Može li vijest o tomu da je župan, na račun građana, usred koronakrize, kupio auto vrijedan 300 tisuća kuna, rasrditi pučane do te mjere da počnu uništavati po ulicama, razbijati ono malo privatnog i društvenog vlasništva što imaju?

ŠTO je naše, a što njihovo, što je - pak - zajedničko? - sve to imali smo se priliku pitati (i ovog tjedna). Odgovore na to tjera li nas njihov odnos prema zajedničkom da i sami uništavamo nešto što pripada svima, ipak, još uvijek nismo dobili.

Primjerice, može li vijest o tomu da je župan Požeško-slavonske županije, na račun građana, usred koronakrize, kupio auto vrijedan 300 tisuća kuna, rasrditi pučane do te mjere da počnu uništavati po ulicama, razbijati ono malo privatnog i društvenog vlasništva što imaju? Može li to postati motiv buđenja nacije koja se zna buniti, okupljati, ujedinjavati, prosvjedovati,… samo na 'zidovima' društvenih mreža.

Ruku na srce, i na onim pravim zidovima moguće je pronaći štošta. Pisali smo o zidovima slavonskobrodskih naselja 'unakaženim' različitim grafitima, porukama. I dok se neki građani žale jer okolina u kojoj žive pomalo počinje sličiti zloslutnom getu, drugi tvrde kako se radi o slobodi umjetničkog izražavanje. Treći, dakako, za sve krive Grad i prozivaju one koji ne saniraju posljedice neodgojenih i vandalskih postupaka. Mišljenje o tomu koji su u pravu imaju, manje-više, svi, ali dogovora i dalje nema.

U sferu uništavanja ili uljepšavanja zajedničkog vlasništva, javnog dobra, gradskih površina koje pripadaju svima spada još jedna ovotjedna priča - o terasi koja je morala biti uklonjena. I tu vrijedi ona da svatko ima mišljenje. Susjedima je smetalo virenje gostiju s gornjeg dijela objekta u njihova dvorišta, Gradu grubo kršenje članka 57. Odluke o komunalnom redu, jednima je terasa bila atraktivna, drugima je predstavljala ruglo u najljepšem dijelu slavonskobrodske pješačke zone, trećima su stupovi bili predebeli, četvrtima nije odgovarala boja drvene građe,…

I dok ćemo za tuđe manje mariti, nitko ne voli degradaciju vlastite imovine, omalovažavanje stvari koje mu pripadaju ili, pak, njihovo spuštanje na najnižu razinu. Potonje je, doslovno, uvrijedilo čitatelja portala SBplus. Naime, stvari koje je donio pacijentu slavonskobrodske Opće bolnice, trebale su na pločniku čekati nekoga tko će ga, zajedno s 'vanjskim' prljavštinama, potom, unijeti do bolesničke postelje sterilne bolničke sobe. Jedan čovjek nije pristao na to, odlučio je pobuniti se protiv serviranog pa je promijenjen sustav 'dostave' potrepština pacijentima tijekom COVID-krize zbog koje su posjete u bolnicama strogo zabranjene. Za nekog male pobjede, ali nas vesele jer pokazuju kako pisanje može promijeniti (mikro)svijet.

Onime što je napisao Brođanin Milan Trkulja, širu je okolinu, barem na jedan dan, promijenilo i uljepšalo. Isti onaj Slavonski Brod koji prihvaća ulicu nazvanu po ustaši Mili Budaku, divio se poruci ostavljenoj iznad uredno složenih kutija prepunih domaćih jabuka - „Uzmi koliko hoćeš, plati koliko možeš. Novce stavi u poštanski sandučić". Idealan svijet tako bi izgledao - pomislili bi mnogi koje nazivaju idealistima i utopistima. Je li ovo neka komunistička ulica? - pitali bi se neki neskloni vjerovati u jednakost među ljudima kakvu je svojim sugrađanima omogućio Milan.

Bilo je takvih 'poruka' i ranije u povijesti, no ljudska ih je priroda uspjela izokrenuti i pretvoriti u nešto drugo, pokazujući tako da su ljudi poput Milana iz Bakačeve ulice, nažalost, iznimka, a ne pravilo.

Ideja o komunizmu, stoji na enciklopedija.hr, pojavila se kao mit o raju na Zemlji, zlatnom dobu u kojem su ljudi živjeli u prirodnom stanju potpune jednakosti. Ideja besklasnoga društva, u kojem su sredstva za proizvodnju i distribuciju u vlasništvu cijele zajednice, izložena je u mnogobrojnim utopijskim djelima, kojima je osobito bilo bogato razdoblje prijelaza iz feudalizma u kapitalizam.

Brođanima je od suludih utopijskih ideja i dalje zanimljiviji fašizam, a ustaštvo je dio njihovog nacionalnog identiteta. Nije ih, stoga, ovaj tjedan dirnulo prozivanje saborske zastupnice Dragane Jeckov (SDSS) jer im se ulica i dalje zove po Mili Budaku. Jasno, zanimljivije bi bilo da rehabilitaciju ustaškog režima pokušava spriječiti kakav pošteni desničar, a ne Srpkinja, no i to je svojevrsna utopijska slika.

Zbog toga nastavljamo živjeti u gradu s nazivom ulice koji ima zadaću slaviti naci-fašista Milu Budaka i njegove sljedbenike koji zagovaraju ustašizaciju Hrvatske i, dakako, u gradu koji ne želi ni čuti ideju: 'svatko prema svojim mogućnostima i svakomu prema njegovim potrebama', a kamoli živjeti u skladu s duhom te utopijske poruke.