Prosvjed 'Đurinih' i prosvjetnih radnika u Slavonskom Brodu u prosincu 2019.(Foto: SBplus / arhiva)Solidarnom pak podrškom učitelja koji su došli zajedno prosvjedovati s radnicima Đure Đakovića, u suvremenoj Hrvatskoj je prvi put na ovaj način iskazana klasna solidarnost, što bi moglo označiti istinsku prekretnicu u društvu.
Pišući svoju kolumnu, vjerojatno, Dragan Markovina nije mislio na činjenicu
da je prvi Radnički
dom na Balkanu izgradila radnička klasa Slavonskog Broda 1912. godine te da je Slavonski
Brod prvi na području najstarije Jugoslavije imao gradonačelnika komunistu.
Unatoč živoj pravaškoj praksi, lijeva politička misao u Slavonskom Brodu nikad
nije bila marginalna - kao danas. Zbog toga, „ova promjena ponašanja i
pojava bazične solidarnosti", koju je Markovina vidio u Slavonskom Brodu, zaista,
„ima velik potencijal za uklanjanje društvenih nepravdi", ali za to nikakvu
zaslugu nema ovdašnja kastrirana ljevica nego beskrupulozna desnica. Kao u
cijeloj Hrvatskoj.
BEZ obzira što se politička elita pa i država kao takva često prema
građanima i društvu ponaša jednako neosjetljivo i cinično, neovisno o
tome tko je trenutačno na vlasti, najgora podvala koju su uspjeli
prodati ljudima je teza o tome kako su svi isti.
Osim toga što doista nisu svi isti i što najveću odgovornost za
stanje u zemlji i društvu imaju oni koji su uvjerljivo najviše godina
proveli na vlasti, a to je konkretno HDZ, ova podvala računa na
poticanje malodušnosti kod građana i posljedično njihovo odustajanje od
bilo kakvog angažmana.
I ne može se reći da oni koji su ovu floskulu pustili u javnost nisu
godinama bili uspješni u ostvarivanju svog nauma. Apatija u društvu
gotovo se mogla fizički osjetiti, ljudi su imali realan osjećaj da ništa
ne mogu promijeniti i da sustav funkcionira na nekoj, njima nedokučivoj
nadrazini.
Duboka strukturalna nepravda
Međutim, osjećaj kojeg je najveći dio društva dijelio i još uvijek
dijeli je osjećaj duboke strukturalne nepravde. Stoga je prava šteta da
je priču o novoj pravednosti Ivo Josipović iscrpio u
prvoj kampanji za predsjednika, nakon čega se nije dogodilo ništa na
polju proizvodnje pravednosti. Ne bi se, naravno ništa bitno promijenilo
ni da je Josipović bio znatno aktivniji oko toga, budući da realna moć
ne leži u uredu predsjednika, ali ostaje žal zbog toga što je parola
koja je mogla okupiti najveći dio građana sada potrošena.
Ono što predstavlja nove momente u hrvatskom društvu su dvije stvari,
koje nisu nužno, a ni potpuno povezane, ali bi se mogle u nekom
najgorem scenariju i čvrsto povezati. S jedne strane je sve veća
količina bijesa zbog nepravdi, a s druge sve primjetnija društvena
živost po pitanju građanskog aktivizma, bilo da je riječ o opiranju
sumnjivim prostornim planovima, nekontroliranoj sječi šuma, otporu prema
revizionizmu ili podcjenjivanju obrazovanja.
Prvi moment bijesa do sada se kanalizirao kroz glasanje za razne vrste populista, od Mosta, preko Živog zida, do Kolakušića,
dok su drugi na životu održavali uvijek isti aktivisti koji su pomalo
širili krug podržavatelja. S pojavom štrajka u obrazovanju i posebno s
bahatom ignorancijom i javno emitiranim neshvaćanjem o tome što je
stvarni problem, od strane premijera i Vlade, nije samo konkretni štrajk
dobio zamah i pretvorio se u općenarodni bunt protiv aktualne Vlade,
ali prije svega protiv društvenih nepravdi, nego je došlo i do buđenja
otpora na raznim stranama.
Istinska prekretnica u društvu
Od toga da se i liječnici pokušavaju izboriti za bolji status, do
pobune radnika Đure Đakovića, kojima nije isplaćena plaća za listopad.
Užasavajuće je da je uopće moguće doći do situacije u kojoj ljudi ne
mogu dobiti ono što su pošteno zaradili i da su stvari u industriji tako
funkcionirale desetljećima. Solidarnom pak podrškom učitelja koji su
došli zajedno prosvjedovati s radnicima Đure Đakovića, u suvremenoj
Hrvatskoj je prvi put na ovaj način iskazana klasna solidarnost, što bi
moglo označiti istinsku prekretnicu u društvu.
Revolucionarnost ovakvog iskoraka najbolje se ogleda u nemoći,
nedostatku želje, svijesti ili organizacijskih sposobnosti koja je
karakterizirala prosvjede i štrajkove radnika velikih industrijskih
pogona i dugih firmi koje su privatizirane i tjeranje u stečaj, bez
ikakvog ozbiljnog negativnog efekta po vladajuće, u devedesetim i ranim
dvijetisućitim. Stoga ova promjena ponašanja i pojava bazične
solidarnosti ima veliki potencijal za uklanjanje društvenih nepravdi.
Koliki je taj potencijal, možda najbolje svjedoče pariški prosvjedi
iz 1968., na kojima su zajedno sudjelovali studenti, industrijski
radnici, kao i oni iz javnih službi i potpuno paralizirali zemlju te
natjerali De Gaullea da uvaži pobune i započne reforme.
Opasnost koja može ugroziti, ne samo ovu prvi put iskazanu
solidarnost, nego i društvo u cjelini, leži u tome da umjesto
solidarnosti prevlada bijes i okretanje populističkim rješenjima, koja
mogu rezultirati jedino općom destrukcijom. U kojem će od dva smjera
društvo krenuti, umnogome će zavisiti od ponašanje Vlade, odnosno o tome
razumije li Plenković o čemu se zapravo radi i je li mu uopće stalo do
društva i zemlje ili nije.