Ilustracija (fotografija nema izravne veze s događajem opisanim u članku)(Foto: JL/Pixabay)Doktor Matić pogleda čovjeka. Stvarno mu je bilo teško odrediti njegovu dob. Ako je čovjek bio u Domovinskom ratu, lako bi mu sredio dijagnozu. Ali što ako je bio partizan. Pa se kasnije otkrije. Mogao bi imati problema. Izgubiti posao. Mogli bi ga mjesecima razvlačiti po novinama.
- Gledajte doktore, to mi
je sigurno posljedica rata?
- Domovinskog rata?
- Vidite, nekih se stvari, doktore, povremeno sjetim. Bljesnu kao munja na nebu i nestanu u tren. Moj ratni put kažete… Sjećam se toga kao danas. Moj ratni put bio je: put pod noge… Da li München, Frankfurt, stvarno se ne sjećam.
- Ne sjećam se kojeg, ali
da je iz rata znam. Znam sigurno.
- Koje ste godište?
- Eto vidite, o tome vam
govorim. Ni toga se ne mogu sjetiti.
- Imate li kakve
dokumente? Osobnu, vozačku…
- Imam sigurno, samo ne
znam gdje sam ih stavio. Zagubio ih negdje.
Doktor Matić gleda čovjeka
u svojoj ordinaciji. Teško mu je procijeniti njegove godine. Možda je sedamdeset,
možda čak devedeset, devedeset pet. Ima tako nekih ljudi za koje ni iskusno oko
liječnika čak ni približno ne može procijeniti dob. Ovaj pred njim, jedan je od
takvih. Dakle, rat o kojem govori taj čovjek – misli doktor Matić – možda je Domovinski,
a možda Drugi svjetski. Za onaj Prvi svjetski djeluje premlado. Ako je 1914., kad
je u Sarajevu ubijen austrougarski prestolonasljednik i nadvojvoda Franjo Ferdinand imao 18, sada bi morao biti 125 godina.
- I kažete, pamćenje vas
izdalo?
- Pa ne baš potpuno. Nekih
svari sjećam se odlično, neke sam potpuno zaboravio. Eto, da me pitate što sam
jutros doručkovao, ne bih znao.
- A kad ste to
primijetili? Kad je počelo?
- Ne mogu se točno sjetiti,
ali da je od rata siguran sam. Stres. PTSP. Što ja znam. Uglavnom sve zaboravim
dok okom trepnem.
- I to u kojem ste ratu
bili?
- I to. Ali doktore, svi
su ratovi jednaki, teško ih je razlikovati. Ne znam jeste li bili u kojem.
''Alzheimerova bolest'', pomisli
doktor Matić. Na trenutak promotri pacijenta.
- A zašto ste došli tek sada? – upita dr. Matić.
- Ma vidite, čuo sam nešto ali se točno ne sjećam što,
nešto kao da se može riješiti invalidski status. A meni je to od rata. Sigurno.
- Gdje ste to čuli?
- Što?
- To da se još, trideset godina nakon početka rata, može
riješiti status ratnog invalida.
- Ne znam točno. Eto vidite… Sve zaboravim. Tek tu i tamo
nešto bljesne, neki mali tračak svjetla, a onda opet mrak, gust i crn. Mrkli
mrak. Kao u rovu.
- I zašto ste sada došli? Kako da vam pomognem?
- Treba mi papir. Papir da mi je to iz rata. Inače, drugo
mi ništa ne fali, apetit dobar, stolica uredna, tlak kao u mladića, vid
sokolov, samo eto vidite, pamćenje.
Doktor Matiće se zamisli. Alzheimerova
bolest nije dijagnoza kojom se stječe ratna invalidnost. A drugih teškoća taj
čovjek nema. Sam je rekao: apetit dobar, stolica uredna, tlak kao u
mladića, vid sokolov…
- To što ste čuli da se još može riješiti status ratnog
vojnog invalida, sjećate li se tko je to rekao? – upita doktor Matić.
- Vidite mota mi se po glavi, ali ne mogu se sjetiti.
Ali, čekajte… čekajte. Mislim da je bio neki ministar…
- Ministar branitelja?
- E to ne znam. Zaboravio sam. Čekate, čekajte, mislim da
se prezivao Matić.
- Matić kao i ja. Da nije Fred Matić? – reče doktor. –
Ali taj Fred, taj Fred Matić vam je bivši.
- Nije Fred sigurno. Nije mu ime Fred. Nije, sto posto.
Čekajte, čekajte, mislim da se taj ministar zvao Tomo.
- Medved?
- E sad, je li Medved, Vuk, Čagalj, Lisac, Trut, Sokol…
To stvarno ne znam. Zaboravim čim čujem. Nema tu pomoći. Od rata je tako.
Doktor Matić pogleda čovjeka. Stvarno mu je bilo teško
odrediti njegovu dob. Ako je čovjek bio u Domovinskom ratu, lako bi mu sredio
dijagnozu. Ali što ako je bio partizan. Pa se kasnije otkrije. Mogao bi imati problema.
Izgubiti posao. Mogli bi ga mjesecima razvlačiti po novinama. A onda se
dosjeti.
- Imate li ratni put - upita doktor Matić. – To bi moglo
pomoći da budem siguran u kojem ste ratu bili. I kad su nastupile posljedice.
- Vidite, nekih se stvari, doktore, povremeno sjetim.
Bljesnu kao munja na nebu i nestanu u tren. Moj ratni put kažete… Sjećam se toga
kao danas. Moj ratni put bio je: put pod noge… Da li München, Frankfurt,
stvarno se ne sjećam.