Ilustracija(Foto: picture.alliance/dpa/R.Weihrauch)
Kad maske padnu, čovjek će se dići i svi će virusi otići.
DANI veljače ostaju poznati kao oni u kojima se najčešće koristila riječ
maska. Neki su nosili maske u danima maškara, a neki ih nose kao zaštitu od
koronavirusa. Oni treći svoju masku nikad ni ne skidaju. I najmanji su problem
maske za zaštitu od koronavirusa, jer vjerujemo da će on izumrijeti kod Zagreba. Jednostavno, u Slavoniju, Dalmaciju ili Dalmatinsku zagoru, ne može doći, jer
u tim dijelovima niti nema ljudi preko kojih bi se virus širio. Najveći problem su oni spomenuti, oni treći koji svoju masku nikad i ne skidaju.
Danas je naše društvo puno maskiranih patriota, domoljuba, iskrenih političara koji su opljačkali vlastiti narod i građane, šireći neizvjesnost i strah za budućnost. Ali vjerujemo kako će takvi završiti na smetlištu povijesti, gdje im je i odavno bilo mjesto.
Danas je naše društvo puno maskiranih patriota, domoljuba,
iskrenih političara koji su opljačkali vlastiti narod i građane, šireći
neizvjesnost i strah za budućnost. Ali vjerujemo kako će takvi završiti na
smetlištu povijesti, gdje im je i odavno bilo mjesto. Gdje god se okrenemo, ljudi su pod maskama. Zašto
je ta maska danas toliko popularna?
I vjerujem, svi smo se, bar nekada zapitali, zašto se netko ponaša
drugačije od onoga što uistinu je? Zašto nosi masku dok je s Vama? Ali ne onu za zaštitu od koronavirusa, nego onu nevidljiv, puno opasniju.
Svatko od nas je pojedinac za sebe. Jedan jedini i originalan.
Svatko od nas je umjetničko djelo i to nam samo po sebi govori da nas je Netko
stvorio baš takve kakvi jesmo. Stvoreni smo s razlogom i imamo vrijednost koju
jako mali dio nas uistinu cijeni i kojom se iskreno ponosi.
Puno ljudi vodi život pod maskom, vješto se kriju iza te krinke, ali svaki trenutak proveden iza nje udaljava takve osobe od
iskonske ljudskosti sve dalje i dalje. Život pod maskom može biti zabavan
u nekom kraćem razdoblju, ali kako vrijeme prolazi, tako i maska
postaje sve teža i teža. Ta maska polako počinje zauzimati kompletno biće i
čovjek počinje gubiti racionalno razmišljanje, a maska postaje oklop koji je
zarobio ljudsko biće i život.
Pravilo je masku staviti pred drugima, jer je obrambeni štit,
ta maska brani. Ali što se dogodi kada se takva osoba nađe sama, kada skine tu
masku i pogleda se u ogledalo. Tada vidi osobu koja je potpuno izgubila
osjećaje za sve, vidi koliko je zapravo nesretan i tužan. Svoj život samome sebi nitko ne može sakriti pod masku, jedino ga može pred drugima prikriti. Kad tad maska
će pasti.
Tko smo mi u istini svoga bića? Siguran sam da ima puno
ljudi koji su i sami sebi pod maskom. O sebi redovito bolje mislimo nego što je to u stvarnosti pa, dakle, nismo u istini. A tek kada se želimo pokazati pred drugima - za to imamo posebne maske.
Ali ničega nema bez iskustva. Ono što mi jesmo sastoji se od
našeg izvornog „JA", s kojim se i rađamo. Tako smo u djetinjstvu neoblikovana
glina s nekim svojim osobinama. Nerijetko možemo čuti kako ljudi žale za
djetinjstvom, jer su se tada najviše osjećali kao svoji. U neku ruku to je i
istina, jer mi smo u stvarnosti ono što i jesmo. Djeca se ponašaju prema svojim
osjećajima i potrebama. Kada odrastemo i postanemo svjesni drugih ljudi, tuđih
očekivanja, a i svojih, tada razvijamo potrebu da se uklopimo i zaštitimo. Tako
se i mijenjamo i nastaje veći broj naših „JA".
Tako nam život počne predstavljati svakodnevni maskenbal na koji oblačimo odijelo, ovisno o tome kamo idemo. I svakako ne zaboravimo uvijek staviti i masku. Onu koju ne koristimo za zaštitu od virusa, nego onu drugu. Masku koja je često
veliko zlo. Jer tek kad maske padnu, čovjek će se dići i svi će virusi otići.