Kolumne : Besjeda petkom

Kolumne

Besjeda petkom

E-mail: husret.hasanovic@sbplus.hr

Piše: Husret Hasanović

Piše Husret Hasanović

Ako se ne smiješ s "LOL" nisi "cool"

Ilustracija

„Skrolaju" nam se sati života, klize kao otopljeni sladoled niz dječje prste. Lica u mraku su nam blijedoplava, čela su nam platna za projekciju fiktivnog šarenila. Smijemo se bezglasno. Smijemo se sa "LOL." Nekad naglas kažemo „LOL" umjesto da se nasmijemo. Sve u tišini. Ako se ne znaš tako nasmijati danas nisi „cool."

"NAJVEĆI problem društvenih mreža su ljudi”, rekao je u šali jedan od mojih prijatelja na Facebooku. Paradoks je to u kojem mreža poput Facebooka, koja bi trebala povezivati ljude, istovremeno iritira načinom na koji potiče ljude da svoj život predstavljaju kao performans sastavljen od isječaka i trenutaka, od kojih bismo mi morali ili trebali steći sliku o njihovom životu.

I smijeh koji kod nas izazivaju šaljivi sadržaji na Facebooku smijeh je koji odzvanja dubokom tišinom naše samoće. Povezat ćemo se s nekim, možda. Imati maratonske, duboke konverzacije o svemu i svačemu, a da se možda nikad nećemo sresti. I to je divno i hrabro. Ali i to činimo iz dubine svoje usamljenosti.

Vrlo malo smo, preko nje, zapravo povezani. Oni koji su odabrali svoj Facebook profil koristiti kao sredstvo za promoviranje ideja i društveni angažman ironično bivaju nazivani "Facebook aktivistima”, oni koji imaju intimne statuse, one o svom životu i ljudima oko sebe, riskiraju da ih mnogi ljudi koje zapravo ne poznaju upoznaju u nekom potpuno drugom svjetlu. Slika hrane, pića, knjige, koja bi trebala sugerirati zadovoljstvo i uživanje, odiše nekom čudnom vrstom samoće. Informacija o tome što nam je prijatelj ručao ne povezuje nas s njegovim životom ni na koji način, ali zato promovira njegov način života, onakav kakvim ga on želi predstaviti društvenoj mreži.

Istina društvenih mreža krije se, zapravo, u dubokoj tišini u kojoj scroll-amo i „skrolamo" kroz slike i skice tuđih života. Nekih se imena i ne sjećamo. Nekad udarimo neki „like". No, najčešće „skrolamo" i „skrolamo" kao što smo nekad listali i listali albume sa slikama. I smijeh koji kod nas izazivaju šaljivi sadržaji na Facebooku smijeh je koji odzvanja dubokom tišinom naše samoće. Povezat ćemo se s nekim, možda. Imati maratonske, duboke konverzacije o svemu i svačemu, a da se možda nikad nećemo sresti. I to je divno i hrabro. Ali i to činimo iz dubine svoje usamljenosti.

Na „tickeru", sa strane, dobivamo informacije o tome što ljudi koji su „online" rade. I guta nas hipertekst. Prijatelj je „lajkao" sliku svoga prijatelja koga ne znamo, na slici su ljudi, nasmijani, sa sladoledima koji im se tope u rukama, „skrolamo" dalje da vidimo komentare, dosadna nam je ta ljudska sreća, pa svratimo vidjeti šta je „lajkao" prijatelj koji je zainteresiran za globalnu politiku, Boga, socijalnu pravdu, poeziju, kapitalizam, glazbu ili film. U dubokoj tišini čitamo njihove komentare, neke tako gorljive da ih skoro čujemo, neke svedene samo na „emotikon." „Skrolaju" nam se sati života, klize kao otopljeni sladoled niz dječje prste. Lica u mraku su nam blijedoplava, čela su nam platna za projekciju fiktivnog šarenila. Smijemo se bezglasno. Smijemo se sa "LOL." Nekad naglas kažemo „LOL" umjesto da se nasmijemo. Sve u tišini. Ako se ne znaš tako nasmijati danas nisi „cool."

Ipak, ispunjava nas nevjerovatna sreća kad iz te plavičaste svjetlosti ugledamo crvenu notifikaciju da je netko reagirao na nešto naše. Nešto što smo voljeli i podijelili, bilo iz svoje sreće ili iz tuge, nije važno. Naša ljubav prema fikciji, prema virtualnom, slobodnom, neuhvatljivom, tinja i rasplamsa se kada vidimo da je netko iz svoje tišine i samoće, gledajući u svoj plavičasti ekran, prepoznao naš poziv na zajedničku samoću. Da svi zajedno, svi koji smo tog trenutka online, podijelimo sretni ili tužni film koji igra na našem čelu. Baš kao na plavičastom projekcijskom platnu.

Možda je moj prijatelj u pravu. Možda nikad ne bismo znali neke stvari o svojim prijateljima da nije Facebooka i dugačkih rasprava u komentarima ispod statusa i slika. Možda su neke istine koje saznamo bolne ili razočaravajuće. Ali „skrolanje" kroz virtualni svijet mnogo liči na usamljene šetnje pustim ulicama, dok nam se u glavi smjenjuju slike protekloga dana. Naše su virtualne šetnje često mnogo duže i možda i tužnije, jer one realne još uvijek ne može ništa zamijeniti.

Ali dok „skrolamo" prepunim ulicama društvenih mreža, naša usamljenost nije jedna, jedina i sramna. Naša je usamljenost dio zajednice usamljenih ljudi koji iz svoje tišine traže tračak prijateljskog, crvenog obavještenja da je nekome stalo. I nasmijemo se sa „LOL" i postanemo „cool."

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije sbplus.hr portala.

Broj komentara: 0

Komentirati članak možete samo ako ste prijavljeni!

Registracija Prijava

Komentari članaka objavljuju se u realnom vremenu. SBplus.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani.

Ostali članci u kolumni

Piše Husret Hasanović

Do jučer kruha i igara, a danas sisa i mandarina

11.10.2019. | 8:00

Dosad su nam davali kruha i igara, a od danas sisa i mandarina. Pa se zabavi, narode! Ponor u koji smo upali toliko je dubok, da mu se, gledajući odozgor, ne vidi dno.

Piše Husret Hasanović

Učiteljeve riječi nekada su bile Zakon

4.10.2019. | 10:00

Nekad davno, legenda kaže, učitelji su imali podršku roditelja i općenito društva. Nekad davno, legenda kaže, učiteljski se poziv cijenio. U današnje vrijeme razmišljati o tome da učitelji imaju neki ugled u društvu, a bo'me i doktori i svećenici, ravno je znanstvenoj fantastici

Piše Husret Hasanović

Brođanin među četrdeset milijuna crnaca

20.9.2019. | 8:00

Sjetimo se samo jedne izjave našeg poštovanog premijera koji reče: „U Africi bi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj." A mi vapimo za ljudima koji nas napuštaju zato što su prisiljeni to uraditi.

Piše Husret Hasanović

Halo direktore, ima li atraktivnih grobnih mjesta?

13.9.2019. | 8:00

Ne treba nas čuditi kada jedan naš vijećnik pita o izgradnji novih grobnica na atraktivnoj lokaciji. Čovjek je samo iskreno pitao i tu nema ništa loše. Ako živiš „atraktivan" život, zašto ne bi imao i grobno mjesto na atraktivnoj lokaciji. Ali čovječe, pazi da ne ideš malen ispod

Piše Husret Hasanović

I bijaše škola za život

6.9.2019. | 8:00

Vjerojatno se stariji sjećaju naših pilica s tehničkog i toga kako su često pucale, a bila ih je prava muka zamijeniti. Danas učenici dobiju poluproizvode koje trebaju samo zalijepiti i sastaviti, a za ono što smo mi radili, sada bi trebala tisuću i jedna suglasnost roditelja. I

Piše Husret Hasanović

Možda je vrijeme da se počnemo uspoređivati s drugima

30.8.2019. | 8:00

Kada sam ja išao u školu, nisu me naučili kako se pravi množina od vlastitih imenica. Ali nije to toliko niti bitno. Dosta toga smo mi čuli od naših ministara ali nismo razumjeli. Nećemo sada brojati sve to.

Piše Husret Hasanović

Situacija s likom u Audiju, u košulji s krokodilčićem

16.8.2019. | 8:00

„Daj, pojačaj tu cajku" mumljao sam si u bradu, a spomenuo sam mu i majku. Potiho, ali od srca. Jadna majka, možda štuca, ni kriva, ni dužna. Ali dogodi se ponekad, koliko god da paziš.

Piše Husret Hasanović

Tko bi bio spreman žrtvovati svoje dijete?

9.8.2019. | 0:20

Naučili su nas da na ovome svijetu nismo sami, mada smo različiti od drugih i jedinstveni. No, naše su nade i muke iste.

Piše Husret Hasanović

Moja i njihova Hrvatska

2.8.2019. | 0:45

Volim i željet ću Hrvatsku dovoljno široku za sve. Hrvatsku koja ne sudi i ne propisuje kako će tko, onu koja ne mjeri stisnutim očima ničije domoljublje, ne proklinje i ne vrijeđa druge.

Piše: Husret Hasanović

Je li veći luksuz vjenčati se ili razvesti se?

26.7.2019. | 22:00

Današnji čovjek je obično nezadovoljan s onim što ima, i uvijek traži nešto novo i drugo. Pa tako i braku, muž ili partner često traži drugu ženu ili partnericu, a isto tako i žena. Svatko sebi kaže, idem probati i to, jednom se živi.

Piše Husret Hasanović

Što više upoznajem ljude, sve više volim životinje

19.7.2019. | 19:00

Držimo se njih, „golih", odbacimo one s oklopima. Držimo se sunca i topline, bježimo glavom bez obzira od hladnoće i zime. Ali ne one meteorološke, već ljudske.

Piše Husret Hasanović

Suza majke Vukovara i Srebrenice

12.7.2019. | 8:00

Moj strah od zaborava je veći od užasa koji sam prisiljen pamtiti svaki dan. Trebamo pamtiti, opominjati. Zločinci ne smiju biti heroji. I vrijeme će pokazati je li projekt zločina u Vukovaru i Srebrenici završen, a to će ovisiti o nama. Koliko smo spremni da se otrgnemo od kultu

Piše: Husret Hasanović

Opanak u glavi

5.7.2019. | 11:35

Rođen sam na selu. Moji su me odgojili na selu, u kući napravljenoj od cigle, pokraj voćnjaka kojeg je zasadio moj djed. Odrastao sam jedući pekmez od šljive i jabuke, gledajući kako kokoši nose jaja, i igrajući se s djecom naših susjeda.

Piše: Husret Hasanović

Bijaše jednom jedna škola

28.6.2019. | 0:01

I tako bijaše jednom jedna škola u kojoj su se učila djeca da budu ljudi, i da bi nekada svojim trudom i radom dobili diplome. A danas učimo djecu da dobiju diplome kojima će dokazati da su ljudi. A ako kojim slučajem i ne dobiju diplome, nije problem. Može se kupiti. Čak i na le

Piše: Husret Hasanović

Škoro na Pantovčak, a Kolinda na Eurosong

21.6.2019. | 0:15

Mi smo mala zemlja s puno izbora. Šteta samo što su u pitanju uvijek izbori u kojima profitiraju birani, dok birači uglavnom ostanu bez gaća. Jedino malo ljuti, što se vegetarijanci ne pobune udruženo zbog pokolja nedužnih janjića.

Piše Husret Hasanović

Samo su ljudi na kraju - 'Made in Croatia'

14.6.2019. | 0:01

Svako jutro budi nas alarm kineskog sata. Mrsko nam je i teško ustati iz kreveta proizvedenog u Sloveniji, a još teže ako kiša pada, a mi nemamo onaj kišobran proizveden u Kini. Nakon što smo odlučili ustati iz slovenskog kreveta, na noge obujemo japanke i idemo u kupaonu.

Piše: Husret Hasanović

Mario, još si s nama

7.6.2019. | 14:00

Hvala ti za sve što si učino za nas, za prijatelje, za ovaj grad, za Hajduk, za našu državu, za obitelj i za sve ljude. Ostaje bol i praznina za tvojim preranim i brzim odlaskom. Ali sjećanja na tebe nikad neće prestati. I radujemo se opet zajedničkom susretu. Na boljem mjestu.

Piše Husret Hasanović

Tko piše najbolje kolumne? Naravno, tko drugi nego Ja!

31.5.2019. | 0:01

Od odgoja djeteta do odgoja psa, preko tržišta nekretnina, rješenja ljubavnih problema, burze, skijališta, ljetovanja, uređenja apartmana, kuhanja pa sve do političke situacije, čak i u Ugandi... ona, jednostavno, najbolje zna. Ona ima najbolju frizerku, doktora, masera, učitelja

Piše: Husret Hasanović

Opet smo tek vazali

24.5.2019. | 0:01

Zar će ostaviti opustjele slavonske šorove bez cura i momaka? Zar ostavljaju kirvaje s polupraznim crkvama? Djece ionako nema više, pa se niti krste, niti upisuju u matične knjige. A naša ravna polja obrađuju neki drugi težaci jer, i poneki Slavonac što je ostao, samo je puki pro

Piše: Husret Hasanović

Za sve je kriv gradonačelnik

17.5.2019. | 0:01

To su neki drugi ljudi dotaknuti nevoljama, bolestima, neimaštinom, prljavštinom. To su tamo neki, bez imena i prezimena koji se i u ovom trenutku za život bore. Za dostojanstvo, egzistenciju, za čašu vode. Za prava svoje djece, za kakav-takav ležaj, za nešto protiv bolova.

Kolumne