Ilustracija (Foto: freepik)
Vrijeme brzo prolazi i - koliko god smo rođeni kao društvena bića - sve nam manje fale ljudi, barem fizički kontakt.
U komunikaciji - barem onoj telefonskoj - često ovih dana
možemo čuti uglavnom retoričko pitanje „Što nam se događa, a tko zna što će se
još događati?". S obaveznom zabrinutošću i zebnjom za sebe, članove obitelji,
prijatelje. I nije bez vraga, što bi rekli naši stari.
Krenulo je s koronavirusom koji nitko prije nekoliko mjeseci
nije mogao ni naslutiti, a onda u jeku borbe s opakom pošasti, potres snažno pogodio
Zagreb, a poslije se to nastavilo vrlo često… i na sve je počeo padati snijeg
nakon najtoplije zime u povijesti mjerenja u Hrvatskoj, a temperatura se
spustila ispod ništice što uz sjeverni hladni vjetar ostavlja još teži dojam.
Istina, svima se preporuča „ostanite doma" pa i nema baš šetnje po hladnoći, no
ima i onih koji moraju raditi, stići do svojih odredišta, što dodatno osim
hladnog vremena otežava i ukidanje javnog prijevoza kao i provjeravanje
propusnica za sve koji se „muvaju" u javnom prostoru te one koji su krenuli iz
drugog mjesta prebivališta, a nikamo ne smiju bez potrebne dozvole.
Možda je najbolje ne pitati se što nam se još može dogoditi
jer to će sigurno doći već sutra.
A kako smo svjesni da uvijek može biti i teže i gore,
pokušajmo dići glavu i iskoristiti vrijeme - kojega je kod nekih sada doista na
pretek - najbolje što je moguće.
Unatoč stalnim savjetima i preporukama što sve možemo
učiniti sa sobom, a da ne izludimo, neki (neodgovorni i neoprezni) ne mogu
zamisliti život bez druženja i fizičkog kontakta pa ako više ne mogu u kafiće,
ovako besposleni privatno organiziraju roštilj, kartanje i raznorazna druženja,
dovodeći time u opasnost sebe i svoje ukućane i sve ostale.
Čini se da su, sukladno preporukama, najdiscipliniraniji
umirovljenici, što svjedočim i vlastitim primjerom. Svatko od nas „čuči" u svom
stanu ili kući, čujemo se s djecom, unučadi, prijateljima, rođacima… i u tome
nam, zahvaljujući Viberu, WhatsAppu… prođe pola dana. Saznajemo pritom da je u
nekim sredinama puno gore nego nama u Slavonskom Brodu i okolici. Tako su,
primjerice, penzioneri u prekosavskom Brodu u totalnoj izolaciji od svijeta,
točnije, ne smiju izaći iz svojih stanova 24 sata na dan, što kako kažu, stvara
osjećaj kaveza ili zatvora. Istina, dozvoljen im je izlazak iz doma samo nedjeljom
ujutro od 4 do 7 sati kada mogu otići u trgovinu po nužne potrepštine. Ne znam
kome je to palo na pamet, ali nekako mi žao penzionera koje zamišljam kako
cvokoću od zime u 4 sata ujutro dok čekaju da netko izađe iz trgovine pa da uđe
sljedeći. S obzirom na njihovu dob i zdravstveno stanje, možda će im presuditi
neka teža prehlada pa neće ni trebati korona. Ali, svatko svoje zna.
No, inače, kako doznajem, prekosavski susjedi kao i europski
umirovljenici, vrijeme krate raznoraznim aktivnostima. „S obzirom da ne smijem
van, a naviknula sam svaki dan šetati preko sat vremena, radim vježbe, ujutro i
navečer. Uz otvoren prozor po sat vremena vježbam jer tako se osjećam bolje,
pokretljivije, a istovremeno sam smirenija i zadovoljnija jer sam uradila nešto
korisno za sebe", kazala je 71-godišnja gospođa Anka. Deset godina starija
liječnica, gospođa Šefika, veli kako cijeli život voli čitati pa i sada uz
dobru knjigu može provesti po cijeli dan, a ako je sadržaj posebno privuče,
nerijetko uz knjigu provede i noć.
Vrlo slično i na slavonskoj strani Save postupaju vremešniji
sugrađani. U osmom desetljeću života, gospođa Ljubica veze prelijepe cvjetne
bukete na jastuke, prizivajući tako sunce i bolja vremena. Većina, pak, nakon
jutarnjih vijesti nacionalnog Stožera civilne zaštite, kavice i prvih
telefonskih kontakata s najbližima, nešto skuha za ručak, nađe poneku
zanimaciju po kući i već su došle večernje vijesti s novim preporukama. U
stvari, vrijeme brzo prolazi i koliko god smo rođeni kao društvena bića sve nam
manje fale ljudi, barem fizički kontakt, što je uostalom i stalna preporuka.
Hoće li tako i ostati, vidjet ćemo, no povijest nas uči kako
entuzijazam diže ljude na noge. Tako je bilo i nakon brojnih dosadašnjih
velikih ugroza poput španjolske gripe koja je prije jednog stoljeća odnijela
sto milijuna života, ali i onih bližih koje se smjenjuju svakih nekoliko
godina.
I zato je važno sačuvati optimizam i vidjeti u svemu nešto
dobro. Imamo napretek vremena pa možemo primjerice ispeći kolače i poslati
poštom svojoj djeci u drugim gradovima, sjetiti se onih koji su usamljeni i
onih za koje inače nismo imali vremena pa ih telefonskim pozivom upitati za
zdravlje, napraviti plan aktivnosti za vrijeme koje će dozvoliti izlazak iz
domova… a ono će zasigurno doći kao što je uvijek dolazilo.
I ne trebamo se stalno sa strahom pitati što će nam se još
dogoditi, jer na to ne možemo utjecati, osim što možemo i moramo biti odgovorni
prema sebi i drugima i „ostati doma".