je da smo najugroženija vrsta na kugli zemaljskoj, da izumiremo, da nas je 400.000 manje nego prije deset godina. Ne znam gdje izvukao taj podatak, ali posve izbezumljen, iskolačenih očiju, gotovo s pjenom na ustima, vikao je iz sve snage: Pa jebote, 1991. u zadnjim trzajima one trule raspadajuće Jugoslavije nas Hrvata bilo je 4,8 milijuna. A danas, kad imamo svoju državu, ima nas milijun manje. Pa je pet psovao Tuđmana, Sanadera, Milanovića, Plenkovića, HDZ i SDP. I veličao Tita, što nikada, baš nikada nije činio. Onda je mama, misleći kako je posve skrenuo, zvala Hitnu pa su mu dali injekciju i tek se tada smirio