KADA dođe ljeto, na ulicama naših gradova svake godine šetajući možemo čuti kako se pričaju razni jezici. Obično takve jezike govore oni mlađi. Nekima to smeta, neki su ravnodušni. Tako je i u Slavonskom Brodu ovih vrelih ljetnih dana. Dijaspora nam je došla.

Neki dan jedan poznanik, koji je otišao u Njemačku na rad u jednoj tvornici zajedno sa suprugom, koja radi dvije smjene pospremajući urede i ribajući tuđe kuhinje, kako bi školovali svoju djecu i svaki mjesec poslali svojim roditeljima nešto novca, koji žive u jednom selu pokraj Slavonskog Broda, priča mi sljedeće:

„Prošle sam godine kupio polovnog audija i čuvao ga u garaži sve do odlaska u moju domovinu, jer na posao u Njemačkoj idem vlakom, a na tržnicu biciklom. Svog limenog ljubimca, prije polaska u domovinu dobro sam izglancao, kupio sam nove ratkape i presvlake za sjedišta, tako da sam ga napucao da izgleda kao nov. Žena i djeca nakupovali su hrpu majica, suknji, hlača i još nekih drangulija na rasprodaji, pa su, po kćerkinom nagovoru, pobacali plastične vrećice jeftinih radnji, a kupljene stvari fino prepakirali u ukrasne vrećice i poskidali cijene, tako da se ne vidi koliko smo to tamo platili. Uzeli smo svu godišnju ušteđevinu, žena se malo uvalila i u crveno na kratici, pa smo prije dva tjedna došli ovdje na očevinu, da se kao odmorimo, a onda se vratimo praznih džepova."

Pažljivo sam ga slušao i dalje: - Kada dođem ovdje, u mene gledaju kao u nekog čarobnjaka, a ja im tu sliku ne smijem pokvariti. Nekad sam pokušao kazati kako radim težak posao, ali ova moja rodbina i susjedi kao da su gluhi, nikad to ne čuju. Oni misle kako meni tamo u tuđini padaju pečene kokoši s neba. Ne nabijam nikom na nos, ali pomalo sam umoran od svega, od toga da sam postao bankomat iz kojeg se izvlači lova - skoro plačnim glasom nastavlja priču poznanik.

U razgovor se uključuje i njegova 22-godišnja kćerka, inače studentica u Hamburgu: ”Znate kako izgleda naš boravak ovdje - kada dođemo svi se skupe, prvo uža rodbina, onda i šira, a ubrzo počnu dolaziti i susjedi. Prvo je ona fina i vesela priča - kako si, gdje si, jesi lijepa… Sve to uz kavu i kolače, dok mi dijelimo one vrećice s poklonima. Onda krene kuknjava kako se nema, a moj otac podijeli onoliko koliko može. Mama samo šuti, a znam da u sebi broji koliko je dao, da razmišlja što ćemo kad se vratimo, od čijeg će stana krenuti s čišćenjem i peglanjem. 

Procjene su da je preko osam milijuna ljudi iz bivše nam države danas razasuto širom svijeta.

Primjera radi, na Kosovo godišnje stigne oko 700 milijuna eura od tamošnje dijaspore, u Srbiju oko 3,5 milijardi eura, u BiH blizu 1,8 milijardi eura. U našu domovinu dijaspora pošalje više nego što iznose direktna strana ulaganja. Godišnje u Lijepu našu od dijaspore pristigne oko 1,2 milijardi eura.

Dijaspora u ljetnim danima također pomaže ugostiteljsku djelatnost, privatne stomatološke ordinacije, salone ljepote, kao i automehaničarske radnje. Sve ove usluge su jeftinije u državama bivše nam države od cijena u kojima živi i radi naša dijaspora. 

Usprkos ovako izdašnim izdvajanjima, dijaspora je nerijetko loše dočekana u svojim domovinama, čak se smišljaju priče i vicevi o dijaspori.

Žali se poznanik s početka priče: Dijasporu vole samo dok pare daju, a inače za njih smo samo seljaci. Smiju nam se iza leđa. Nisam jednom čuo kako dok dolazimo u neki ugostiteljski objekt govore - uuu, eto dijaspore, vidi im opreme - misleći na to kako se odijevamo. Vidim neki dan bratova kćerka polaže vozački. Pitam otkud to odjednom, jer nemaju auto, a ni para da ga kupe, mala veli kako joj rekla baka da ću ja dati pare za auto.”

Dok imamo dijasporu možemo sjediti po kafićima, ispijati kave, imati najbolje mobitele, ništa ne raditi. Život kod nas malo podsjeća na scenu iz serije ”Naše malo misto”, kada povratnik iz Amerike, neki šjor, dolazi na rivu u vrijeme radnog dana i vidi stanovnike kako ništa ne rade, već samo šetaju ili sjede ispijajući kave, a onda kaže - a ća je ovo neki holiday?” Dok je naše dijaspore nekima je svaki dan holiday.