• 
• 
• 
• 
• 

Sukladno namijenjenoj im podaničkoj ulozi u svijetu, po zapovjedi nalogodavaca, svojim zagrebačkim susretom, predadoše se predsjednici Hrvatske i Srbije previšnjem zahtjevu kako bijaše tada, tako i sada i u vjeke vjekova. Amen!

U vrijeme posljednjeg posjeta srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića predsjednici svih Hrvata, Kolindi Grabar Kitarović, u Zagrebu, oboje su posjetili sjedište mitropolita „zagrebačko-ljubljanskoga i cele Italije", arhiepiskopa gospodina Porfirija.

Josipa Jelačića, za bana je ustoličio, zakleo i pred ratni pohod blagoslovio, srpski patrijarh Josif Rajačić

Ono što je nama privuklo pozornost su vrlo neobične umjetničke slike na zidu iza dvoje predsjednika, na kojima su, premda se očito radi o starijim majstorima, a ne suvremenom djelu, u jednom prizoru naslikane i hrvatska „šahovnica" i srpska „ocila".

Kako nismo uspjeli pronaći slike nigdje drugdje u bespućima Interneta, zamolili smo mitropolijski ured za podatke o slikama i za samo sat vremena, od očito ažurnih suradnika, dobili odgovor na e-mail.

Prva slika, s razdvojenim grbovima Hrvata i Srba, naslikana je 1750. godine i čuva se u u Plavšincima kod Koprivnice u „Hramu svetoga Lazara četverodnevnog" (ne radi se o srpskom srednjovjekovnom „caru Lazaru" dakako, već o Lazaru kojega je, prema biblijskoj priči - premda je prošlo već toliko dana - uskrsnuo Isus Krist).

Prikazuje kako Bazilije I. Makedonac, bizantski car 867-887, novopridošlim Hrvatima i Srbima dijeli zemlju na kojima će napraviti svoje države, ali uz uvjet da mu budu vjerni kao feudalnom suverenu. Naslikana je vjerojatno kao dokaz starosti i ravnopravnosti dvaju državotvornih naroda koji su tu „od najstarijih vremena, a pravo na zemlju su legalno dobili od dotadašnjeg vlasnika", nasljednika Rima.

Druga slika, s još neobičnijim prizorom, združenim grbom hrvatsko-srpske heraldike, na prvi je pogled imala motiv koji se mogao zamijeniti s vremenima bana Josipa Jelačića i zajedničke hrvatsko-srpske veleprotunavale (hrv. protuofenzive) na velikomađarsku buržoasku revoluciju Lajosha Kosutha 1849-1849. Tada je jedinstvena (južno)slavenska bojišnica slomila kičmu ugrofinskom jezičnom presezanju, uz izborenu kulturnu slobodu slomivši usput i modernizatorski buržoaski obračun s feudalnim mentalitetom i zaustavivši društveni i gospodarski napredak translajtanskog dijela austrijskih zemalja za barem pola stoljeća (taman koliko i danas, i mi i Mađari, zaostajemo za razvijenim Zapadom).

Ta je protuofenziva predvođena Hrvatom Jelačićem, kojeg je za bana ustoličio, zakleo i pred ratni pohod blagoslovio, srpski patrijarh Josif Rajačić, zato jer je katolički zagrebački nadbiskup bio nezadovoljan narodnim zahtijevanjima pa se izvukao „da ne zna dobro hrvatski jezik, a latinski mu je zabranjeno govoriti" te ostao u Beču i Požunu (Bratislavi).

Srbi su tih dana čak ponudili da Hrvatska i Vojvodina Srpska (pod de facto Rajačićevom upravom) naprave jedinstvenu „državu" u kojoj bi hrvatski ban bio „predsjednik" i zapovjednik zajedničke vojske, a predstavnik Vojvodine njegov zamjenik, što je propalo zbog otezanja iz krugova oko bana.

Međutim, prema službenom opisu u evidenciji umjetničkih djela mitropolije, radi se o starijem događaju: prisezi (hrv. zakletvi) Srba (zapravo pravoslavnih Vlaha) i Hrvata (?), koji su odavno imali Habsburge za kraljeve pa se nisu imali zašto zaklinjati, austrijskom caru Rudolfu II kod dodjele „Statuta Valachorum" (zapravo ih je dodijelio Ferdinand II, tridesetak godina kasnije). Radi se o povlasticama vlaškom (kasnije srpskom) stanovništvu u područjima sjevernog dijela Vojne Krajine, od Drave do Save, u zamjenu za njihovo ratovanje na nemirnoj granici s Osmanlijama.

Ne znamo zašto je autor slikar Joakim Marković te 1750. godine spojio hrvatske i srpske grbove, osim opisa da „Krajišnik drži grb dvije vojske, srpske i hrvatske" jer se ovakav heraldički bastard, koliko nam je poznato, ne nalazi nigdje drugdje u službenim dokumentima, pa ni u umjetničkim prikazima.

Ono što na slici piše, a naznačeno je i u opisu slike iz inventara mitropolije, najvažnija je odredba cara koju je tražio od svojih podanika: „Živite (međusobno) u miru i budite mi u svemu pokorni".

Sukladno namijenjenoj im podaničkoj ulozi u svijetu, po zapovjedi nalogodavaca, svojim zagrebačkim susretom, predadoše se predsjednici Hrvatske i Srbije previšnjem zahtjevu kako bijaše tada, tako i sada i u vjeke vjekova. Amen!