Kolumne : Svileni bomboni

Objavljeno: 26.9.2011. u 1:04
Prikaza: 4228
|
Autor: Ana Krstičević

Odrastanje

Potka života

Slika
Foto: Slika
  • Slika
  • Slika 1
  • Slika 2
  • Slika 3
  • Slika 4
  • Slika 5
  • Slika 6
  • Slika 7
  • Slika 8
  • Slika 9
  • Slika 10
  • Slika 11
  • Slika 12
  • Slika 13
  • Slika 14
  • Slika 15
  • Slika 16
  • Slika 17
root : Potka života

Crkve u koje sam išla su u potpunosti bile posvećene čovjeku. Čovjeku ovog trenutka. Običnom čovjeku. Više od toga ni ne može. Niti treba.

VJEROJATNO ste, kao i svi mi uostalom, kroz djetinjstvo slušali planove o vašoj budućnosti. Pomno su se zidali temelji naših života, ali nas nitko nije pripremio na trenutke neuspjeha, poraza i promašaja koji su neminovni. I upravo se tu mnogi slome jer ostaju zatečeni silinom razočaranja. Godine donose mudrost pa čovjek snalažljiv kakav je, pronađe neku potku, potku života…da učini svoj život dostojanstvenijim. Moja je potka oduvijek bila vjera i sigurno je utjecala na moj život, svakom svojom niti.

Odrasti između dvije crkve


Možda je slučajnost htjela da su sva moja prezimena u svom nazivu nosila neka od vjerskih znamenja, očevo, majčino i moga supruga; meni su bila radost jer sam osjećala neku tajnovitu privrženost i zaštitu od Boga. Velika i Mala crkva bile su moj „širi" dom, moje dvorište. U malu smo crkvu išli na vjeronauk penjući se zavojitim, uskim stepenicama u malu prostoriju iznad sakristije. Često bi nam u vrećici donijeli ostatke od pravljenja hostije i to je bio pravi blagdan za djetinjstvo koje nije protjecalo u obilju. Bilo je to mjesto neopterećeno protokolima, nisu nas ocjenjivali pa smo bili lišeni strahova kada roditelji idu na informacije, nismo morali nositi kute i papuče, razvijali su kreativnost kod nas djece učeći nas praviti okvire za slike od vune, nizati krunice, pjevati, igrati se…Bilo je ugodno i opušteno, bez opterećenja, a roditelji su voljeli da vrijeme provodim tamo gdje, kako su oni govorili, „neću ništa loše naučiti". I bili su u pravu. Kao obitelj nikada u socijalizmu nismo bili izloženi pritisku što idemo u Crkvu. Možda je razlog u tome što su nas otac i majka učili radu i poštenju i nisu stremili moći, ugledu i novcu jer su bili uvjerenja da to kvari čovjeka. Ta njihova skromnost sigurno nikome nije bila prijetnja pa smo mi u miru živjeli svoju vjeru potpuno posvećeni onome što smo smatrali da je bitno za naše živote. Jednom prilikom, baveći se društvenim radom u jednoj od ondašnjih aktivnosti pri savezu omladine bila sam, na izuzetno obazriv način upozorena da ne očekuju da medij koristim za iskazivanje svog privatnog odnosa prema vjeri. Taj razgovor nije bio ni neugodan ni isključiv nego razgovor kolega, iako nije bilo upitno da svoju vjeru smatram osobnom stvari i u skladu s tim se ponašam i govorim.

Dva puta godišnje dođem na misu u grad. U Malu ili Veliku crkvu. I svaki mi puta priđe netko od poznanika koje sam upoznala u nekim drugim okolnostima i mjestima i obavezno me pitaju : „Otkud ti u Crkvi? „ I tad se uvijek osjećam posramljeno. Zar me nisu mogli prepoznati po djelima, pitam se? Ponijela sam toliko dobra iz Crkve, a prepoznaju me kao vjernika jedino ako me vide na misi? A možda je problem u njima jer nisu naučili gledati srcem.

Nakon Krizme, počela sam se odvajati od Male crkve i sve češće boraviti u Velikoj crkvi. Do tada sam Veliku crkvu osjećala okusom šumskih jagoda koje su rasle uz rub crkve gdje je poslije otkriven ulaz u kriptu, trpkim okusom tri drenjka u parku kod bunara, gdje smo nas tri prijateljice „imale" kuću i pravile zimnicu od njih. I jedno neobično drvo, sa malim okruglim crvenim plodovima, čije ime nisam nikada saznala, a bilo je prvo od vrata kojima se ulazilo u samostansko dvorište. Na ulazu od rijeke Save postoje stepenice i vrata koja nikada nisu bila otključana, a vodila su u klaustar. Ali su te stepenice bile posebne jer smo se satima znali spuštati po rubovima budući da su bili od savršene cementne glazure, sjajni i dovoljno brzi da zamijene tobogan!

Boraveći u klaustru često sam uživala u mirisu voćnog kolača koji se prostirao iz starinske, svijetle i čiste kuhinje koja je odisala redom i urednošću kao i cijeli samostan. Zvuk zvona koji poziva na objed, a koje se nalazio ispred vrata kuhinje, učinio je da samostan doživim kao dom, gdje svaki pojedinac čini red radeći svoje poslove s predanošću i ljubavlju, živeći svoje talente kao darove od Boga, bez imalo bahatosti i buke, zahvalni za darove koji su im dani da ih razvijaju. Takav su odnos imali i prema nama. U svakom od nas pojedinačno vidjeli su male riznice dobra i vrlina i silno su nas poticali da ih otkrijemo, steknemo samopouzdanje i djelujemo pozitivno. Nikada nisu pravili razliku između nas mladih. Nikada me nitko nije pitao što mi rade roditelji, imamo li ili nemamo materijalnih dobara, svi smo bili isti, svi smo bili vrijedni njihove pažnje. I to je bila još jedna razlika između škole i crkve.

Tada sam se prvi puta susrela sa nekim naprednijim metodama u obrazovanju, na primjer radionicama, gdje smo simbolom trebali prikazati neki pojam, uočiti najvažnije i prenijeti poruku da ju i drugi razumiju, izoštriti osjećaj za bitno i ne opteretiti ga viškom informacija. Organizirana su i predavanja o nekim informativnim temama koje bi mogle biti interesantne za naš život, često obogaćena slajdovima i kraćim dokumentarnim filmovima. I naravno, predavači koji su bili obrazovani i stručni u svom području, otvoreni za polemike i razgovor, cijepljeni od autoritativnosti. Često smo putovali u posjete crkvama u drugim mjestima, pjevajući mise i upoznajući nove ljude sa drugačijim načinom života ili tradicijom.

Vrlo mi je važno naglasiti da nikada, za sve vrijeme koje sam provela u crkvi, nisam čula razgovore o politici, državnom uređenju ili povijesnim likovima. Crkve u koje sam išla su u potpunosti bile posvećene čovjeku. Čovjeku ovog trenutka. Običnom čovjeku. Više od toga ni ne može. Niti treba.

U ovom vremenu svoj mir pronalazim na misi u jednoj maloj kapeli na vrhu brda, gdje nas stane nekih petnaestak duša. Svojih crkvi iz djetinjstva se rado sjećam i osjećam duboku zahvalnost što su mi pomogli da što ranije upoznam sebe, koji su mi pomogli razviti svoju savjest koju nosim kao luč ispred vlastitih očiju…da ona prosudi, srce otvoreno za sve ponizne i pune ljubavi čemu i sama težim.

Dva puta godišnje dođem na misu u grad. U Malu ili Veliku crkvu. I svaki mi puta priđe netko od poznanika koje sam upoznala u nekim drugim okolnostima i mjestima i obavezno me pitaju : „Otkud ti u Crkvi? „ I tad se uvijek osjećam posramljeno. Zar me nisu mogli prepoznati po djelima, pitam se? Ponijela sam toliko dobra iz Crkve, a prepoznaju me kao vjernika jedino ako me vide na misi? A možda je problem u njima jer nisu naučili gledati srcem.

Kako iz ove priče ne bi izašli bez darova, otvorila sam nasumce Bibliju, što često radim kad tražim odgovore, rješavam nedoumice i umirujem svoje životne borbe.

Znakovi vremena

Zatim je govorio mnoštvu
„Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: „Kiša će!
I bude tako.

Kad zapuše južnjak, kažete: „Bit će vrućine!"
I bude.
„Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?"
                                                                                                     Evanđelje po Luki (Mt 16 2-3)

Broj komentara: 6

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava
Emil Cipar

Emil Cipar

Komentirano: 25.9.2011. | 22:56

1

Ako ništa drugo, onda zbog ovog članka isplatio se trud oko SBplusa. Već odavno nisam na web-u pročitao nešto tako smisleno i kvalitetno. Ovim je Ana postavila ljestvicu vrlo visiko i ostali autori morat će se svojski potruditi.Ukratko ...svaka čast Ana!
guzonjin_sin

guzonjin_sin

Komentirano: 25.9.2011. | 20:11

2

Ovaj članak je pravo osvježenje nakon opće politizacije
Ksantipa

Ksantipa

Komentirano: 25.9.2011. | 9:20

3

Za svaku je pohvalu da ovako ljudski topli i nadasve izuzetni tekstovi nađu svoje mjesto u medijskom prostoru
Stipe

Stipe

Komentirano: 25.9.2011. | 9:11

4

Tekst s dušom i prekrasne fotografije.
webindex

webindex

Komentirano: 25.9.2011. | 6:14

5

Ponovit ću rečenicu koju je napisao "bondi" "Hvala na ovako divnom članku" Kako vrijeme prolazi tako se i svijet mijenja. Dobrota koju steknemo tokom vremena i koju zadržimo u našim srcima je neprocjeniva.
bondi

bondi

Komentirano: 24.9.2011. | 23:17

6

Hvala na ovako divnom clanku,zaista vise nista nije kao prije i ja sam odrastao izmedu dvije tako meni drage crkve i znam to cijeniti ponekd sam ljubomoran kada za vrijeme svete mise u nasaim crkvama vidim pojedine likove kako sijede iskljucivo u prvim klupama i misle tko su oni ,o Boze ,ma tko da jesu nisu vazniji od nas ,mi smo odrastli izmedu dvije najljepse crkve na svijetu ,koliko samo mi to znaci ,jako puno Volim svoj Brod ,svoje dijetinstvo,i naravno dvije najljepse crkve na svijetu BOG

Broj komentara: 6

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

RegistracijaPrijava

Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

Ostali članci u rubrici
SBplus.hr, Slavonski Brod : Ruke

Naše

Ruke

9.12.2018. | 23:40
SBplus.hr, Slavonski Brod : Šikara

Piše: Ana Krstičević

Šikara

20.11.2018. | 18:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Moć zajedništva za Ivana Karlovića

Sport i humanost

Moć zajedništva za Ivana Karlovića

19.1.2015. | 18:45
SBplus.hr, Slavonski Brod : Darivati bez povrjeđivanja potrebitih

Bez aplauza i velikih riječi

Darivati bez povrjeđivanja potrebitih

26.5.2014. | 12:45
SBplus.hr, Slavonski Brod : Vidimo se na istom mjestu…

Brod i Sava

Vidimo se na istom mjestu…

7.7.2013. | 16:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Nakon izbora, tri predizborne

Političari mijenjajte se

Nakon izbora, tri predizborne

3.6.2013. | 0:04
SBplus.hr, Slavonski Brod : Ima srce kao nebo

Moja mama

Ima srce kao nebo

1.10.2012. | 10:01
SBplus.hr, Slavonski Brod : Njegujmo dobro u sebi

I u teškim vremenima

Njegujmo dobro u sebi

25.12.2011. | 22:30
SBplus.hr, Slavonski Brod : Vinciliri

Znanje u nasljedstvo

Vinciliri

14.8.2011. | 0:03
SBplus.hr, Slavonski Brod : Čajo koji nožice djevojačke vjetrom potkiva

Više od vijesti

Čajo koji nožice djevojačke vjetrom potkiva

13.7.2011. | 17:00
SBplus.hr, Slavonski Brod : Katka

Iz Bosanske Posavine

Katka

23.6.2011. | 14:24
SBplus.hr, Slavonski Brod : Ulica žitnih polja

Oči širom zatvorene

Ulica žitnih polja

18.6.2011. | 20:30
SBplus.hr, Slavonski Brod :
SBplus.hr, Slavonski Brod :