Jer ako je urlikanje na stadionu Za dom – spremni! nevina reminiscencija na stvaralački opus Ivana pl. Zajca, a ne zazivanje pogromaškog duha Endehazije, zbog čega je onda staro hrvatsko pismo ćirilica manje važno.
Fra Šito Ćorić glasnogovornik „hrvatskog izvandomovinstva" (kako ga on
sam naziva, dok mu je neki poluslužbeni alibi-naziv ipak malo prizemniji i
insajderi znaju kako se radi o Hrvatskom svjetskom kongresu) …napisao je
na službenoj web-stranici ove populističke organizacije, kolumnu pod nazivom: Nepotrebna hajka i nepravedna kazna za Šimunića.
Iz te kolumne citiram sljedeće:
-Mi u HSK, jednako kao i ljudi u hrvatskom izvandomovinstvu, u ogromnoj
većini taj pozdrav Za dom spremni! shvaćamo i osjećamo upravo onako kako ga je
sam Joe Šimunić pojasnio, a zajedno s njime odlučno se ograđujemo od svake
pomisli i namjere koja uključuje bilo kakvu mržnju, nasilje, rasizam i slične
zle pojave. Ta nijedan dio našega naroda nije tako kozmopolitski usmjeren i
prijateljski povezan s tolikim narodima diljem svijeta kao mi izvan domovine.
Uostalom, da su Joe i publika na Maksimiru htjeli na bilo koji način uzvikom
uvrijediti naše drage Islanđane, uzviknuli bi im nešto drugo na njima
razumljivom jeziku.
Ne pokušavam usprotiviti se istinitosti ove Ćorićeve teze, jer pisao ju je
učen čovjek, a i samom mi je poznat taj poklič iz Zajčeve opere Nikola Šubić
Zrinski.
Da bi čovjek riječ rek´o.
Možda je Joe Šimunić stvarno …onako ozaren od pobjede nad snažnim Islandom,
osjetio spontanu želju otpjevati ariju iz neke opere, a mikrofon
službenog razglasa se tu slučajno našao. Zna to bit …događa se to često
na nogometnim stadionima, jer slična je to publika kao i ona u Metropolitenuili Wiener Staatsoper.
I možda mu je isto tako složno sa tribina odgovorio „Zbor zatvorenika" od
30 tisuća grla, koji se tu slučajno zatekao. Sve je to moguće, a ako to učeni
Šito Ćorić koji je uz to i glasnogovornik HSK napiše, onda ne treba ni sumnjati
u to.
Ispričavam se: „Zbor zatvorenika" je iz druge opere …malo sam pobrkao
lončiće.
Multimedijalni event po Ćoriću …bilo bi to što se dogodilo na stadionu.
Vrhunski sport, visoka kultura, erupcija adrenalina… sve u isto vrijeme i na
istome mjestu.
Ništa čudno!
Ne razumijem zbog čega se svijet buni i brine zbog toga, a nama je samo
stalo do gajenja naše glazbene tradicije, a kod HSK je briga o našim povijesnim
vrijednostima na prvome mjestu. Samo zbog toga fra Šito Ćorić tako grčevito
brani nastup Joa Šimunića i hrvatsko izvandomovinstvo.
Kako bi drukčije moglo biti?
Trenutno se u Hrvatskoj prikupljaju potpisi za referendum protiv ćirilice.
Opet nam neki neodgovorni napadaju naše svetinje, naše povijesne vrijednosti.
Želi se zabraniti ćirilica, povijesno hrvatsko pismo.
Nije mi jasno zašto fra Šito Ćorić o ovome šuti. Zašto i sada na stranicama
HSK ne stane u obranu ćirilice, jer ćirilica jest hrvatsko pismo. Napisani su
na ćirilici brojni dokumenti naše povijesti.
Ne bih ja o tome, jer o tome trebaju pričati učeni ljudi, pa ću to
prepustiti redovitom sveučilišnom profesoru s Odsjeka za kroatistiku
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Mateu Žagaru. On je u Vijencubroj 488 odgovorio na pitanje:
Zašto je ćirilica hrvatsko pismo?
-Najjednostavniji je odgovor: zato što su njome pisana važna djela hrvatske
književnosti i diplomatike, i zato što su Hrvati, odnosno njihovi preci u
vrijeme kada nacionalna identifikacija nije bila kao danas, njome pisali.
Odgovor je zapravo isti kao kad biste me pitali za latinicu ili glagoljicu.
Da se razumijemo, ćirilica nije služila kao neko rezervno pismo, samo
gdjegdje, i to u odabranim prilikama, već upravo suprotno, bila je ona u
određenim funkcijama dominantno hrvatsko pismo na široku prostoru istočno od
rijeke Krke i Vrbasa, a povremeno (osobito starijih stoljeća) i zapadnije.
Naposljetku, znamo za ćirilička slova i usred Istre, na Supetarskom ulomku iz
Svetog Petra u Šumi, iz 12. stoljeća.
Pa ako je odgovor tako jednostavan, odakle onda zazor koji sam spomenuo?
Odakle spremnost za odricanje pisma ipraga,Humačke
ploče,Povaljske listine,Dubrovačkoga molitvenikakoji sada
slavimo, znatnog dijela franjevačke književnosti (bosanske, hercegovačke i
dalmatinske) sve do 19. stoljeća?
Ako baš i ne odricanjem, onda poželjnim isticanjem
nazivabosančicailibosanicaza sav proteg uporabe
ćirilice na navedenim prostorima (a ne samo za brzopis koji se rabio od početka
16. stoljeća), nužnim atribuiranjemhrvatska
ćirilicaumjestozapadna, a u puku i nazivanjem ćirilice glagoljicom.
Osnovni je tomu razlog, rekao bih, koncepcija filologije 19. stoljeća, koja
dijelom određuje i današnju.
Dobro je znano da je stvaranje nacionalnih filologija bilo glavni oslonac
konstituiranju nacija. A budući da krhak uspostavljeni nacionalni okvir mora
počivati na isključivosti, prevladale su koncepcije jedne države čvrstih
granica u kojoj živi jedan narod (jednostavne etnogeneze), jednoga jezika i
pisma, time i jedinstvene, pravocrtno razvijane kulture. Na hrvatskom prostoru,
u južnoslavenskim okvirima kojima je tada bila usmjerena, i to nakon stoljeća
raznorodnih komunikacija (unatoč političkoj razjedinjenosti), takvo je
formiranje bilo osobito složeno.
Prisjetimo se i kako se hrvatska filologija ne nosi jednostavno ni s toliko
karakterističnom tronarječnosti. U okviru tada oblikovane serbokroatistike
provela se razmjerno jednostavna podjela, koju je inaugurirao još Vatroslav
Jagić, a preuzimali brojni filolozi sljedećih naraštaja, prema kojoj je
srednjovjekovni glagoljički korpus s ovih prostora pripao hrvatskoj filologiji,
a ćirilički srpskoj. Takva pretpostavka kao da je destabilizirala i pogled na
novovjekovnu ćiriličku produkciju, pa čak i na ona djela koja su nastajala u
okvirima Katoličke crkve.
Desetljećima smo ćirilicu identificirali gotovo isključivo sa srpskom
pismenosti, i čitali smo tekstove pisane tim nacionalnim ćiriličkim pismom,
učili smo to pismo u školi. Oblike slova hrvatske ćirilice i nismo znali, nitko
nas tomu nije poučavao, pa ni sami sebe / Nema razumijevanja suvremenoga jezika
bez poznavanja jezične povijesti, ni duhovnoga stanja ovog vremena bez osjećaja
za duhovne vrednote manje ili više udaljenih razdoblja i prostora.
O ovome glasnogovornik HSK Šito Ćorić šuti. Njegova šutnja govori puno o
karakteru ove udruge i o tome koliko je i je li uopće HSK-u stvarno stalo
zaštititi hrvatsku baštinu.
Jer ako je urlikanje na stadionu Za dom – spremni! nevina
reminiscencija na stvaralački opus Ivana pl. Zajca, a ne zazivanje pogromaškog
duha Endehazije, zbog čega je onda staro hrvatsko pismo ćirilica manje važno.
Zbog toga što je ona sada službeno srpsko pismo …pa nećemo valjda tako gledati
na stvari gospodine Ćoriću.
Onda bi mogli zabraniti i brkove kako ste to sami jako lijepo rekli:
- Uostalom, pa nećemo valja morati brijati brkove, zato što su dvojica
najvećih zlotvora u povijesti, Staljin i Hitler, sami izrazito nosili brkove!
I što sad gospodine Ćoriću glasnogovorniče Kongresa? Hoćemo li čuvati našu
kulturnu baštinu, ili ju uništavati. Odgovorite! Hrvatsko izvandomovinstvočeka vaš odgovor kako bi znalo kako se izjasniti na eventualnom referendumu o
zabrani ćirilice..
Sudbina povijesnog hrvatskog pisma je u vašim rukama!
A mnogi bi htjeli znati i trebaju li brijati brkove ili ne, jer…
…što je Hrvat bez brkova?
Izvor: Hrvatski Glas Berlin