Alija Sirotanović na novčanici(Foto: www.nkp.ba)

J…š državu koju su vodili Bijedić i Sirotković i na čijoj se novčanici nalazio Sirotanović. Tako je nekako glasio vic iz tih vremena zbog kojeg se mogla odležati koja godina.

DVIJE najčešće rečenice koje opisuju povijest kažu kako su oni koji od nje ništa ne nauče osuđeni ponavljati je i kako se povijest ponavlja - prvo kao tragedija, potom kao farsa. Zapamtimo ovu drugu.

Početkom sedamdesetih na čelu jugoslavenske Vlade, tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća, bio je Džemal Bijedić, a potpredsjednik Jakov Sirotković. U Jugoslaviji, kao što je poznato, moglo se gadno nagrabusiti zbog pričanja viceva, onih političkih. Ipak, u povjerljivim, uskim društvima, kad ste bili posve sigurni da se nije infiltrirao kakav druker, cinkaroš i žbir, smijuckalo se činjenici da Vladu vode Bijedić i Sirotković. Što se moglo očekivati od takve države nego: bijeda i sirotinja.

A onda, kao šlag na tortu, kao kruna na kraljičinoj glavi, kao grožđica u božićnom kuglofu, za praznik rada, 1. svibnja 1987., u istoj toj, propaloj Jugoslaviji, u opticaj je puštena novčanica od 20.000 dinara s likom junaka socijalističkog rada, Alije Sirotanovića. Alija je bio poznati udarnik, rudar, rekorder u iskopu ugljena, a kad ga je drug Tito, prije nego što je Alija dospio na novčanicu, htio nagraditi za njegov samoprijegorni rad i upitao što bi želio za nagradu, Alija je skromno odgovorio: veću rudarsku lopatu. I dobio ju je, kaže socijalistička bajka, pa je ta lopata u povijest ušla kao sirotanovićka.

J…š državu koju su vodili Bijedić i Sirotković i na čijoj se novčanici nalazio Sirotanović. Tako je nekako glasio vic iz tih vremena zbog kojeg se mogla odležati koja godina. Naravno, država koja je funkcionirala na načelu: ''Naše ime je naš program'' (davno prije nego što je to postala politička parola u samostalnoj, suverenoj i slobodnoj Hrvatskoj) bila je osuđena na propast. Ponovimo još jednom: Bijedić, Sirotković, Sirotanović… Pobogu! Pa zar je čudo što je propala?

Danas, kad više nema Jugoslavije i kad živimo svoji na svome, u suverenoj, slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj, možete bez straha od zatvora pričati viceve. Možete koliko vam volja i ništa vam se neće dogoditi.

Stvari, međutim, postanu puno ozbiljnije kada, umjesto viceva, počnete govoriti ozbiljne stvari. Na primjer, kako je Vlada zakazala u pružanju pomoći stradalima od potresa u Petrinji, Glini, Sisku…, kako stvari ne funkcioniraju, kako sve djeluje poput raštimanog orkestra kojim nemušto dirigira premijer, a prve su trube njegovi ministri. Hajde, još kako tako da ljudi o tome pričaju viceve (ili pišu tužne humoreske), to bi se još moglo istrpjeti, jer slobodna smo zemlja u kojoj su i politički vicevi dobrodošli, ali govoriti istinu, to je ipak posve druga stvar.

Pa nije čudno da takve koji pričaju o tome kako je pomoć na Baniji zakasnila, kako nema šatora, kontejnera, vreća za spavanje i drugih osnovnih potrepština ljudima koji su ostali bez krova nad glavom, premijer proziva za pokušaje demontaže države. Da baš tako: za demontažu države. Radi se dakle o ozbiljnoj raboti – nije to vic, zajebancija, nije to neslana šala. Demontaža države nešto je jako nalik upadu u zgradu Kongresa Sjedinjenih Američkih Država, čemu smo svjedočili proteklog tjedna, gdje se također, pod visokim pokroviteljstvom Donalda Trumpa pokušalo demontirati državu. A onima koji pokušavaju demontirati državu, naravno, mjesto je iza rešetaka.

Zato ćemo se radije držati viceva zbog kojih se u Hrvatskoj ne ide u zatvor, ma koliko oni, vicevi, bili opaki, otrovni i ubojiti. Zbog viceva vam neće nitko ništa – nije ovo Jugoslavija   – ali pripazite s istinom. Tu budite oprezni i pazite što pričate da vas ne optuže za pokušaj demontaže države.

Rekli smo u početku da se povijest zna ponavljati, prvo kao tragedija, potom kao farsa. I bojimo se kako se ponavlja. Vratimo se ponovno na propalu Jugoslaviju čiju su Vladu vodili Bijedić i Sirotković, na državu koja je na svoju novčanicu nakalamila lik čovjeka čije je prezime bilo Sirotanović. Jer, eto, ponovila nam se povijest, kao farsa.

Glavne face u poslovima pomaganja stanovništvu Banije i obnove koja će uslijediti su potpredsjednik Vlade i ministar branitelja Tomo Medved, te ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut. Dakle: Medved i Trut. Ne miriši na dobro.

Ali shvatite to kao šalu, sprdanje, zajebanciju, nalik onoj o Bijediću i Sirotkoviću. I ne bojte se zatvora: to je samo vic. Bez obzira što u njemu ima puno istine.