Foto: MR/SBplusČetiri generacije žive u slozi
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Foto: MR/SBplus
Kada praunuke, Moniku, Teu, Martinu, Elu, Ninu, Saru i Maju okupi u krilo, nema veće sreće na svijetu, a baka Kata nikada ne propušta priliku poučiti ih da se vole, pomažu, slušaju, međusobno poštuju, jer ništa nije važnije od obitelji.
STARI SLATINIK - Premda većina mladih teži samostalnom životu u svom domu pa nalaze razne načine da se odvoje od roditelja, još uvijek ima obitelji koje žive na tradicionalan način, više generacija zajedno.
Iskušani dobar primjer, ljubav i privrženost već skoro sedam desetljeća prenosi novim naraštajima u kući Kljajić u kojoj zbog toga i danas žive četiri generacije u slozi, miru i međusobnoj toleranciji, a prema davnoj izreci "gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna".
Jedna od takvih je obitelj Kljajić iz Starog Slatinika, gdje četiri generacije žive pod istim krovom. U istoj kuhinji kuhaju, u dnevnom boravku zajedno provode vrijeme, stariji prenoseći iskustva i stečena znanja, a mladi unoseći novu energiju i polet.
Najstariji član, i svojevremeno glavni stup kuće, sada 85-godišnja baka Kata, u isto je dvorište i staru kuću došla iz Bebrine još davne 1951. godine kada se sa 17 godina udala za svog Ljubana. Sirotinjska kuća Kljajićevih u kojoj je osim supruga, život dijelila sa bakom, djedom, djeverom i svekrvom, za mladu djevojku možda i nije bio najbolji izbor, ali nikada, kaže, nije požalila.
"Dobro smo se slagali, poštovala sam sve njih starije i služila ih, a i oni su mene prigrlili", prisjeća se. Na takav je način odgajala svoja dva sina, svoju unučad, a sad i praunuke. Svaki dan uz sina Veljka, snahu Zdravku, unuka Nenada i njegovu suprugu Ivanu pa tri praunuke Moniku, Teu i Martinu ima ispunjen život, u kojem svatko ima svoje obaveze, ali i ljepotu zajedništva.
No, srce joj je posebno ispunjeno ako se okupe i ostali, djeca i unučad od drugog sina (pok. Mile), kao što se nedavno dogodilo za 85. rođendan bake Kate. Kada i Ninu, Elu, Saru i Maju (od unuke Ljubice) okupi u krilo nema veće sreće na svijetu, a nikada ne propušta priliku poučiti ih da se vole, pomažu, slušaju, međusobno poštuju...jer ništa nije važnije od obitelji.
Da su zapamtili savjete dokazuju zajedničkim skladnim životom. U istu kuću udajom za Veljka prije 37 godina došla je snaha Zdravka, također sa 17 godina. Odmah se uhvatila u koštac s kućnim poslom, ali i onima u polju, vrtu, vinogradu, šumi... Već godinama ona je stup kuće, a baka Kata voli reći "živim zato što imam snaju kakvu nema nitko na svijetu. Moja je Zdravka suho zlato!"
Rijetko je doduše čuti kako svekrva od srca hvali snahu, ali se događa "kad je za hvaliti". "Ona nikad nije otišla na posao da nije i kod kod kuće štošta uradila, a nikada nije otišla bez dogovora šta tko treba ili bez pozdrava" veli zahvalna svekrva. Puno toga ju je naučila u svojoj kući no lako je, kaže, učiti nekoga tko hoće raditi. Ako nije na poslu Zdravka je sa Veljkom u polju ili u šumi, u vrtu ili kuha, priprema zimnicu, a u smiraj večeri, uz TV program ženski dio obitelji posvećen je rukotvorinama, heklaju, vezu...
Naučila je to i Ivana koja se također kao 17-godišnja djevojka udala u istu kuću za Nenada, prije 15 godina. I nisu se poželjeli odseliti, premda se danas u istom selu prazne kuće mogu kupiti relativno jeftino. Ne smeta im zajedništvo. Njihove tri djevojčice unose svakodnevnu radost premda ponekad i zbrku. Stariji, pogotovo baka Kata, ne razumiju njihovu komunikaciju putem novih tehnologija pa nekada malo "zaiskre varnice", no i to je, kažu, normalno u normalnim obiteljima. Važno je da idu u školu i dobro uče, kaže najstarija članica obitelji, koja i u devetom desetljeću svakodnevno nešto uradi, počisti "arman", dvorište, opegla rublje..., pokazujući praunukama kako treba raditi i međusobno se poštovati. I danas se prisjeća svog teškog djetinjstva kada je kao sedmogodišnja djevojčica ostala u ratu bez oca, s majkom, dva brata i dvije sestre. No, koliko god je bilo teško, voljeli su se i držali zajedno.
Iskušani dobar primjer, ljubav i privrženost već skoro sedam desetljeća prenosi novim naraštajima u kući Kljajić u kojoj zbog toga i danas žive četiri generacije u slozi, miru i međusobnoj toleranciji, a prema davnoj izreci "gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna".