„SAV svijet je pozornica; a ljudi na njoj glumci samo, što dolaze i odlaze sa scene. I mnogo život uloga im pruža", napisao je slavni William Shakespeare u komediji „Kako vam drago". Glumimo u svom životu, tvrdio je, najprije dijete pa đaka, zatim i ljubavnika, vojnika, suca te, na koncu, umirućeg starca.
Da u tome ima istine, pokazao je i ovogodišnji tradicionalni Festival amaterskih kazališta održan u slavonskobrodskoj kazališnoj dvorani. Mada su Brođani i posjetitelji prijašnjih godina imali priliku barem neku od predstava kroz šest večeri odgledati pod vedrim nebom, „preseljenje" amaterskih glumačkih skupina i publike u pravo ozbiljno kazalište, nije umanjilo šarm jedanaestog po redu FAK-a.
Na pozornici su se izmjenjivale priče, neke veće neke manje, jedne bolje druge lošije, i one vesele pa i one tužne. No, u svakoj je od njih gledatelj mogao pronaći sebe, dotaknuti neki dublji smisao pa makar on išao i ka spoznaji da kazalište ipak nije za svakoga.
Na teške nas je priče o sudbinama Slavonaca, podjednako i muškaraca i žena, Ivan Kozarac u svojim pripovijetkama naviknuo. No, kada one ožive pred nama, nekako lakše shvatimo poruku. Đuka Begović, Stipa Zvonarev i tragične sudbine njihovih odabranica nikoga nisu ostavile ravnodušnima. Dovele su do spoznaje kako je svaka osoba u suštini crno-bijela, a nitko nije savršen niti bezgrješan. Zato se mnogi godinama lako povezuju s likovima pijanica, bludnika, raspikuća i bećara na kazališnim daskama - jer oni su, kao i svi mi, samo ljudi pa im je lako smisliti opravdanje. A ljudske su duše, kako je poručio i naslov fantastične ovotjedne predstave, itekako 'blatne'.
I dok se Slavoniji poznatih, svevremenih priča, predstava i djela rado prisjećamo i ponovno ih proživljavamo, nove ipak donesu drugačije spoznaje. Tako je „Migrantkinja Lejla ili Daleko je Heidelberg" potaknula gledatelje neka se osvrnu na trenutak oko sebe i promisle o povijesti svog naroda, ali i o sudbinama drugih, možda manje sretnih nacija. Poruka je i ovaj put bila slična - nesreća i tuga ne razlikuju boju kože, vjeru ili domovnicu, jednako žestoko i naglo 'napadaju' osobe u bilo kojem dijelu svijeta, a svačija je patnja jednako vrijedna, značajna i bitna. Stoga treba što prije ukloniti sve umjetne, ljudskom rukom ili umom označene granice, procjenjujući ljude prema onomu što jesu iznutra.Dio je poruke upućen i modernoj Europi koja, umjesto da uklanja, gradi nove zidove među ljudima.
U moru je dobrih predstava potrebna i neka malo lošija kako bismo shvatili koliki su trud ljudi kojima to nije struka uložili u stvaranje umjetničkog djela. Jednako je i u životu - više cijenimo male stvari kada nas velike razočaraju. Sažeo je to poznati srpski kantautor Đorđe Balašević veoma dobro stihovima „Bez crne bijela ne bi vrijedila!". Ta crna u FAK-ovim je večerima bila predstava „Zabranjeno voće" koja, unatoč izrazito profesionalnoj kostimografiji i scenografiji te brojnoj (dvanaesteročlanoj) glumačkoj postavi, nije uspjela odvratiti gledatelje od drijemanja. No, pljesak, kakav-takav, na kraju zasluži svatko, posebice amateri kojima se puno prašta. Uostalom, mladi je par na kraju ipak završio zajedno i ljubav je pobijedila - a to je uvijek dobar razlog za veselje.
U kategoriji za nagrade posljednja se ove godine našla predstava Vitežanki „Lude sedamdesete" koja je dodala „šlag na tortu" i raspoložila prisutne da i sljedeće godine uživaju u FAK. I ona je otkrila puno o Brođanima koji često „Bosančinama" nazivaju loše i bahate vozače, vlasnike pregolemih kuća građenih za hvalisanje, 'rođe' koji sve poslove sređuju 'preko veze' i slične likove iz svakodnevice. Usprkos tom čašćenju, ništa Brođane ne može nasmijati bolje od bosanskog humora koji je u jedanaest godina postojanja FAK-a od publike dobio najvišu ocjenu - 4,9. Četiri mlade djevojke odbacile su bez imalo oholosti svoju ljepotu i na sat vremena postale smežurane babe - sve samo kako bi nasmijale svoju publiku. Rijetko bi tko danas sa zadovoljstvom i osmijehom na licu pristao postati stariji, ružniji, gluplji, priprostiji, zadrtiji, tradicionalniji,... nema do 'fora iz susjedstva'. Tako su i ovaj put Bosanci, točnije Bosanke, u šest večeri bili jedini koji su Brođane nasmijali do suza.
Kazalište uvijek oponaša život, a svakodnevica je ponekad poput scene. Koliko glumci kopiraju stvarne ljude, toliko i potonji sebe uspijevaju otkriti u njima. Na kraju, kazalište bez publike ne postoji i služi njezinom preporodu u bilo kojem smislu. Ako je predstava pomogla da shvatimo koliko zapravo volimo Bosance i zbog toga je dobro da postoje glumci i 'daske koje život znače'.
- Najnoviji
- Najstariji
-
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama plusportal.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona. -