'U maloj sredini teže je uspjeti, ali je ponos tim veći'

DONJI ANDRIJEVCI - Prije 26 godina, iz Iloka je u Donje Andrijevce zbog ljubavi doselila mlada žena koja je imala veliki san. Uspjela ga je ostvariti zahvaljujući vlastitoj upornosti, ali i pruženoj joj podršci supruga koji odustajanje nije smatrao opcijom. Na istok Brodsko-posavske županije uputili smo se kako bismo čuli priču o uspjehu u maloj sredini.

- Cvijeće me zanimalo od djetinjstva. Uvijek sam bila kreativna, ali sam tu svoju stranu skrivala. Za sebe sam izrađivala rukotvorine i nisam to pokazivala nikomu. Krajem 2004. godine ostala sam bez posla, bezuspješno sam tragala za novim radnim mjestom. Predložila sam mužu da otvorimo cvjećarnicu. Dotad nisam imala veze s tom strukom, ali naknadno sam položila ispit za cvjećara. U samom početku bilo je jako teško. Otvarala sam treću cvjećarnicu u Andrijevcima i za tako malu sredinu to je bilo previše. Svi su me zbog toga osuđivali i nisam imala preveliku podršku okoline. No, uspjela sam i danas je moja cvjećarnica jedina u mjestu. Trebale su duge tri godine da posao dovedem do razine opstanka i isplativosti. Bilo je to veoma naporno razdoblje i financijski i psihički. Bilo je svega; i suza i smijeha. I danas radim sama, bez zaposlenika. Neprestano sam dvokratna smjena i za mene nema odmora. Teško je organizirati privatni i poslovni život, ali imati vlastiti posao nešto je o čemu sam sanjala i što me drži. - za SBplus kazala je 44-godišnja Eleonora Krajinović koja uspješan biznis vodi već 16 godina.

Mada ni danas 'start-up' nije jednostavan, prije više od desetljeća, radilo se o daleko izazovnijem poduhvatu.

- Prije petnaestak godina nije bilo različitih potpora i pomoći početnicima, bez obzira na izvrsnost ideje. Taj start je bio užasno težak. Od papirologije, opremanja, plaćanja najma, sve je bilo daleko teže. Danas su potpore itekako veliki vjetar u leđa. Nismo bili oslobođeni ničega, osim komorskih doprinosa, a tu se radilo o nekoj smiješnoj cifri od stotinjak kuna. Od samog početka morali smo plaćati doprinose. To je bilo najteže, sve se kupovalo za keš. Znalo se dogoditi da muž podigne svoju plaću kako bih ja platila svoje troškove. No, imala sam njegovu potporu i podršku cijele obitelji. On je samo govorio „Idemo uzdignute glave naprijed, nitko ne mora znati je li nam teško." - prisjeća se i iskreno govori Nora kako je od milja zovu svi koji posjećuju njezinu cvjećarnicu.

Još uvijek se sjeća teških trenutaka u kojima je htjela odustati od svoga sna i dignuti ruke od naizgled neisplative cvjećarnice u slavonskom selu.

- Otvorila sam u lipnju. Prve godine na Svisvete, radnja mi je bila dupkom puna. Imala sam hrpu neiskorištene robe, a sve sam sutradan morala platiti. Odvajala sam tu večer novac za račune i kada sam sve 'podmirila', ostala mi je šaka kovanica. Sjela sam i plakala. Željela sam odustati, no suprug mi nije dopustio. Rekao je: „Idemo dalje!". Nitko nije znao kroz što prolazimo, ali on me gurao naprijed i zbog toga sam uspjela. Puno je stresa i odricanja uloženo u ovo i taj put 'sam svoj gazda' nosi veliki teret. Dostupna sam 24 sata ljudima i ne ustručavaju se zvati me u bilo koje doba i bilo koji dan. -kazuje naša sugovornica.

Ponekad surova skučena sredina ne dopušta i ne pruža puno mjesta za raširiti krila onima s drugačijim pogledom na svijet, s velikom hrabrošću i idejama koje zastrašuju 'obične' ljude.

- U maloj sredini nije nimalo jednostavno poslovati. Mnogi te ne žele podržati i radije će novac potrošiti drugdje nego pomoći u svojoj lokalnoj zajednici nekomu tko im baš 'ne sjeda'. Dosta me 'drže' ljudi koji dolaze sa strane, puno je onih iz inozemstva koji naručuju. Imam dugogodišnje klijente s kojima sam stekla prijateljski odnos. Imam kupaca iz Gundinaca koji nisu tako blizu, iz Slavonskog Broda također 'potegnu' do Andrijevaca po moje bukete, iz Garčina, Starog i Novog Topolja, Sredanaca, Divoševaca, Kopanice također. Dakle, iz cijele županije. - kazuje ova draga cvjećarka koja živi svoj posao, iznad kojeg je danas ipak njezin voljeni i jedini unuk.

Kada smo je pitali što joj je u cvjećarskom poslu najdraže - nije znala odgovoriti. Voli usrećiti ljude i učiniti ih zadovoljnim svojim radovima.

- Volim cvijeće i sve volim izrađivati. No, cvjećarnice odavno rade i nude puno više od toga. Ponuda je raznolika. Pokrivamo sve; od kolijevke pa do groba; od radosti do žalosti, za sve prigode. Kada se dijete rodi, prave se aranžmani kako bi se to proslavilo, a isto tako, kada netko umre, zadnja počast odaje mu se cvijetom. Za rođenje se najčešće uzimaju flower boxovi u obliku kolijevke, za rođendane su oni također zastupljeni, zaljubljeni se teško odvajaju od crvenih ruža,... No, svaki cvijet je lijep i ljubav se može iskazati i drugim bojama i vrstama. - poručuje Nora.

No, poslovni je rizik uvijek prisutan, a neiskustvo ili pogrešne odluke o naručenim količinama mogu itekako prouzrokovati gubitke.

- Jako je teško cvijeće u cvjećarnicama održavati živim. Ako je hladno ne odgovara mu, ako je pretoplo isto mu ne odgovara. Uvijek se moram boriti kako ne bi uvenulo. Naručim onoliko koliko mislim da bih mogla trebati, ali uvijek se dogodi da nešto propadne i to ide na moju štetu. Kada sam počinjala, buketi nisu bili toliko popularni, no ja sam ih 'gurala'. Uvijek kažem da si lončanicu svaka žena sama može kupiti, ali buket sigurno neće kupiti samoj sebi. Ne volim kada mi netko donese sliku i želi identičan buket jer svaki je buket priča za sebe. Neka fotografija može biti smjernica, ali nečije remek djelo niti želim niti mogu kopirati do najsitnijih detalja. Volim pogledati lijepe tuđe radove, ali ne mogu raditi identične primjerke. - iskrena je andrijevačka cvjećarka.

Uz upućene joj želje da još barem toliko godina opstane u svome selu i praćeni cvjetnim mirisom, napustili smo Donje Andrijevce, ne krijući pritom zadovoljstvo što postoje ljudi koji ne odustaju od svojih snova. Eleonora uistinu mnogima može biti inspiracija jer, baš kako joj ime kaže, svjetlošću obasjava sve oko sebe.