Trg sv. Trojstva u Požegi(Foto: P.S./SBplus)'Ljudi ne žele u politiku. Zašto? Ako uđu u politiku, mogu jednostavno od nje stradati. Tako ostavljaju mjesto ljudima koji na bilo koji način žele doći do sredstava, položaja, moći. Zato imamo to što imamo.'
POŽEGA - Grad Požega našao se kao aktualna tema u medijima,
a razlog tomu su političke afere. U zadnje vrijeme Grad je snažno podijeljen na
lijeve i desne, odnosno, 'plave' i 'crvene.
O dobrim i lošim stranama života u tom gradu za Večernji
list govorilo je troje Požežana koji nisu politički involvirani: Željko Sliško,
poznati ugostitelj, Ilijana Lončar plesna pedagoginja, samostalna umjetnica i
plesačica suvremenog plesa koja je, zapravo, požeška snaha te akademska
kiparica Tatjana Kostanjević iz Opatije koja je ondje provela gotovo cijeli
život, no doselila se u Požegu, odakle su joj rodom roditelji.
- Ljudi ne žele u politiku. Zašto? Ako uđu u politiku, mogu
jednostavno od nje stradati. Tako ostavljaju mjesto ljudima koji na bilo koji
način žele doći do sredstava, položaja, moći. Zato imamo to što imamo. - započinje 56-godišnji Željko Sliško, vlasnik Pizza Bolte Lounge Bara. Rođeni je
Požežanin, a privatni je ugostitelj četvrt stoljeća.
- Nemam nikakve veze s politikom. Dosta mi je bogata
ugostiteljska karijera, a uglavnom sam je proveo u Požegi iako su mi se pružale
prilike za odlazak i u inozemstvo i na more. Sve što sam naučio o poslu, želio
sam iskoristiti u svom gradu, koji nije velik, ali je grad potencijala. - kaže
on.
Zadovoljan je poslom, čak i u koronakrizi. Pizze koje
njegovi majstori pripremaju dostavlja na kućne adrese jer su restorani u našoj
zemlji od kraja prosinca zatvoreni.
- Prosinac je bio odličan, a u Slavoniji su siječanj i
veljača i inače dosta teški u ugostiteljstvu zato što u to doba pristižu
suhomesnati proizvodi nakon kolinja. Svedeni smo, stoga, na nekoliko onih,
uglavnom mlađih, koji su navikli na dostavu hrane. - objašnjava.
Što se tiče birokracije i poduzetništva, posljednjih godina situacija se poboljšala.
- Čini mi se da se ide poduzetnicima naruku, primjerice
glede otvaranja i proširenja posla, jer se uvidjelo da će inače svi mladi otići
van. Kada je počeo val odlazaka u Irsku, Njemačku, Švicarsku, i moja su djeca
željela ići, a ja sam rekao: Zašto ne ostati ovdje? Imamo i dobrih i loših
strana, ali zašto ne tražiti dobro i pozitivu? - rezimira sugovornik.
Najveća je prednost njegova grada, kaže, otvorenost.
- U Požegi je doseljenika kao malo gdje u Hrvatskoj.
Simbioza je prije 30-ak godina bila teška, ali u posljednje je vrijeme zaista
dobra. Svi ti ljudi koji su došli u naš grad žele reći da su Požežani. A to
imponira. Požega je prije tri ili četiri desetljeća imala lijepu kulturnu i
glazbenu scenu. No, kultura je otišla u "backstage”, sve je ostalo ispred nje.
Za kulturu treba imati novca. Nemamo kino. Imamo kazalište, a nemamo glumaca,
otišli su svi trbuhom za kruhom. - iznosi Sliško.
Ovaj poduzetnik ima 11 zaposlenih. Trenutačno nema problema
s pronalaskom radnika, ali ima u ljetnoj sezoni. Čim dođe travanj, pizza
majstori i konobari odlaze za većom plaćom.
- No, 1. rujna kucaju na vrata da bi se vratili, jer im je
zimi ovdje dosta dobro: mnogo se manje radi nego u Dalmaciji, a kada se sve
uzme u obzir, plaća i nije toliko manja. - kaže ugostitelj.
Ističe kako nije u politici, ali ne može reći da mu ne smetaju
političke afere koje drmaju gradom, kao i podijeljenost.
- Morat će se sve to pomiriti, i moći će, posebno ako dođu
mlađi ljudi koji će razumjeti da netko mora biti i SDP i HDZ i bilo koja treća,
četvrta stranka, ali da i "crveni” i "plavi” sjednu i zajedno razmišljaju i
guraju naprijed za naš grad. Je li to daleko? Mislim da nije. Pandemija je
dosta pridonijela da ljudi prepoznaju koliko im netko vrijedi u životu. - zaključuje Željko Sliško.
Požega je pitomi grad dobrih ljudi.
Akademska kiparica Tatjana Kostanjević živjela je gotovo 50 godina
u Opatiji, a budući da si ondje nije mogla priuštiti atelje kakav je željela,
doselila se u Požegu, odakle vuče korijene.
- Uživam u lijepom ateljeu i prekrasnom gradu. U dobi od
pola stoljeća našla sam prijateljice s kojima sam povezana kao da se znamo
oduvijek. - govori ona, iskreno zadovoljna.
Požega je puna njezinih javnih skulptura, a građanima je
omiljena ona Nikole Tesle u parku uz Orljavu. Kada zahladi, Teslu građani
omotaju šalom, a mi smo svjedočili i da mu u krilo stavljaju keks. Park je od
milja prozvan "Kod Tesle”.
- Moj je životni princip raditi interaktivnu, urbanu
skulpturu, a ne spomenike. I zato je taj Tesla blizak ljudima, a ne nedodirljiv
spomenik. - objašnjava 57-godišnja Tatjana.
Kaže da je Požega pitomi grad dobrih ljudi. Ni ona s
politikom nema veze, no politika utječe i na njezin život.
- Znaju me Opatijci pitati: "Kamo si ti to otišla, što se to
kod vas događa?”, odmah im je asocijacija afera. Ali ja ne želim živjeti u
gradu slučaju, nitko to ne želi, nego u dobrom, lijepom, pitomom gradu. Zaista
se ne petljam u politiku, ali zašto se na pojedincima grade naši životi? Toliko
je kvalitetnih i dokazanih umjetnika (i tu ne govorim o sebi), trebalo bi ih
držati na dlanu. Grad bi trebao voditi računa o živim ljudima. Ostavimo nešto trajno
u gradu. - poručuje.
Ljubav prema plesu dovela ju je u Požegu.
Još jedna umjetnica koja se skrasila u Požegi je Ilijana
Lončar. Najviše vremena provodi u svojoj plesnoj dvorani ili, kako slikovito
kaže, "živi u vlastitom balonu”, a tijekom svih 20 godina, koliko je u Požegi,
nastoji i uspijeva držati se po strani kada govorimo o političkim zbivanjima.
Pripada nezavisnom kulturnom miljeu.
- Projekti umjetničkih organizacija trebaju biti od javnog
značenja, i jesu, pa se onda prijavljuju na natječaje javnih potreba u kulturi,
a smatram da lokalna zajednica treba podržavati taj oblik umjetnosti. Nažalost,
sredstva koja se odvajaju za kulturu inače su jako mala, i Grada i Županije. - ističe Ilijana.
Umjetnička organizacija Plesna radionica Ilijane Lončar
okuplja oko 130 polaznika, djece i mladih. Isprofilirali su se kroz nju mladi
talenti koji su upisali kasnije i plesne akademije. Najviše je postigao Luka
Švajda, koji je trenutačno profesionalno angažiran u kompaniji Rosas u
Bruxellesu.
- Nažalost, nisam
uspjela od lokalne zajednice dobiti prostor, u najmovima sam promijenila četiri
ili pet adresa, a najam je skup. - priča za Večernji, 47-godišnjakinja.
Ilijana je rođena Osječanka, tadašnju Srednju školu za
ritmiku i ples te potom Kineziološki fakultet završila je u Zagrebu, gdje se
rodila i ljubav koja ju je, na koncu, dovela u Požegu. Velika je to bila odluka
jer Požegu nikada nije ni vidjela. Prvo što je pitala supruga bilo je ima li
Požega kazalište, jer bez njega ne bi mogla živjeti. Upravo uz kazalište vezala
je prvih desetak godina, gdje je jedno vrijeme bila i zamjenica ravnateljice.
Iako pod njegovim krovom nije postojao plesni ansambl, Ilijana je dobila
priliku koreografirati, ali i plesati i glumiti.
Više kulturnih sadržaja nedostaje joj, kaže, i danas, no
nastoji to sama nadoknaditi – dovodi u grad plesne predstave, umjetnike...
- To me čini sretnom jer se stvara lijepo ozračje koje širi
horizonte i samoj Požegi i kazalištu i meni osobno. - iskreno će Ilijana.
Kako ona doživljava
političke turbulencije?
- Otkako sam došla, strašno patim što se Požega rijetko
pojavljuje na televiziji. I onda kada se pojavi, to bude u negativnom
kontekstu, kao i sada. A ta percepcija Požege ne ide naruku svima nama koji je
želimo izdići na viši nivo. - naglašava.
Požega se, kao rijetko koji grad u okruženju, može pohvaliti
kazališnom poviješću dugom više od tri stoljeća.
Požega grad po mjeri?
Gradsko kazalište Požega danas ima jednog zaposlenog glumca.
I ono se prije dvije godine našlo na medijskim naslovnicama, i to zato što je u
to doba na kazališnoj plaći bilo devetero stalno zaposlenih, od kojih ni jedan
glumac. Ravnateljica Valentina Neferović, koja je na toj funkciji od 2013.,
tada je bila na rodiljskom dopustu. Diplomirala je kroatistiku i filozofiju,
teče joj drugi mandat na čelu kazališta. Članica je HDZ-a, no kaže kako nije
aktivna, za razliku od njezina supruga – već spomenutog aktualnog dožupana i
bivšeg požeškog gradonačelnika Vedrana Neferovića.
- Požežani zaista vole kazalište. Predstavimo sedam ili
osam, nekad čak i devet premijernih naslova godišnje. Kapacitet nam je dvorane
213 mjesta i svaka predstava bude rasprodana, traži se ulaznica više. - kaže
ravnateljica Neferović. Kada je stigla u kazalište, gradonačelnik je bio Vedran
Neferović, no svoju su vezu, priča, započeli poslije.
- U našem se gradu uvijek gleda koja si stranka, čiji si.
Svojim sam dolaskom u kazalište prošla torturu javnosti, govorili su da sam
zaposlena jer mi je otac HDZ-ovac. Kod nas je to tako, ali ja to mogu iznijeti.
Poslušala sam savjet jedne cijenjene osobe u gradu: "Valentina, ti samo šuti i
radi, tvoj rad će dokazati da vrijediš.” I tako je i bilo. Došlo je poslije do
raskola unutar HDZ-a, pa se dogodio nesretni slučaj s novinarom, kao obitelji
nam nije to sve skupa bilo ugodno. Mali je grad, neki su se ljudi naslađivali i
podsmjehivali, iako su možda samo tri dana prije bili uz nas. Jako je
nezahvalno biti u politici. - svoje viđenje stvari iznosi Valentina Neferović.
- Ova Zlatna dolina u sebi skriva, neću reći zavist, ali
nekakav jal, nešto tu jest da su ljudi stalno nezadovoljni, stalno se mora
nešto burkati, dokazivati... Pa i u kazalište su se, budimo iskreni, neki ljudi
dovlačili po naredbi, jer se moraju zaposliti, bili potrebni ili ne. I nije to
tako samo u kazalištu. To nije dobro i dijeli građane. Naš je grad sad užasno
podijeljen. Osjeti se to čak i na ulici. - kaže Valentina Neferović.
Za Požegu kaže da je grad po mjeri čovjeka, u kojemu su i
vrtić, i škola, i ured "na pet minuta vožnje”.
- Knjižnica je novoobnovljena, muzej se obnavlja, nadam se
da će i kazalište doći na red. Srednje škole imamo gotovo sve, osim medicinske.
No, teško je naći posao. S druge strane, jako puno građevinskih tvrtki ne može
pronaći radnike, baš kao ni prijevoznici vozače ili ugostitelji konobare.
Veliki je, naime, trend iseljavanja, i moj je brat sa suprugom i dvoje djece
otišao u Njemačku. - navodi.
Požega, inače, ima nešto više od 26.000 stanovnika prema
posljednjem popisu. A kako pomiriti tu podijeljenost?
- Treba doći netko iznad svih njih tko će 'popeglati' stvari i
reći: "'Ajde, smirite se i radite kako treba ako imate ambiciju i želju da grad
funkcionira”. - poručuje za Večernji, Valentina Neferović.