Alija Sirotanović na novčanici(Foto: www.nkp.ba)
J…š državu koju su vodili Bijedić i Sirotković i na čijoj se novčanici nalazio Sirotanović. Tako je nekako glasio vic iz tih vremena zbog kojeg se mogla odležati koja godina.
DVIJE najčešće rečenice koje opisuju povijest kažu kako su
oni koji od nje ništa ne nauče osuđeni ponavljati je i kako se povijest
ponavlja - prvo kao tragedija, potom kao farsa. Zapamtimo ovu drugu.
Početkom sedamdesetih na čelu jugoslavenske Vlade, tadašnjeg
Saveznog izvršnog vijeća, bio je Džemal Bijedić, a potpredsjednik Jakov
Sirotković. U Jugoslaviji, kao što je poznato, moglo se gadno nagrabusiti zbog
pričanja viceva, onih političkih. Ipak, u povjerljivim, uskim društvima, kad
ste bili posve sigurni da se nije infiltrirao kakav druker, cinkaroš i žbir,
smijuckalo se činjenici da Vladu vode Bijedić i Sirotković. Što se moglo
očekivati od takve države nego: bijeda i sirotinja.
A onda, kao šlag na tortu, kao kruna na kraljičinoj glavi,
kao grožđica u božićnom kuglofu, za praznik rada, 1. svibnja 1987., u istoj
toj, propaloj Jugoslaviji, u opticaj je puštena novčanica od 20.000 dinara s
likom junaka socijalističkog rada, Alije Sirotanovića. Alija je bio poznati udarnik,
rudar, rekorder u iskopu ugljena, a kad ga je drug Tito, prije nego što je
Alija dospio na novčanicu, htio nagraditi za njegov samoprijegorni rad i upitao
što bi želio za nagradu, Alija je skromno odgovorio: veću rudarsku lopatu. I
dobio ju je, kaže socijalistička bajka, pa je ta lopata u povijest ušla kao
sirotanovićka.
J…š državu koju su vodili Bijedić i Sirotković i na čijoj se
novčanici nalazio Sirotanović. Tako je nekako glasio vic iz tih vremena zbog
kojeg se mogla odležati koja godina. Naravno, država koja je funkcionirala na
načelu: ''Naše ime je naš program'' (davno prije nego što je to postala
politička parola u samostalnoj, suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj) bila je
osuđena na propast. Ponovimo još jednom: Bijedić, Sirotković, Sirotanović…
Pobogu! Pa zar je čudo što je propala?
Danas, kad više nema Jugoslavije i kad živimo svoji na
svome, u suverenoj, slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, možete bez straha od
zatvora pričati viceve. Možete koliko vam volja i ništa vam se neće dogoditi.
Stvari, međutim, postanu puno ozbiljnije kada, umjesto viceva, počnete govoriti ozbiljne stvari. Na primjer, kako je Vlada zakazala u pružanju
pomoći stradalima od potresa u Petrinji, Glini, Sisku…, kako stvari ne
funkcioniraju, kako sve djeluje poput raštimanog orkestra kojim nemušto dirigira
premijer, a prve su trube njegovi ministri. Hajde, još kako tako da ljudi o
tome pričaju viceve (ili pišu tužne humoreske), to bi se još moglo istrpjeti,
jer slobodna smo zemlja u kojoj su i politički vicevi dobrodošli, ali govoriti
istinu, to je ipak posve druga stvar.
Pa nije čudno da takve koji pričaju o tome kako je pomoć na
Baniji zakasnila, kako nema šatora, kontejnera, vreća za spavanje i drugih
osnovnih potrepština ljudima koji su ostali bez krova nad glavom, premijer
proziva za pokušaje demontaže države. Da baš tako: za demontažu države. Radi se
dakle o ozbiljnoj raboti – nije to vic, zajebancija, nije to neslana šala.
Demontaža države nešto je jako nalik upadu u zgradu Kongresa Sjedinjenih
Američkih Država, čemu smo svjedočili proteklog tjedna, gdje se također, pod
visokim pokroviteljstvom Donalda Trumpa pokušalo demontirati državu. A onima
koji pokušavaju demontirati državu, naravno, mjesto je iza rešetaka.
Zato ćemo se radije držati viceva zbog kojih se u Hrvatskoj
ne ide u zatvor, ma koliko oni, vicevi, bili opaki, otrovni i ubojiti. Zbog
viceva vam neće nitko ništa – nije ovo Jugoslavija– ali pripazite s istinom. Tu budite oprezni i pazite što pričate da vas ne
optuže za pokušaj demontaže države.
Rekli smo u početku da se povijest zna ponavljati, prvo kao
tragedija, potom kao farsa. I bojimo se kako se ponavlja. Vratimo se ponovno na
propalu Jugoslaviju čiju su Vladu vodili Bijedić i Sirotković, na državu koja
je na svoju novčanicu nakalamila lik čovjeka čije je prezime bilo
Sirotanović. Jer, eto, ponovila nam se
povijest, kao farsa.
Glavne face u poslovima pomaganja stanovništvu Banije i
obnove koja će uslijediti su potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo
Medved, te ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut. Dakle: Medved i Trut. Ne
miriši na dobro.
Ali shvatite to kao šalu, sprdanje, zajebanciju, nalik onoj
o Bijediću i Sirotkoviću. I ne bojte se zatvora: to je samo vic. Bez obzira što
u njemu ima puno istine.