Ilustracija (fotografija nema izravne veze s događajem opisanim u članku)(Foto: SBplus/arhiva)

Najteži posao u Hrvatskoj pisanje je humoreski, naročito tužnih.

POSLUŠAJTE ovu: Na cesti između Vinkovaca i Tovarnika 65-godišnji vozač automobilom je naletio na nešto mlađeg, 57-godišnjeg pješaka. Odbacio ga je u kanal, ali se ne zaustavlja, već produžava svojim putem. Nešto kasnije čovjeka u besvjesnom stanju, u kanalu uz cestu, pronalazi prolaznik i zove pomoć. Do dolaska u bolnicu čovjeka u besvjesnom stanju su opljačkali, iz novčanika mu maznuli nekoliko tisuća kuna.

Pravna država pokazala se u svom najboljem izdanju. Dvoje nedužnih ljudi, svećenik i djelatnik Hitne, što je nedvojbeno utvrdio sud, oslobođeno je krivnje i eto ih kako i dalje rade svoj teški i nezahvalni posao: prvi šalje ljude u raj, a drugi, one koji još nisu na tom putu, vozi u bolnicu i misleći kao nemaju dopunsko osiguranje, naplaćuju uslugu po propisanoj tarifi.

Nakon ovog, tužnog dijela, počinje najbolji dio humoreske: Onaj 65-godišnjak koji je vozilom naletio na 57-godišnjaka, odbacio ga u jarak i onesviještenog ostavio ležati, pa produžio dalje, svećenik je iz obližnjeg mjesta. A pljačkaš koji je čovjeku u besvjesnom stanju zamračio lovu, nekoliko tisuća kuna, djelatnik je Hitne pomoći.

Ovo što ste pročitali, nije humoreska nastala u mašti pisca, to je stvarni događaj koji se zbio prije mjesec dana, a u medijima se našao ovog tjedna. Da je takvu priču izmislio pisac humoreski, svako normalan odmahnuo bi glavom i rekao: ''Ovo je stvarno pretjerivanje i nije nimalo smiješno. Gdje će pop pobjeći s mjesta nesreće, a djelatnik Hitne, na putu do bolnice, opljačkati unesrećenog. Ma dajte, molim vas.''

Ali, kao što rekosmo, u pitanju nije humoreska, već stvarni događaj.

Sada ćemo pustiti na volju mašti pisca humoreski da nastavi ovu urnebesnu priču. Ona ide ovako:

Na općinskom sudu u jednom hrvatskom gradu sudi se svećeniku zbog izazivanja prometne nesreće.

- Gledajte - počinje svećenik svoju obranu pred sutkinjom zadubljenom u spis – upravo sam se vraćao iz obližnjeg sela gdje sam dao sakrament posljednje pomasti jednom mom župljaninu. Još pod dojmom tog događaja, zamišljen i pun empatije prema njegovoj rodbini, koja će uskoro ostati bez svog supruga, oca i djeda, vozio sam pomalo odsutan i tek sam u posljednji čas primijetio pješaka na cesti. Zahvatio sam ga vozilom i vidio kako leti u jarak. Mislio sam da je gotov i da je već na putu u raj. I kako se riješio ovozemaljskih muka: svih tih užasnih protupandemijskih mjera koje propisuje Stožer, nošenja maski, socijalne distance, zabrane okupljanja, a da ne govorim o kopanju po kontejnerima i skupljanju plastičnih boca i da, zahvaljujući meni, taj čovjek koji je otišao iz Doline suza, već uživa u vječnom carstvu nebeskom.

- Ali ipak - nastavlja svećenik dok sutkinja, i sama praktična vjernica, i dalje bulji u spis – došavši kući i mada umoran od napornog dana, izmolio sam Očenaš za pokoj duši onog čovjeka u jarku. Točnije, izmolio sam tri Očenaša i Zdravo Mariju, mislim. I vidite moju je molbu Svevišnji uslišio: čovjek je ostao živ.

Već pogađate: nakon ovako uvjerljivog iskaza svećenika, sud ga je oslobodio.

Dva dana kasnije, ista sutkinja sluša obranu djelatnika Hitne pomoći kome se sudi zbog mažnjavanja love onom onesviještenom čovjeku, nađenom u jarku nakon što ga je vozilom odbacio svećenik.

- Uvažena gospođo sutkinjo, poštovani sude. Kad smo čovjeka pronašli u jarku, nismo bili sigurni je li uopće živ. No, mada posao Hitne nije prevoziti mrtvace, inzistirao sam na humanosti, pa ga nismo ostavili u jarku, već povezli do bolnice – govori djelatnik Hitne.

- Ako dopustite da nastavim – uključuje se odvjetnik optuženog – moj klijent ne niječe da je iz novčanika tom čovjeku uzeo nekoliko tisuća kuna. Bio je duboko uvjeren da je mrtav. A vama, poštovana gospođo sutkinjo, više je nego jasno kako zakon kaže da mrtva osoba ne može posjedovati ikakvu imovinu. Dakle novac u novčaniku tog čovjeka, od trenutka smrti, više nije njegov. Stavljati na teret mom klijentu da bi počinio kazneno djelo pljačke, zato je posve neosnovano. Ponavljam, zakon je jasan. Mrtva osoba nema imovine. I dalje, moj je klijent bio uvjeren da čovjek nema dopunsko osiguranje, pa je onim novcem iz njegova novčanika kanio naplatiti uslugu.

I već pogađate, nakon ovako uvjerljive obrane djelatnika Hitne i njegovog odvjetnika, sutkinja donosi oslobađajuću presudu.

Pravna država pokazala se u svom najboljem izdanju. Dvoje nedužnih ljudi, svećenik i djelatnik Hitne, što je nedvojbeno utvrdio sud, oslobođeno je krivnje i eto ih kako i dalje rade svoj teški i nezahvalni posao: prvi šalje ljude u raj, a drugi, one koji još nisu na tom putu, vozi u bolnicu i misleći kao nemaju dopunsko osiguranje, naplaćuju uslugu po propisanoj tarifi.