Ilustracija(Foto: SBplus/arhiva)

Rečenica o tome kako će ljudi ''ostati u našoj općini ako im se osigura posao'', danas ima smisla koliko i tvrdnja da je Zemlja ravna ploča. Naravno, još ima onih koji vjeruju i u jedno i u drugo.

ČITAM na ovom portalu kako je prošlih dana bilo ''svečanije nego ikad ranije'' u nekoliko općina Županije brodsko-posavske: Sikirevcima, Donjim Andrijevcima, Starom Petrovom Selu, Vrpolju. Slavili su dan svojih općina, pa je bilo veselo i zabavno, a nije iznevjerena ni tradicija brižljivo njegovana ''od stoljeća sedmog'', spektakl nad spektaklima, koji jednu  životinjsku vrstu dovodi na rub istrebljenja. Dakako, radi se o volu na ražnju.

No, ono što mi je u tim lokalnim feštama zapelo za uho i zbog čega i pišem ovaj tekst jedna je prigodničarska rečenica, koje smo se, u različitim interpretacijama, varijacijama i intonacijama, naslušali bezbroj puta. Rečenica glasi: ''Ljudi će ostati u našoj općini, ako im se osigura posao''. Tu izgovorenu rečenica, koja nije zaobišla ni spomenute fešte, narod (na kojeg se tako rado pozivaju populist) kratko bih komentirao: ''Ma haj'te, nemojte, molim vas''.

Rečenica o tome kako će ljudi ''ostati u našoj općini ako im se osigura posao'', danas ima smisla koliko i tvrdnja da je Zemlja ravna ploča. Naravno, još ima onih koji vjeruju i u jedno i u drugo. Govoriti o tome kako će ljudi negdje ostati ako im se osigura posao, smiješna je iz jako puno razloga, no najvažniji je: posla ima. Slavonski voćari kukaju kako im je ''maslina neobrana'' – nije bilo berača jagoda, trešanja, višanja, a što će tek biti kada bude trebalo obrati vinograde. Na Jadranu nema kuhara, konobara, sobarica; na hrvatskim ''bauštelama'' armirača, bagerista… Prijevozničkim tvrtkama manjkaju vozači, u bolnicama nema liječnika i medicinskih sestara.

Cijela  se pobuna dignula kada je ministar rada Marko Pavić ograničio kvote za uvoz radne snage. Jer, domaće nema dovoljno. Ili ima, ali za posao nisu zainteresirani. I onda, naravno, pojavila se teza kako smo, zapravo, lijen narod, kako ljudi traže posla, a Boga mole da ga ne nađu, kako su zabušanti i zgubidani na sve strane…

Zaboravljaju se, pritom, tri jako važne stvari, koje čine cjelinu ''3 u 1'': a) ljudi ne žele raditi za mizerne plaće; b) u Hrvatskoj se puno bolje živi od nerade nego od rada; c) ljudima je muka od kriminala i korupcije koji prolaze nekažnjeno pa iz takve države bježe glavom bez obzira.

Hajdemo redom: a) tko misli da se u zemlji članici Europske unije potkraj druge dekade 21. stoljeća može pristojno živjeti s plaćom od 400 do 500 eura mjesečno? Tko misli (b) da je normalno kako zastupnici u Saboru čak i ako ništa ne rade, pa čak ne dolaze ni na sjednice, četiri godine imaju zajamčenu plaću od oko 2.500 do 3.000 eura? Tko misli (c) da ljudima nije muka od ministara oko kojih se pletu silne afere (Lovro Kuščević, Goran Marić, Tomislav Tolušić, Gabrijela Žalac…), a premijer Andrej Plenković ni ne pomišlja na njihovu smjenu i sve skandale proglašava ''tehničkim pitanjem''. Tko misli (pod ''c'', također), da je normalno kako oni bez dana radnog staža primaju mirovine od 1.000 eura, a oni s punim stažem od 200 ili 300?

Mogli bismo i dalje, pod d) recimo: zašto stranačka iskaznica regrutira tisuće i tisuće uhljeba, koji su se udobno smjestili na grbaču naroda i baš ih briga što narodu od toga pucaju leđa.

I onda još netko kaže: ''Ljudi će ostati u našoj općini, ako im se osigura posao''. Pa narodu ispeku vola na ražnju, kao da su svi volovi i da će povjerovati u njihove priče.

U vrijeme socijalizma, kao prijelaznog razdoblja u komunizam i zavodljivih priča o sveopćoj jednakosti, kolao je vic kako će u komunizmu biti toliko pravde i jednakosti da će svi, bez iznimke, dobivati na lutriji. Komunizam je propao i prije nego se ostvario, ali lutrija je ostala. A najveća lutrija danas je stranačka iskaznica. Dakako, ona vladajuće stranke.

Rješenje kako da ''ljudi ostanu u našoj općini'', nije dakle ponuditi im posao. Rješenje je dati svakom stanovniku svake općine, grada, županije člansku iskaznicu vladajuće stranke. Tada će svi imati dobre plaće, a neće morati raditi; Mercedese u dvorištima; neće biti potrebno 40 godina staža za pristojnu mirovinu; moći ćete nekažnjeno voziti automobil i kad vam istekne vozačka; kuću od 120 kvadrata proglasit ćete roštiljem; kupit ćete pašnjak za 60.000 kuna, a za godinu-dvije prodati za 1,4 milijuna…

Rješenje je, dakle, upisati se u stranku, vladajuću naravno. I kada svi to učinimo, svima će nam biti dobro. Gotovo kao u komunizmu, samo što nećemo morati kupovati lutriju.