Sukladno namijenjenoj im podaničkoj ulozi u svijetu, po zapovjedi nalogodavaca, svojim zagrebačkim susretom, predadoše se predsjednici Hrvatske i Srbije previšnjem zahtjevu kako bijaše tada, tako i sada i u vjeke vjekova. Amen!
U vrijeme posljednjeg posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića predsjednici svih Hrvata, Kolindi Grabar Kitarović, u Zagrebu, oboje su posjetili
sjedište mitropolita „zagrebačko-ljubljanskoga i cele Italije", arhiepiskopa gospodina Porfirija.
Tamo su razgovarali sa skupinom mladih iz zagrebačke
pravoslavne gimnazije (koja je inače jedna od boljih gimnazija u Zagrebu i u
koju ide i mnogo djece katoličke, islamske i drugih religijskih uvjerenja), kao
i s mladim polaznicima Akademije Srpskoga narodnoga vijeća.
Ono što je nama privuklo pozornost su vrlo neobične
umjetničke slike na zidu iza dvoje predsjednika, na kojima su, premda se očito
radi o starijim majstorima, a ne suvremenom djelu, u jednom prizoru naslikane i
hrvatska „šahovnica" i srpska „ocila".
Kako nismo uspjeli pronaći slike nigdje drugdje u bespućima
Interneta, zamolili smo mitropolijski ured za podatke o slikama i za samo sat
vremena, od očito ažurnih suradnika, dobili odgovor na e-mail.
Prva slika, s razdvojenim grbovima Hrvata i Srba, naslikana
je 1750. godine i čuva se u u Plavšincima kod Koprivnice u „Hramu svetoga
Lazara četverodnevnog" (ne radi se o srpskom srednjovjekovnom „caru Lazaru"
dakako, već o Lazaru kojega je, prema biblijskoj priči - premda je prošlo već
toliko dana - uskrsnuo Isus Krist).
Prikazuje kako Bazilije I. Makedonac, bizantski car 867-887, novopridošlim Hrvatima i Srbima dijeli zemlju na kojima će napraviti svoje
države, ali uz uvjet da mu budu vjerni kao feudalnom suverenu. Naslikana je
vjerojatno kao dokaz starosti i ravnopravnosti dvaju državotvornih naroda koji
su tu „od najstarijih vremena, a pravo na zemlju su legalno dobili od
dotadašnjeg vlasnika", nasljednika Rima.
Druga slika, s još neobičnijim prizorom, združenim grbom
hrvatsko-srpske heraldike, na prvi je pogled imala motiv koji se mogao
zamijeniti s vremenima bana Josipa Jelačića i zajedničke hrvatsko-srpske veleprotunavale
(hrv. protuofenzive) na velikomađarsku buržoasku revoluciju Lajosha Kosutha 1849-1849.
Tada je jedinstvena (južno)slavenska bojišnica slomila kičmu ugrofinskom
jezičnom presezanju, uz izborenu kulturnu slobodu slomivši usput i
modernizatorski buržoaski obračun s feudalnim mentalitetom i zaustavivši
društveni i gospodarski napredak translajtanskog dijela austrijskih zemalja za
barem pola stoljeća (taman koliko i danas, i mi i Mađari, zaostajemo za
razvijenim Zapadom).
Ta je protuofenziva predvođena Hrvatom Jelačićem, kojeg je za
bana ustoličio, zakleo i pred ratni pohod blagoslovio, srpski patrijarh Josif
Rajačić, zato jer je katolički zagrebački nadbiskup bio nezadovoljan narodnim zahtijevanjima pa se izvukao „da ne zna dobro hrvatski jezik, a
latinski mu je zabranjeno govoriti" te ostao u Beču i Požunu (Bratislavi).
Srbi su tih dana čak ponudili da Hrvatska i Vojvodina Srpska
(pod de facto Rajačićevom upravom) naprave jedinstvenu „državu" u kojoj bi
hrvatski ban bio „predsjednik" i zapovjednik zajedničke vojske, a predstavnik
Vojvodine njegov zamjenik, što je propalo zbog otezanja iz krugova oko bana.
Međutim, prema službenom opisu u evidenciji umjetničkih
djela mitropolije, radi se o starijem događaju: prisezi (hrv. zakletvi) Srba (zapravo
pravoslavnih Vlaha) i Hrvata (?), koji su odavno imali Habsburge za kraljeve pa
se nisu imali zašto zaklinjati, austrijskom caru Rudolfu II kod dodjele „Statuta
Valachorum" (zapravo ih je dodijelio Ferdinand II, tridesetak godina kasnije).
Radi se o povlasticama vlaškom (kasnije srpskom) stanovništvu u područjima
sjevernog dijela Vojne Krajine, od Drave do Save, u zamjenu za njihovo
ratovanje na nemirnoj granici s Osmanlijama.
Ne znamo zašto je autor slikar Joakim Marković te 1750.
godine spojio hrvatske i srpske grbove, osim opisa da „Krajišnik drži grb dvije
vojske, srpske i hrvatske" jer se ovakav heraldički bastard, koliko nam je
poznato, ne nalazi nigdje drugdje u službenim dokumentima, pa ni u umjetničkim
prikazima.
Ono što na slici piše, a naznačeno je i u opisu slike iz
inventara mitropolije, najvažnija je odredba cara koju je tražio od svojih
podanika: „Živite (međusobno) u miru i budite mi u svemu pokorni".
Sukladno namijenjenoj im podaničkoj ulozi
u svijetu, po zapovjedi nalogodavaca, svojim zagrebačkim susretom, predadoše se
predsjednici Hrvatske i Srbije previšnjem zahtjevu kako bijaše tada, tako i
sada i u vjeke vjekova. Amen!