Posljednjih nekoliko godina, u Slavonskom Brodu puno je rađeno na odvajanju komunalnog otpada „in situ". Ovaj posao izvrsno radi gradski Komunalac koji je od tvrtke „slučaj" izrastao u respektabilan i vrlo odgovoran gospodarski subjekt, prije svega, zahvaljujući kvalitetnom menadžmentu.
SPALJIVANJE, kao oblik obrade komunalnog otpada, ima vrlo
široku uporabu. Dolazi kao dio
kompleksnog sustava upravljanja komunalnim i industrijskim otpadom.
Industrijski sektor razvoja tehnologija spaljivanja komunalnog otpada postoji u
primjeni od kraja 19. i početka 20.
stoljeća, međutim, svoj intenzivni razvoj doživio je u zadnjih 25 godina. Oko koncepta odvojenog prikupljanja otpada i maksimalnog recikliranja nasuprot
spaljivanju otpada - sukoba nema i ne treba ga biti, jer sve ono što nije moguće
reciklirati bolje je spaliti nego odložiti na deponij.
S takvom tvrdnjom,
zagovornici gradnje spalionica u svijetu brane model po kojem se na visokim
temperaturama, za deset puta, smanjuje volumen komunalnog otpada. Trenutno, u
svijetu postoji preko 3000 različitih postrojenja za spaljivanje otpada koji
funkcioniraju na principu vrlo različitih tehnologija. Po načelu „zagađivač
plaća" i u razvijenim zemljama najveći
teret je na poreznom obvezniku koji, u zavisnosti od načina obrade otpada, plaća
i njegovo zbrinjavanje. Što je tehnologija obrade otpada naprednija takse i
naknade za prikupljanje i obradu otpada su veće. Sustav spaljivanja otpada u
europskim državama u ovisnosti o ekonomskoj razvijenosti, geografskom položaju,
gustoći naseljenosti, stupnju svijesti o potrebi razdvajanja otpada,
tehnološkom razvoju zemlje, energetskim potrebama i održivim okolišnim parametrima je vrlo
različit.
A gdje smo mi?
Prošle godine je ministar Dobrović donio novi plan
upravljanja komunalnim otpadom koji u sebi ne sadrži energetsku oporabu otpada
(spaljivanje otpada), niti se takav tretman pojavljuje niti jednom riječju u
ovom krucijalnom dokumentu. Da li smo u stanju poštovati uvjete i količine koje nam nameće Europska unija (EU)
primjenjujući odredbe ovog dokumenta? Kako bi stanovnicima približili ovu
problematiku kroz ovu kolumnu ću pokušati prikazati trendove obrade komunalnog
otpada u EU, a sami ćete zaključiti kako
se o ovom kompleksnom problemu u buduće izjašnjavati.
Ovaj grafikon predstavlja stanje upravljanja otpadom u svim
članicama EU uz usporedbu sa Švicarskom, Norveškom i Islandom. Hrvatska se
nalazila na 25. mjestu od 28 članica EU
po kvaliteti zbrinjavanja otpada tj. 82
% našeg otpada odlažemo, dok 18 % recikliramo. Od nas su lošiji samo Rumunjska,
Grčka i Malta. Sve visoko razvijene EU
zemlje imaju minimalan ili nikakav postotak odlaganja otpada, a sve termički
obrađuju otpad. Otpad se mora razdvojiti in situ (na mjestu nastanka u
domaćinstvima), kao takav odvesti, prikladno zbrinuti i u konačnici
reciklirati. Ovakav način zbrinjavanje otpada u zadnje dvije godine dobiva
popularni naziv „zelena ekonomija". Kod termičke obrade otpada najveći su
problemi zbrinjavanje ostatka spaljivanja (pepeo) i emisija iz ložišta (dioksini
i furani). Problem pepela je riješen na
način da je zakonski dozvoljena ugradnja ovakvih materijala u tijela autocesta
i slične izolirane tampone, dok je problem dioksina i furana riješen izgradnjom
skrubera koji pročišćavaju dimne plinove. Naravno, ovakvi zahvati nisu nimalo
jeftini pa su procesi spaljivanja otpada
prilično skupi. U gotovo svim zemljama u kojima sam osobno bio na spalionicama
(Japan, Njemačka, Danska, Austrija, Mađarska, Slovenija, Švedska, Finska)
cijena zbrinjavanja otpada kroz različite oblike davanja
(porezi, jednokratne naknade, redovito plaćanje odvoza otpada) po toni dostigne do 150 Eura. Vlasništvo nad
spalionicama je vrlo različito od zemlje do zemlje, a najbolje uređeni i integrirani sistem u kojem sam bio je u
Švedskoj koja ima do detalja riješen svaki element sustava duboko obvezujuće
povezan. Jedna kogeneracijska spalionica
koja godišnje obradi oko 500.000 t/g otpada (stanovnici Hrvatske su 2015.
godine proizveli oko 1.653.000 tona komunalnog otpada) košta oko 50.000.000
eura. Moram naglasiti kako se komunalni otpad koji ide na odlagalište kao
takav ne može spaliti već se mora prirediti, jasno je kako mi uopće nemamodovoljno otpada za funkcioniranje jedne
ekonomski isplative spalionice. Drugi, puno veći problem je javnost koja je
apriori protiv ovakvog načina oporabe komunalnog otpada.
Sljedeća fotografija pokazuje kakav je odnos broja
spalionica i spaljenog komunalnog otpada u Europi iz 2010. i 2015. godine. Za pet godina neke zemlje su izgradile nove
spalionice dok su druge smanjile broj spalionica, ali su povećali odnos
reciklirano – termički oporabljeno u korist reciklirano.
Sustav spalionica
otpada svakako je najveći u Japanu koji ima više od trećine svih svjetskih
spalionica, ukupno 1269 po podatcima iz
2010.godine. Japan ima i jedinstven
zakonom uređeni sistem koji kaže kako se komunalni otpad nikamo ne može voziti
iz mjesta nastanka nego se mora „in situ" i obraditi. Japanske su tehnologije
termičke obrade otpada uvjerljivo najefikasnije, pa tako u EU spalionicama
nastaje oko 10 % pepela dok u japanskim tek 2%.
Gdje smo mi lokalno?
U Slavonskom Brodu
posljednjih nekoliko godina odrađeno je jako mnogo na poslovima odvajanja komunalnog
otpada „in situ". Ovaj posao je izvrsno odradila tvrtka Komunalac koja je od
tvrtke „slučaj" izrasla u respektabilan i vrlo odgovoran gospodarski subjekt zahvaljujući
prvenstveno kvalitetnom menadžmentu. Svi individualni objekti u gradu imaju
mogućnost odvojenog prikupljanja otpada koji se razdvaja, redovito odvozi pa su i rezultati zaista odlični. Imamo se
i mi čime pohvaliti. Naravno, ostaje problem zgrada s mnogo stanova i
nedefiniranim prostorima za odvojeno prikupljanje otpada. Vrlo je teško u malim
stanovima od 50 kvadrata u kojem živi
četveročlana obitelj pronaći mjesto na koje bi smjestili četiri posude-vrećice za odvojeno
prikupljanje otpada. Poseban problem je prostor u koji treba odložiti isti
otpad unutar zgrade ili neposrednoj blizini, a da on ne bude izložen
devastaciji „lokalnih ekologa" koji traže neku zaradu skupljajući vrijedni
otpad koji mogu prodati. Starost ovakvih stambenih objekata je trideset i više godina i ne
postoje takvi prostori koji bi omogućili stalni nadzor nad prikupljenim
otpadom. Ovo nije samo naš problem, nego
je problem svih velikih urbanih cjelina u Hrvatskoj te će vrlo teško biti
pronaći rješenje koje će zadovoljiti sve strože kriterije koje nam nameće EU.
Najvažnije je sustavno raditi, stvarati kvalitetnu infrastrukturu i preduvjete
za odvojeno prikupljanje. Kod nas sigurno nije upitna kolektivna svijest, jer
kad se stvore preduvjeti za odvojeno prikupljanje više od 90 %
stanovnika reagira ispravno i prilagodi se postavljenim normama.
U prilogu u pdf formatu, čitateljima koje zanima ova
problematika, nudim svoj pregledni članak napisan 2015. za potrebe jednog
kongresa u kojemu je vidljiv širi pregled
stanja upravljanja termičkim otpadom u svijetu sa tehnologijama obrade.