Čak niti čuđenje velikih vjernika nije sporno, jer ono je tek posljedica vrhunske tisućljetne indoktrinacije kojom se i dobroćudnog seoskog župnika, profesionalno, iznad dobrog liječnika ili inženjera diže. Dapače, oni koji se tome ne bi povinovali - bili bi anatemizirani. Neki će reći 'tek', jer ih je svojedobno Crkva na lomače slala.

NIMALO iznenađen nego tek nasmiješen - pišući članak: 'Zbog čega osoblje Velike crkve nije u samoizolaciji?' - ustvari, komentirao sam strah (i) epidemiologa od klerika. Pritom, pripadniku akademske zajednice ništa zamjerio nisam jer je znanost podčinio predmnijevanoj (hrv. pretpostavljenoj) volji najmoćnije organizacije u zemlji i svijetu. Dapače, držao sam kako nije primjereno od hrvatskog liječnika očekivati suprotstavljanje jednom od moćnijih ogranaka te organizacije: „Crkvi u Hrvata"? Uostalom, svi državni moćnici - od liberalne do radikalne 'desnice' - ničice padaju na koljena junačka čim netko od crkvenih dužnosnika podigne jednu od svojih obrva. Naime, u nazovi „nezavisnoj, demokratskoj i pravnoj" državi hrvatskoj samo je po sebi razumljivo da znanstvenik glavu pogne pred svećenikovim uvjerenjem, a ne obrnuto: da klerik spusti pogled pred znanstvenom spoznajom.

Zbog tisućljetne indoktrinacije klera - da su, ustvari, oni „sol" Crkve, a ne „vjera, nada i ljubav", kako kaže Papa Franjo - nikoga ne trebaju čuditi razrogačene oči Mire Kovačić i bogoslova Josipa  koji sebe „Jutarnja zvona" zove, dok svoje komentare ispod članka pišu, odnosno upite ostavljaju: „Osoblje?". „Osoblje - prvi put čujem da to ima... Tko je to...?".

Koliko velik dio hrvatskog naroda je sluđen ovdašnjom klerikalno militantnom indoktrinacijom skrivenom iza plašta evangelizacije vidljivo je iz pokornosti koju vjernici ne pokazuju u odnosu prema Crkvi i njezinu sadržaju (poslanju), nego je demonstriraju u odnosu prema crkvenim službenicima i od njih nametnutom načinu izražavanja pripadnosti jednom narodu i „njegovu" Bogu.

Na primjer, hrvatski katolički kler će fanatično poticati bratstvo i jedinstvo među Hrvatima, ali će se nakostriješiti do psovke ako bi se netko usudio - sukladno nauku Crkve - bratstvo i jedinstvo širiti među svim narodima svijeta, posebno ako bi se dalo naslutiti kako pritom misli (i) na Srbe ili Bošnjake.

Do koje su mjere ti službenici uspjeli nametnuti se kao supstrat same vjere, ponajbolje govori način njihova međusobnog tituliranja. Jedni druge oslovljavaju s: velečasni, prečasni, monsinjor, preuzvišeni…, uzoriti čak, ili časna sestra, časna majka… dok onoga kojem služe, ili bi služiti trebali, Isusa Krista, oslovljavaju tek s 'Gospodin'?!

Za razliku od tih 'časnih', 'velečasnih', 'prečasnih', 'monsinjora', 'preuzvišenih', 'uzoritih'... koji se zlatnim lancima kitiše - težima i od onoga kojeg nosi Tomo Opačak - Papa Franjo potpisuje se tek s „Franjo, rimski biskup" ili, češće, kao „sluga slugu Božjih" i tek željezni lanac s križem oko vrata nosi. Klerici, od pamtivijeka farizeji kakvim ih je već Bog stvorio, svi 'preuzvišeni' svijeta, odjednom, prijetvorno, skinuli su svoje zlato s vrata i 'okitili' se željezom, kako ne bi Papi u oči upali. Znaju oni, Papa će otići, a  zlato će ostati. Njihovo.

Budući da oznaku za Boga, latinsku riječ 'domine', Hrvati prevode kao 'Gospod' ili 'Gospodin', neće biti nikakvo čudo ako jednog dana neki klerik tu riječ prevede kao 'majstor', jer upravo to znači latinska riječ 'dominus'. U tom slučaju, vjerojatno i oficijelno, „majstor „ bi služio „monsinjoru", a ne obrnuto.

Postupajući sukladno proklamiranom sadržaju kršćanskog nauka i iz njega izvedenog svjetonazora, tijekom pisanja članka o, moguće, dvostrukim kriterijima Stožera civilne zaštite tijekom propisivanja mjera i radnji u suzbijanju Covida-19 na području Brodsko-posavske županije, svećenike, časne sestre i druge namještenike u Velikoj crkvi, spontano, apostrofirao sam kao „osoblje".

Zbog tisućljetne indoktrinacije klera - da su, ustvari, oni „sol" Crkve, a ne „vjera, nada i ljubav", kako kaže Papa Franjo - nikoga ne trebaju čuditi razrogačene oči Mire Kovačić i bogoslova Josipa koji sebe „Jutarnja zvona" zove, dok svoje komentare ispod članka pišu, odnosno upite ostavljaju: „Osoblje?". „Osoblje - prvi put čujem da to ima... Tko je to...?".

Pretpostavljajući da Mira i Josip vjeruju Hrvatskom jezičnom portalu - dakako, ne zbog toga što nudi 'hrvatske', nego stručne odgovore - konzultirao sam ga i evo što On, njegova preuzvišenost HJP, ali i drugi izvori, kažu za riječ „osoblje": Etimologija - prasl. *osoba (rus. osóba, polj. osoba) zajednički naziv za osobe okupljene različitim poslovima u jednoj ustanovi (osoblje hotela; osoblje bolnice); diplomatsko osoblje: članovi diplomatskog, administrativnog i tehničkog osoblja u nekom konzulatu ili veleposlanstvu.

Uglavnom, pod „osoblje" podrazumijevamo osobe koje rade za neku organizaciju, a za svoj rad primaju uobičajenu naknadu - plaću. Nema organizacije bez osoblja. Budući da je Katolička crkva jedna od najmoćnijih organizacija u svijetu, podrazumijeva se da u njezinu okrilju djeluje različito osoblje: od onoga koje poštuje vrhovnog šefa Papu Franju te vjeru žive sukladno (i) njegovim naputcima, do onoga koji proklinje dan kad je Jorge Mario Bergoglio postao Papa.

A, je li moguće kler i njihove pomoćnike u nekoj crkvi ili samostanu „osobljem" zvati? Dakako da jeste jer imaju sve karakteristike službenika, odnosno namještenika; jer imaju radno mjesto i zadaću za koju primaju (i) državnu plaću. Između osoblja u crkvi i onih u bolnici nikakve razlike nema. Jedni su namještenici Crkve, a drugi ustanove. I, što je sporno u kvalificiranju „osobljem" ljudi u samostanu, gospođo Miro i gospodine Josipe?

Ako biste otvorili stranicu gospa-lurdska.hr, na primjer, bili biste u mogućnosti pročitati i sljedeće: "Samostansko osoblje: Fra Ivan Maletić - župnik i gvardijan i provincijski povjerenik za dovršetak izgradnje crkve; Fra Ivan Marija Đuzel - samostanski vikar; Fra Kristian Radas - župni vikar; Fra Dragan Međugorac - ekonom samostana; Fra Josip Šimić - vicepostulator i ispovjednik; Fra Ante Crnčević - profesor i ispovjednik; Fra Jure Jurić Šimunović - ispovjednik; Fra Pavao Čuljak - ispovjednik; Fra Leo Delaš - ispovjednik; Fra Nikola Žulj - bogoslov; Fra Josip Jurić Šolto - bogoslov; č. s. Jozefina Ćosić - kućna pomoćnica; č. s. Željka Čeko - vjeroučiteljica i orguljašica; č. s. Mirna Puljiz - sakristanka."

Dakle, ništa spornog nema u skupnom karakteriziranju 'osobljem' svećenika i drugih koji u nekom samostanu žive i/ili rade. Čak niti čuđenje velikih vjernika nije sporno, jer ono je tek posljedica vrhunske tisućljetne indoktrinacije kojom se i dobroćudnog seoskog župnika, profesionalno, iznad dobrog liječnika ili inženjera diže. Dapače, oni koji se tome ne bi povinovali - bili bi anatemizirani. Neki će reći 'tek', jer ih je svojedobno Crkva na lomače slala.