'Da bismo narušili ugled sudstva, moramo imati ugled'

Smije li se biti uspješan u državnoj administraciji? Bolji od drugih. Sposobniji, direktniji, ostvarivati rezultate i tražiti od drugih da rade ili ih prozivati ukoliko nemaju učinka. Glupo je to pitanje. Elementarna ljudska logika kaže da je poželjno dobro raditi. Pogotovo u pravosuđu, resoru oboljelom od viška neriješenih predmeta i kronične neefikasnosti.

Čovjek koji je prepolovio broj neriješenih predmeta na sudu u Zadru, a to jest konkretan i vrlo opipljiv pothvat, dobio je opomenu od Sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru.

Međutim, slučaj predsjednika zadarskog Općinskog suda Željka Rogića pokazuje da logika u Hrvatskoj nije pretjerano na cijeni. Jer je čovjek - koji je prepolovio broj neriješenih predmeta na sudu u Zadru, a to jest konkretan i vrlo opipljiv pothvat - dobio opomenu od Sudačkog vijeća Županijskog suda u Zadru.

Nema veze što je dobro radio, tom je vijeću mudraca važnije što je svojim javnim nastupima u medijima te poticanjem sudaca da brže rješavaju predmete, narušio ugled sudačkog poziva. Rogić je u stvari gnjavio ljude. Ne piše to tako u opomeni, ali se između redaka može naslutiti da je taj Rogić jedan čudan svat, koji naprosto smatra da neradnike treba gnjaviti. I tražiti da počnu raditi. I tu je prešao mjeru zdravog razuma, etike i profesije, piše kolumnist Novog lista.

Što je napravio? Smetalo mu je, kao predsjedniku suda, što se neki predmeti razvlače se već 40 godina. Naivčina jedna, reći će vječni cinici, što bi mu to smetalo, pa trebao je znati da će se zamjeriti mnogima ako nešto doista pokuša mijenjati. Iako su cinici u Hrvatskoj na cijeni,  Rogić je radio po svome.

Polazeći od pretpostavke da bi sudovi doista trebali žurno rješavati sudske sporove, on je osmislio jednu pomalo duhovitu i nesvakidašnju akciju. Oblijepio je po zidovima u zgradi suda plakate pod nazivom "Akcija 100 najstarijih ostavina", naslovio ga je na suce i sudske savjetnike i u dnu naveo kako nagrada slijedi za rješavanje tih predmeta, nataloženih tijekom više desetljeća.

Javno je razotkrio i prozvao neradnike. Nije mu to bilo dosta, maltretirao je i jednu sutkinju neka riješi jedan predmet i napravi listu prioriteta, pa se i ona pobunila. Onda je i Sudačko vijeće ispeglalo prerevnog Rogića iza kojeg stoje rezultati, te konstatiralo kako je obezvrijedio, omalovažio i ismijao ugled, dostojanstvo i časnost suda zbog tog plakata, kojeg bi se svatko u sudstvu doista trebao stidjeti.

Javno je razotkrio i prozvao neradnike. Nije mu to bilo dosta, maltretirao je i jednu sutkinju da riješi jedan predmet i napravi listu prioriteta, pa se i ona pobunila

Ali, ne zato što plakat postoji, već zato što postoje sudski sporovi u kojima će prije stranke umrijeti, negoli dočekati sudski pravorijek. Mišljenje Sudačkog vijeća kaže "da se suci ne mogu animirati u rješavanju starih ostavinskih predmeta".

Dakle ljude se naprosto ne može motivirati, kamoli pritiskati da rade svoj posao. Slijedeći tu naopaku logiku, ugled hrvatskog sudstva bi očito bio još veći kad bi sudovi generirali što više tih starosjedilaca-predmeta, koji su odradili cijeli jedan životni radni vijek, ostali neriješeni, ali još nisu spremni za mirovinu.

Ima tu još ponešto o ugledu

Rogiću se stavlja u krimen da je oblatio sud pred građanima, koji na temelju tog "užasnog" plakata mogu stvoriti mišljenje, ili dojam, da se na krajnje neozbiljan način sporovi-metuzalemi dodjeljuju sucima i sudskim savjetnicima, koji se onda dobrovoljno javljaju kako bi neki spor riješili i dobili nagradu povrh plaće.

Rogić kaže da nije zabrinut, ali razmišlja o tome ima li smisla početkom iduće godine ponovo se kandidirati za predsjednika suda. Priznaje da si je stvorio puno neprijatelja, kao i da mnogi imaju svoje zaštitnike, jer postoje mnoge rodbinske veze na sudu, nepotizam u praksi. U takvoj mu je atmosferi teško raditi.

Sudačkog vijeća kaže "da se suci ne mogu animirati u rješavanju starih ostavinskih predmeta".

Na prekretnici. Moguće je riječ o čovjeku koji broji svoje zadnje dane na nekoj važnijoj dužnosti u pravosuđu. Njegov je slučaj nažalost samo predmet u ladici. U Hrvatskoj se ljudi opominju zbog rada i rezultata. I onda netko priča o reformi pravosuđa i državne administracije, koja traje i traje, obećava se i obećava, a da nitko ne zna o čemu se tu stvarno radi, što je cilj i kako ga postići. Nema političke stranke koja se za tu reformu ne zalaže i istovremeno nema stranke koja se tu ima čime pohvaliti. Rogić misli da naprosto treba bolje i više raditi. I to je problem. Zato Hrvatska i jest Apsurdistan.