Ilustracija

„Skrolaju" nam se sati života, klize kao otopljeni sladoled niz dječje prste. Lica u mraku su nam blijedoplava, čela su nam platna za projekciju fiktivnog šarenila. Smijemo se bezglasno. Smijemo se sa "LOL." Nekad naglas kažemo „LOL" umjesto da se nasmijemo. Sve u tišini. Ako se ne znaš tako nasmijati danas nisi „cool."

"NAJVEĆI problem društvenih mreža su ljudi”, rekao je u šali jedan od mojih prijatelja na Facebooku. Paradoks je to u kojem mreža poput Facebooka, koja bi trebala povezivati ljude, istovremeno iritira načinom na koji potiče ljude da svoj život predstavljaju kao performans sastavljen od isječaka i trenutaka, od kojih bismo mi morali ili trebali steći sliku o njihovom životu.

I smijeh koji kod nas izazivaju šaljivi sadržaji na Facebooku smijeh je koji odzvanja dubokom tišinom naše samoće. Povezat ćemo se s nekim, možda. Imati maratonske, duboke konverzacije o svemu i svačemu, a da se možda nikad nećemo sresti. I to je divno i hrabro. Ali i to činimo iz dubine svoje usamljenosti.

Vrlo malo smo, preko nje, zapravo povezani. Oni koji su odabrali svoj Facebook profil koristiti kao sredstvo za promoviranje ideja i društveni angažman ironično bivaju nazivani "Facebook aktivistima”, oni koji imaju intimne statuse, one o svom životu i ljudima oko sebe, riskiraju da ih mnogi ljudi koje zapravo ne poznaju upoznaju u nekom potpuno drugom svjetlu. Slika hrane, pića, knjige, koja bi trebala sugerirati zadovoljstvo i uživanje, odiše nekom čudnom vrstom samoće. Informacija o tome što nam je prijatelj ručao ne povezuje nas s njegovim životom ni na koji način, ali zato promovira njegov način života, onakav kakvim ga on želi predstaviti društvenoj mreži.

Istina društvenih mreža krije se, zapravo, u dubokoj tišini u kojoj scroll-amo i „skrolamo" kroz slike i skice tuđih života. Nekih se imena i ne sjećamo. Nekad udarimo neki „like".  No, najčešće „skrolamo" i „skrolamo" kao što smo nekad listali i listali albume sa slikama. I smijeh koji kod nas izazivaju šaljivi sadržaji na Facebooku smijeh je koji odzvanja dubokom tišinom naše samoće. Povezat ćemo se s nekim, možda. Imati maratonske, duboke konverzacije o svemu i svačemu, a da se možda nikad nećemo sresti. I to je divno i hrabro. Ali i to činimo iz dubine svoje usamljenosti.

Na „tickeru", sa strane, dobivamo informacije o tome što ljudi koji su „online" rade.  I guta nas hipertekst. Prijatelj je „lajkao" sliku svoga prijatelja koga ne znamo, na slici su ljudi, nasmijani, sa sladoledima koji im se tope u rukama, „skrolamo" dalje da vidimo komentare, dosadna nam je ta ljudska sreća, pa svratimo vidjeti šta je „lajkao" prijatelj koji je zainteresiran za globalnu politiku, Boga, socijalnu pravdu, poeziju, kapitalizam, glazbu ili film. U dubokoj tišini čitamo njihove komentare, neke tako gorljive da ih skoro čujemo, neke svedene samo na „emotikon." „Skrolaju" nam se sati života, klize kao otopljeni sladoled niz dječje prste. Lica u mraku su nam blijedoplava, čela su nam platna za projekciju fiktivnog šarenila. Smijemo se bezglasno. Smijemo se sa "LOL." Nekad naglas kažemo „LOL" umjesto da se nasmijemo. Sve u tišini. Ako se ne znaš tako nasmijati danas nisi „cool."

Ipak, ispunjava nas nevjerovatna sreća kad iz te plavičaste svjetlosti ugledamo crvenu notifikaciju da je netko reagirao na nešto naše. Nešto što smo voljeli i podijelili, bilo iz svoje sreće ili iz tuge, nije važno. Naša ljubav prema fikciji, prema virtualnom, slobodnom, neuhvatljivom, tinja i rasplamsa se kada vidimo da je netko iz svoje tišine i samoće, gledajući u svoj plavičasti ekran, prepoznao naš poziv na zajedničku samoću. Da svi zajedno, svi koji smo tog trenutka online, podijelimo sretni ili tužni film koji igra na našem čelu. Baš kao na plavičastom projekcijskom platnu.

Možda je moj prijatelj u pravu. Možda nikad ne bismo znali neke stvari o svojim prijateljima da nije Facebooka i dugačkih rasprava u komentarima ispod statusa i slika. Možda su neke istine koje saznamo bolne ili razočaravajuće. Ali „skrolanje" kroz virtualni svijet mnogo liči na usamljene šetnje pustim ulicama, dok nam se u glavi smjenjuju slike protekloga dana. Naše su virtualne šetnje često mnogo duže i možda i tužnije, jer one realne još uvijek ne može ništa zamijeniti.

Ali dok „skrolamo" prepunim ulicama društvenih mreža, naša usamljenost nije jedna, jedina i sramna. Naša je usamljenost dio zajednice usamljenih ljudi koji iz svoje tišine traže tračak prijateljskog, crvenog obavještenja da je nekome stalo. I nasmijemo se sa „LOL" i postanemo „cool."