Posljednjih nekoliko godina, u Slavonskom Brodu puno je rađeno na odvajanju komunalnog otpada „in situ". Ovaj posao izvrsno radi gradski Komunalac koji je od tvrtke „slučaj" izrastao u respektabilan i vrlo odgovoran gospodarski subjekt, prije svega, zahvaljujući kvalitetnom menadžmentu.

SPALJIVANJE, kao oblik obrade komunalnog otpada, ima vrlo široku uporabu. Dolazi kao dio kompleksnog sustava upravljanja komunalnim i industrijskim otpadom. Industrijski sektor razvoja tehnologija spaljivanja komunalnog otpada postoji u primjeni od kraja 19. i početka 20. stoljeća, međutim, svoj intenzivni razvoj doživio je u zadnjih 25 godina. Oko koncepta odvojenog prikupljanja otpada i maksimalnog recikliranja nasuprot spaljivanju otpada - sukoba nema i ne treba ga biti, jer sve ono što nije moguće reciklirati bolje je spaliti nego odložiti na deponij.

S takvom tvrdnjom, zagovornici gradnje spalionica u svijetu brane model po kojem se na visokim temperaturama, za deset puta, smanjuje volumen komunalnog otpada. Trenutno, u svijetu postoji preko 3000 različitih postrojenja za spaljivanje otpada koji funkcioniraju na principu vrlo različitih tehnologija. Po načelu „zagađivač plaća" i u razvijenim zemljama najveći teret je na poreznom obvezniku koji, u zavisnosti od načina obrade otpada, plaća i njegovo zbrinjavanje. Što je tehnologija obrade otpada naprednija takse i naknade za prikupljanje i obradu otpada su veće. Sustav spaljivanja otpada u europskim državama u ovisnosti o ekonomskoj razvijenosti, geografskom položaju, gustoći naseljenosti, stupnju svijesti o potrebi razdvajanja otpada, tehnološkom razvoju zemlje, energetskim potrebama  i održivim okolišnim parametrima je vrlo različit.

A gdje smo mi?

Prošle godine je ministar Dobrović donio novi plan upravljanja komunalnim otpadom koji u sebi ne sadrži energetsku oporabu otpada (spaljivanje otpada), niti se takav tretman pojavljuje niti jednom riječju u ovom krucijalnom dokumentu. Da li smo u stanju poštovati uvjete i količine  koje nam nameće Europska unija (EU) primjenjujući odredbe ovog dokumenta? Kako bi stanovnicima približili ovu problematiku kroz ovu kolumnu ću pokušati prikazati trendove obrade komunalnog otpada  u EU, a sami ćete zaključiti kako se o ovom kompleksnom problemu u buduće izjašnjavati. 

Ovaj grafikon  predstavlja stanje upravljanja otpadom u svim članicama EU uz usporedbu sa Švicarskom, Norveškom i Islandom. Hrvatska se nalazila  na 25. mjestu od 28 članica EU po kvaliteti zbrinjavanja otpada tj.  82 % našeg otpada odlažemo, dok 18 % recikliramo. Od nas su lošiji samo Rumunjska, Grčka i Malta.  Sve visoko razvijene EU zemlje imaju minimalan ili nikakav postotak odlaganja otpada, a sve termički obrađuju otpad. Otpad se mora razdvojiti in situ (na mjestu nastanka u domaćinstvima), kao takav odvesti, prikladno zbrinuti i u konačnici reciklirati. Ovakav način zbrinjavanje otpada u zadnje dvije godine dobiva popularni naziv „zelena ekonomija". Kod termičke obrade otpada najveći su problemi zbrinjavanje ostatka spaljivanja (pepeo) i emisija iz ložišta (dioksini i furani). Problem pepela  je riješen na način da je zakonski dozvoljena ugradnja ovakvih materijala u tijela autocesta i slične izolirane tampone, dok je problem dioksina i furana riješen izgradnjom skrubera koji pročišćavaju dimne plinove. Naravno, ovakvi zahvati nisu nimalo jeftini pa su  procesi spaljivanja otpada prilično skupi. U gotovo svim zemljama u kojima sam osobno bio na spalionicama (Japan, Njemačka, Danska, Austrija, Mađarska, Slovenija, Švedska, Finska) cijena zbrinjavanja otpada kroz različite oblike davanja (porezi, jednokratne naknade, redovito plaćanje odvoza otpada) po toni dostigne do 150 Eura. Vlasništvo nad spalionicama je vrlo različito od zemlje do zemlje, a najbolje uređeni  i integrirani sistem u kojem sam bio je u Švedskoj koja ima do detalja riješen svaki element sustava duboko obvezujuće povezan.  Jedna kogeneracijska spalionica koja godišnje obradi oko 500.000 t/g otpada (stanovnici Hrvatske su 2015. godine proizveli oko 1.653.000 tona komunalnog otpada) košta oko 50.000.000 eura. Moram naglasiti kako se komunalni otpad koji ide na odlagalište kao takav ne može spaliti već se mora prirediti, jasno je kako mi uopće nemamodovoljno otpada za funkcioniranje jedne ekonomski isplative spalionice. Drugi, puno veći problem je javnost koja je apriori protiv ovakvog načina oporabe komunalnog otpada.

Sljedeća fotografija pokazuje kakav je odnos broja spalionica i spaljenog komunalnog otpada u Europi iz 2010. i 2015. godine.  Za pet godina neke zemlje su izgradile nove spalionice dok su druge smanjile broj spalionica, ali su povećali odnos reciklirano – termički oporabljeno u korist reciklirano.

Sustav spalionica otpada svakako je najveći u Japanu koji ima više od trećine svih svjetskih spalionica, ukupno 1269 po podatcima iz 2010.godine. Japan ima i jedinstven zakonom uređeni sistem koji kaže kako se komunalni otpad nikamo ne može voziti iz mjesta nastanka nego se mora „in situ" i obraditi. Japanske su tehnologije termičke obrade otpada uvjerljivo najefikasnije, pa tako u EU spalionicama nastaje oko 10 % pepela dok u japanskim tek 2%.

Gdje smo mi lokalno?

U Slavonskom Brodu posljednjih nekoliko godina odrađeno je jako mnogo na poslovima odvajanja komunalnog otpada „in situ". Ovaj posao je izvrsno odradila tvrtka Komunalac koja je od tvrtke „slučaj" izrasla u respektabilan i vrlo odgovoran gospodarski subjekt zahvaljujući prvenstveno kvalitetnom menadžmentu. Svi individualni objekti u gradu imaju mogućnost odvojenog prikupljanja otpada koji se razdvaja, redovito odvozi pa su i rezultati zaista odlični. Imamo se i mi čime pohvaliti. Naravno, ostaje problem zgrada s mnogo stanova i nedefiniranim prostorima za odvojeno prikupljanje otpada. Vrlo je teško u malim stanovima od  50 kvadrata u kojem živi četveročlana obitelj pronaći mjesto na koje bi smjestili  četiri posude-vrećice za odvojeno prikupljanje otpada. Poseban problem je prostor u koji treba odložiti isti otpad unutar zgrade ili neposrednoj blizini, a da on ne bude izložen devastaciji „lokalnih ekologa" koji traže neku zaradu skupljajući vrijedni otpad koji mogu prodati. Starost ovakvih stambenih  objekata je trideset i više godina i ne postoje takvi prostori koji bi omogućili stalni nadzor nad prikupljenim otpadom. Ovo nije samo naš problem, nego je problem svih velikih urbanih cjelina u Hrvatskoj te će vrlo teško biti pronaći rješenje koje će zadovoljiti sve strože kriterije koje nam nameće EU. Najvažnije je sustavno raditi, stvarati kvalitetnu infrastrukturu i preduvjete za odvojeno prikupljanje. Kod nas sigurno nije upitna kolektivna svijest, jer kad se stvore preduvjeti za odvojeno prikupljanje više od 90 % stanovnika reagira ispravno i prilagodi se postavljenim normama.  

U prilogu u pdf formatu, čitateljima koje zanima ova problematika, nudim svoj pregledni članak napisan 2015. za potrebe jednog kongresa u kojemu je vidljiv širi pregled stanja upravljanja termičkim otpadom u svijetu sa tehnologijama obrade.