Evidentno je da još uvijek ima i onih koji svojim izjavama o NDH i ustaškom pokretu sramote Hrvatsku i nanose joj štetu. Njihovi stavovi neće se promijeniti, ali svatko kome je stalo do Hrvatske može utjecati da ti pojedinci u budućnosti postanu politički i društveno nebitni marginalci
PO broju
stradalih, sustavnosti u "izvedbi” i karakteru nedjela, holokaust je najveći
zločin u povijesti čovječanstva. Ovih dana u godini, a povodom obljetnice
oslobođenja nacističkog logora smrti u Auschwitzu, prisjećamo se politike koja
je židovskom narodu donijela neopisivu tragediju, a njemačkom narodu neopisivu
sramotu.
Prema dostupnim podacima, 1941. na teritoriju NDH živjelo je oko 39 tisuća Židova. Od tog broja svega devet tisuća, odnosno oko 20 posto je dočekalo kraj rata.
I premda je
bez svake sumnje odgovornost Nijemaca za holokaust najveća, brojne države su se
tih godina trudile pokazati lojalnost Adolfu Hitleru, između ostalog
i istrebljenjem svojih sugrađana židovskog podrijetla. U tom natjecanju u
sprovođenju zločinačkog projekta i Hrvati su svoje konje za trku imali. S
obzirom na rezultate "konačnog rješenja”, itekakve konje. Zvali su se ustaše.
Samo mali
podsjetnik na holokaust po ustaškom scenariju. Svega nekoliko dana nakon
proglašenja NDH počeo je obračun sa Židovima. Najprije im je oduzeto pravo na
državljanstvo jer, za razliku od Hrvata, nisu bili arijskog rasnog podrijetla.
Zatim im je, s ciljem "zaštite arijske krvi i časti”, zabranjeno sklapanje
brakova s pripadnicima hrvatskog naroda. Uskoro su uslijedili različiti oblici
diskriminacije i ograničenja poput zabrane "sudjelovanja u radu, organizacijama
i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života… a napose u
književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu,
kazalištu i filmu”.
Oznaka na lijevoj strani prsa
Nisu više
smjeli stanovati u određenim dijelovima grada, kretati se po centru i
zadržavati u parkovima, ulaziti u restorane, hotele, kina i kazališta, kupati
se na kupalištima, biti članovi sportskih klubova; morali su predati
radio-uređaje, fotoaparate, skije, veste, rukavice itd. Svi Židovi stariji od
14 godina morali su u javnosti na lijevoj strani prsa nositi posebnu oznaku u
obliku okrugle limene pločice žute boje s velikim crnim slovom "Ž”. Slijedila
je konfiskacija poduzeća, trgovačkih radnji i pljačka pokretne i nepokretne
imovine. Gotovo istovremeno s javnim sramoćenjem i osiromašivanjem, ustaše
započinju i sa sistematskim uništavanjem židovskog naroda.
Dio Židova s
područja NDH transportiran je u Auschwitz i ostale logore pod upravom nacista,
a dio je svoj život skončao u Jasenovcu i drugim logorima pod ustaškom upravom.
Prema dostupnim podacima, 1941. na teritoriju NDH živjelo je oko 39 tisuća
Židova. Od tog broja svega devet tisuća, odnosno oko 20 posto je dočekalo kraj rata.
Čega bi se
Hrvati danas, u 21. stoljeću, trebali sjećati kada je u pitanju holokaust?
Ne smijemo zaboraviti žrtve
Prije svega
žrtava. Svih onih nedužnih ljudi, žena, djece i staraca koji su ubijeni zato
što su proglašeni opasnošću po rasnu i etničku čistoću hrvatskog naroda i
države. Međutim, sjećanje na holokaust ne smije biti ograničeno samo na žrtve.
Važno je pamtiti i zločince. Ne samo Pavelića, Luburića, Slavka i Didu
Kvaternika. Ne smijemo zaboraviti ni ministra u vladi NDH Milu
Budaka koji je sudjelovao u donošenju rasnih zakona i koji je svojim
javnim izjavama poticao na mržnju i obračun s "nepoželjnima”.
Ne smijemo
zaboraviti Julija Makanca ministra zaduženog, između ostalog,
i za duhovni odgoj ustaške mladeži, koji je poučavao mlade Hrvate kako bi se
trebalo ponašati prema pripadnicima niževrijednih naroda: "Narodi, u kojima
nema vrlina, nemaju prava tražiti za sebe slobodan i nezavisan život… Zato si
svaka zajednica uzima pravo da istrijebi, uništi ili bar učini neškodljivima
one pojedince, koji je radi posvemašnjega nedostatka vrlina slabe i
upropaštavaju”.
Ne smijemo
zaboraviti ustaški pozdrav "Za dom spremni” kojim su potpisivane zapovijedi o
masovnim ubojstvima, kao ni logor Jasenovac u kojem je ubijeno više od 80
tisuća ljudi. Ne samo da spomenuto ne smijemo zaboraviti nego bez ikakve
rezerve moramo osuđivati sve što ima ikakve veze s NDH i ustaškim režimom.
ZDS, Jasenovac i Mala Floramye
Ali, ni to
nije dovoljno. Govoriti o holokaustu znači i govoriti o slavljenju i
opravdavanju onih odgovornih za holokaust, i umanjivanju i negiranju karaktera
holokausta. Konkretno, to je ono kada predsjednik Hrvatskog sabora 1998. izjavi
kako Jasenovac, u kojem je ubijeno gotovo 100 tisuća ljudi, nije bio "ni
lječilište ni mučilište”, te kao dokaz ponudi svoje viđenje atmosfere koja je
vladala u logoru: "eto, treba znati da su jasenovački logoraši u okviru dramske
sekcije na scenu postavili Tijardovićevu operetu Mala
Floramye”.
To je i ono
kada u mjesečniku "Nezavisna Država Hrvatska”, koji je izdavao zet Ante
Pavelića, 1996. osvane članak u kojem autor govori o "časnim simbolima i
imenima ustaških heroja”, a sebe nazove "njihovim štovateljem i sljedbenikom”,
i onda jednoga dana isti taj autor postane ministar u vladi demokratske
Hrvatske. To je i ono kada se potpredsjednik Sabora 2016. prisjeća ubijenih
ustaša na kraju rata i naglasi da "njihova borba za svoj hrvatski narod živi u
svima nama… a njihova žrtva nikada neće biti zaboravljena”.
Ili kada
ministar u hrvatskoj vladi 2019. u svojoj kući drži sliku poglavnika NDH Ante
Pavelića. Ili kada predsjednica Hrvatske, govoreći o politici istog tog
Pavelića, niti jednom riječju ne spomene holokaust nego kao "fatalne pogreške”
istakne "razne zločine nad Hrvatima”. To je i ono kada se po stadionima i
koncertima masovno uzvikuje ustaški pozdrav "Za dom spremni” bez straha da će
itko zbog toga snositi ikakve posljedice. Kada se državnim novcem financiraju
udruženja koja negiraju zločinački karakter logora Jasenovac i genocidni
karakter ustaškog režima. Ili kada u državi koja obilježava Međunarodni dan
sjećanja na žrtve holokausta po gradovima postoje ulice imenovane po
provoditeljima holokausta, ustašama Mili Budaku i Juliju Makancu.
Siguran sam
da većina građana Hrvatske iskreno žali žrtve holokausta i osuđuje političare i
politike odgovorne za taj zločin. Ali je evidentno da još uvijek ima i onih
koji svojim izjavama o NDH i ustaškom pokretu sramote Hrvatsku i nanose joj
štetu. Na promjenu njihovih stavova vjerojatno nitko ne može utjecati. Ono što
svatko kome je stalo do Hrvatske može jest utjecati da ti pojedinci u
budućnosti postanu politički i društveno nebitni marginalci.