Može li vijest o tomu da je župan, na račun građana, usred koronakrize, kupio auto vrijedan 300 tisuća kuna, rasrditi pučane do te mjere da počnu uništavati po ulicama, razbijati ono malo privatnog i društvenog vlasništva što imaju?
ŠTO je naše, a što njihovo, što je - pak - zajedničko? - sve
to imali smo se priliku pitati (i ovog tjedna). Odgovore na to tjera li nas
njihov odnos prema zajedničkom da i sami uništavamo nešto što pripada svima,
ipak, još uvijek nismo dobili.
Primjerice, može li vijest o tomu da je župan
Požeško-slavonske županije, na račun građana, usred koronakrize, kupio auto vrijedan 300 tisuća kuna, rasrditi pučane do te mjere da počnu uništavati po
ulicama, razbijati ono malo privatnog i društvenog vlasništva što imaju? Može
li to postati motiv buđenja nacije koja se zna buniti, okupljati, ujedinjavati,
prosvjedovati,… samo na 'zidovima' društvenih mreža.
Ruku na srce, i na onim pravim zidovima moguće je pronaći
štošta. Pisali smo o zidovima slavonskobrodskih naselja 'unakaženim' različitim
grafitima, porukama. I dok se neki građani žale jer okolina u kojoj žive pomalo
počinje sličiti zloslutnom getu, drugi tvrde kako se radi o slobodi umjetničkog
izražavanje. Treći, dakako, za sve krive Grad i prozivaju one koji ne saniraju
posljedice neodgojenih i vandalskih postupaka. Mišljenje o tomu koji su u pravu
imaju, manje-više, svi, ali dogovora i dalje nema.
U sferu uništavanja ili uljepšavanja zajedničkog vlasništva,
javnog dobra, gradskih površina koje pripadaju svima spada još jedna ovotjedna
priča - o terasi koja je morala biti uklonjena. I tu vrijedi ona da svatko ima
mišljenje. Susjedima je smetalo virenje gostiju s gornjeg dijela objekta u
njihova dvorišta, Gradu grubo kršenje članka 57. Odluke o komunalnom redu,
jednima je terasa bila atraktivna, drugima je predstavljala ruglo u najljepšem
dijelu slavonskobrodske pješačke zone, trećima su stupovi bili predebeli,
četvrtima nije odgovarala boja drvene građe,…
I dok ćemo za tuđe manje mariti, nitko ne voli degradaciju
vlastite imovine, omalovažavanje stvari koje mu pripadaju ili, pak, njihovo
spuštanje na najnižu razinu. Potonje je, doslovno, uvrijedilo čitatelja portala
SBplus. Naime, stvari koje je donio pacijentu slavonskobrodske Opće bolnice,
trebale su na pločniku čekati nekoga tko će ga, zajedno s 'vanjskim'
prljavštinama, potom, unijeti do bolesničke postelje sterilne bolničke sobe. Jedan čovjek nije pristao na to, odlučio je pobuniti se protiv serviranog pa je promijenjen sustav 'dostave' potrepština pacijentima tijekom COVID-krize zbog koje su
posjete u bolnicama strogo zabranjene. Za nekog male pobjede, ali nas vesele
jer pokazuju kako pisanje može promijeniti (mikro)svijet.
Onime što je napisao Brođanin Milan Trkulja, širu je
okolinu, barem na jedan dan, promijenilo i uljepšalo. Isti onaj Slavonski Brod
koji prihvaća ulicu nazvanu po ustaši Mili Budaku, divio se poruci ostavljenoj
iznad uredno složenih kutija prepunih domaćih jabuka - „Uzmi koliko hoćeš,
plati koliko možeš. Novce stavi u poštanski sandučić". Idealan svijet tako
bi izgledao - pomislili bi mnogi koje nazivaju idealistima i utopistima. Je li
ovo neka komunistička ulica? - pitali bi se neki neskloni vjerovati u jednakost
među ljudima kakvu je svojim sugrađanima omogućio Milan.
Bilo je takvih 'poruka' i ranije u povijesti, no ljudska ih
je priroda uspjela izokrenuti i pretvoriti u nešto drugo, pokazujući tako da su
ljudi poput Milana iz Bakačeve ulice, nažalost, iznimka, a ne pravilo.
Ideja o komunizmu, stoji na enciklopedija.hr, pojavila se
kao mit o raju na Zemlji, zlatnom dobu u kojem su ljudi živjeli u prirodnom
stanju potpune jednakosti. Ideja besklasnoga društva, u kojem su sredstva za
proizvodnju i distribuciju u vlasništvu cijele zajednice, izložena je u
mnogobrojnim utopijskim djelima, kojima je osobito bilo bogato razdoblje
prijelaza iz feudalizma u kapitalizam.
Brođanima je od suludih utopijskih ideja i dalje
zanimljiviji fašizam, a ustaštvo je dio njihovog nacionalnog identiteta. Nije
ih, stoga, ovaj tjedan dirnulo prozivanje saborske zastupnice Dragane Jeckov (SDSS) jer im se ulica i dalje zove po Mili Budaku. Jasno, zanimljivije bi bilo
da rehabilitaciju ustaškog režima pokušava spriječiti kakav pošteni desničar, a
ne Srpkinja, no i to je svojevrsna utopijska slika.
Zbog toga nastavljamo živjeti u gradu s nazivom ulice koji ima zadaću slaviti naci-fašista Milu Budaka i njegove sljedbenike koji zagovaraju ustašizaciju Hrvatske i, dakako, u gradu koji ne želi ni čuti ideju: 'svatko prema svojim mogućnostima i svakomu prema njegovim potrebama', a kamoli živjeti u skladu s duhom te utopijske poruke.