Povjesničar Hrvoje Klasić(Foto: Vedran Peteh/Cropix)Dan oslobođenja Zagreba, koji se obilježava 8. svibnja, i Dan pobjede nad fašizmom, odnosno Dan Europe koji se obilježava dan kasnije, u Hrvatskoj javnosti posljednjih tridesetak godina prate žestoke polemike i duboke podjele društva, čije se prevladavanje, prama stručnjacima, još ne nazire.
OSLOBOĐENJE Zagreba povijesni je događaj, koji se obilježava
u sjećanje na dan kad su partizanske jedinice ušle u Zagreb, i kojim se
slavi slom Nezavisne Države
Hrvatske (NDH). Savez antifašističkih boraca i antifašista
(SABA) obilježava ga svečanom akademijom i polaganjem vijenaca u počast
osloboditeljima Domovine na Grobnici narodnih heroja i Partizanskom groblju na
Mirogoju te na Spomen-području Dotrščina.
Kako piše tportal.hr čiji članak prenosimo u cijelosti, u
subotu je Mreža antifašistkinja Zagreba organizirala, na savskom nasipu, Trnjanske kresove čiji je program
uključio brojne radionice, izlagače, štandove, muzejsku izložbu, nastupe
zborova i paljenje kresova. Nazočio im je i gradonačelnik Tomislav Tomašević koji je kazao kako odaje počast za 30 tisuća
građana Zagreba koji su dali svoju žrtvu u partizanima i bili žrtve ustaškog i
fašističkog terora.
Antifašizam i revizionizam
Povjesničari se slažu da se gledanje na oslobođenje Zagreba
poklapa s općim stavom o antifašističkoj borbi u Hrvatskoj. Povjesničar Hrvoje
Klasić ističe da se od 1990. situacija "okrenula za 180
stupnjeva": sve vrijednosti koje su od 1945. prikazivane kao pozitivne,
počinju se prikazivati kao negativne, unatoč činjenici da Hrvatsku i vodeću
hrvatsku stranku osnivaju brojni bivši partizani, komunisti i antifašisti, koje
je predvodio Franjo Tuđman.
Također, unatoč tome što je antifašizam ušao u Ustav i što
je Hrvatska dobila praznik Dan
antifašističke borbe, dodaje. Klasić kaže da se radi o raznim oblicima
revizionima koji imaju za cilj umanjiti i relativizirati zločinački karakter
ustaškog režima. Nema spora da je trebalo napraviti reviziju narativa koji je
postojao o Drugom svjetskom ratu. Ali aktualna revizija je načinjena tako da
je, zbog zločina koji su počinjeni, odnosno, možda još važnije, zbog činjenica
da su se partizani borili za Jugoslaviju i da je antifašistički pokret
predvodila Komunistička partija, sve vezano uz partizane proglašeno negativnim.
Povjesničar s Hrvatskog instituta za povijest (HIP) Davor
Marijan, međutim, smatra, da hrvatski Ustav „nedvojbeno odbacuje
komunistički sustav, od kojeg se ratni antifašizam ne može odvojiti". Izvorišne
osnove Ustava pisao je osobno Franjo Tuđman i one su očigledno bile temelj
politike pomirbe na kojoj je Tuđman gradio svoju politiku neovisnosti i
demokratizacije Hrvatske, kaže Marijan u jednom o svojih ranijih tekstova,
budući nije odgovorio na upit Hine.
Povjesničar Davor Pauković objašnjava da su
se unutar nasljeđa komunističke ili socijalističke Jugoslavije od početka
devedesetih u hrvatskom društvu formirali suprotstavljeni narativi, pa i samo
korištenje pojmova socijalizam ili komunizam u javnom diskursu ima vrijednosnu
odrednicu. Termin socijalizam koristi se znatno češće u neutralnijem ili
pozitivnijem diskursu o raznim temama iz jugoslavenskog razdoblja, dok se
termin komunizam češće koristi kad se govori u negativnom kontekstu, a gotovo
isključivo vezano za zločine, kaže on.
Uloga zločina
Povjesničar Vladimir Geiger u nizu svojih
tekstova optužuje partizanske jedinice za zločine koji su kulminirali nakon
završnih ratnih operacija i poziva se na izvore koji kažu da bi ukupni ljudski
gubici vezani uz pojam Bleiburg i „Križni put" mogli iznositi najmanje 70.000,
a gubici Hrvata oko 50.000 ljudi. Masovne likvidacije zarobljenika ne bi se
mogle događati u takvom broju bez direktiva ili prešutnog odobravanja najvišeg
rukovodstva, kaže i naglašava da je velika razlika ubiti protivnika u borbi od
ubijanja nenaoružana i bespomoćna čovjeka ili ratnog zarobljenika.
Klasić je rekao kako nema spora da su partizani i zapadni
saveznici počinili zločine nad civilnim stanovništvom pred kraj Drugog
svjetskog rata, ali napominje da unatoč tome danas ipak slavimo pobjedu nad
fašizmom. Možemo to reći i ovako: bez obzira što su nakon Oluje počinjeni
brojni zločini nad civilnim srpskim stanovništvom, danas u Hrvatskoj nitko ne
dovodi u pitanje proslavu oslobođenja Hrvatske, kaže za Hinu povjesničar s
Filozofskog fakulteta u Zagrebu .
Marijan, međutim, smatra da je danas u Hrvatskoj izraz
antifašizam naziv za ono što se do 1990. službeno zvalo Narodnooslobodilački
rat i revolucija, te da u poslijeratnoj komunističkoj mitologiji antifašizam
nije bio uopće bitan. On tvrdi da antifašizam guraju udruge među kojima su i
one koje još nisu prežalile raspad Jugoslavije i stvaranje države Hrvatske.
Geiger upozorava da „zagovornici komunističkog svjetonazora u Hrvatskoj, koji
se danas nazivaju 'antifašistima'", ponašaju dvolično. "Oni deklarativno
osuđuju svaki zločin, a omalovažavaju svako istraživanje koje ne podržava
'antifašističku' sliku prošlosti."
Pauković kaže da se takvim pristupima razvijaju
antagonistički narativi, primjerice zločini fašizma nasuprot zločinima
komunizma (ustaša vs partizana); rehabilitacija ustaškog režima nasuprot
odavanju počasti nevinim žrtvama, i osveta prema fašističkim kolaboratorima
nasuprot komunističkoj revoluciji ili obračunu s narodnim neprijateljem.
Napominje da se rasprava odvija u okviru komemoracija koje su pogodan teren za
dramatičnu prezentaciju, za suprotstavljanje narativa ili za manipuliranje
porukama i simbolima.
Petokraka i kukasti križ
Jedna od agendi te polemike je izjednačavanje simbola dvaju
ideologija. Tako, dio članova Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine
nedemokratskih režima nije se složio s dijelom sadržaja dokumenta iz 2018. U
izdvojenom mišljenju oni smatraju da je petokraka trebala biti zabranjena kao
prima facie obilježja mržnje. Kad se tomu doda mjesto petokrake u agresiji na
Hrvatsku u Domovinskom ratu, petokraka ovdje ima posve drukčije konotacije nego
drugdje u Europi, smatraju oni.
Klasić ocjenjuje da se izjednačavanje kukastog križa i
petokrake događa postfestum, poistovjećujući situaciju iz 1991., dakle ono što
je činila JNA s onim što su činili partizani u Drugom svjetskom ratu.
Partizanski pokret je bio međunarodno priznat, čiji su pripadnici nosili
zvijezde petokrake i ratovali zajedno s Amerikancima, Britancima i Sovjetima u
borbi protiv fašizma. Tada su mogli i neki drugi, recimo Vlatko Maček i HSS,
koji su bili znatno brojniji, dobro naoružani i koji su se izjašnjavali kao
prozapadni antifašisti, pokrenuti otpor protiv fašizma, ali nisu. Jedini pravi
pokret otpora je bio partizanski, kaže Klasić. Dovoditi ono što su radili Ivo Lola Ribar, Rade Končar i Nada Dimiću vezu sa Šešeljem, Šljivančaninom i ostalima u JNA 1991. -
potpuno je besmisleno, ističe.
Propala šansa za završetak podjela
Pauković podsjeća na gestu premijera Ivice Račana iz 2002., kada je na Bleiburgu odao počast žrtvama i
ispričao se za zločine komunističkog režima. Njegov je potez u javnom i
političkom diskursu ocijenjen vrlo pozitivno, ali se nisu stvorile daljnje
pretpostavke za završetak podjela u hrvatskom društvu u odnosu na traume Drugog
svjetskog rata, nego komemoriranja žrtava iz rata i poraća i dalje
predstavljaju godišnji vrhunac rasprava o komunističkom nasljeđu u Hrvatskoj,
kaže Pauković, profesor na Sveučilištu u Dubrovniku.
Marijan zaključuje da je antifašizam poslužio komunistima da
iskoriste ne komuniste da Hrvatskoj unutar Jugoslavije "nametnu jaram
proleterske revolucije", a da isto tako danas antifašizam njihovim
ideološkim slijednicima služi da onemoguće suočavanje s komunističkim zločinima
i karakterom druge Jugoslavije. Klasić odgovara da je u proslavu Dana slobode,
koji slavi Europa, utkana i borba hrvatskih i jugoslavenskih partizana, te da
se treba čuvati dvostrukih mjerila.
Klasić zaključuje da ako u društvu postoji „razumijevanje"
za zločine koji su počinjeni u Domovinskom ratu, a ne postoji za zločine koji
su partizani počinili tijekom Drugog svjetskog rata, to nije dobro, piše
novinar Hine, Ivo Lučić.