Ilustracija (fotografija nema veze s događajem opisanim u članku)(Foto: Internet)Čim je čula kako u hotel, u kojemu je provela nekoliko sezona radeći kao sobarica, stiže uvozna radna snaga, pukao joj je film. Prolijevala je tamo, kaže, iz mjeseca u mjesec krv, suze i znoj za četiri tisuće kuna s uključenim putnim troškovima, bez lipe stimulacije neovisno o povećanom opsegu posla. Eventualno bi zaradila koju kunu više zahvaljujući radu praznikom, a i to je bio beznačajan doprinos mjesečnom prihodu.
– Kad sam čula kako će ovog ljeta dovesti Srpkinje za
sobarice, dala sam otkaz. To je bila kap koja mi je prelila čašu. Nema to, ne
daj Bože, veze s nacionalnošću, ratom... Nisu te žene ništa krive. Ali one će
raditi za istu plaću, a još će im osigurati smještaj. Kad možeš njima platiti
smještaj, znači da možeš i nama dignuti plaću! Pa više će ih one koštat' nego
mi koje živimo ovdje. Ma neću više, iz principa. Ne'š me više pravit' budalom –
ljutito je Slobodnoj Dalmaciji kazala bivša zaposlenica jednog splitskog
visokokategornika, želeći, zbog razumljivih razloga, ostati anonimna.
Čim je čula kako u hotel, u kojemu je provela nekoliko
sezona radeći kao sobarica, stiže uvozna radna snaga, pukao joj je film.
Prolijevala je tamo, kaže, iz mjeseca u mjesec krv, suze i znoj za četiri
tisuće kuna s uključenim putnim troškovima, bez lipe stimulacije neovisno o
povećanom opsegu posla. Eventualno bi zaradila koju kunu više zahvaljujući radu
praznikom, a i to je bio beznačajan doprinos mjesečnom prihodu. Jedino što je
raslo bio je, veli, broj svakodnevnih radnih zadataka jer je sobarica bilo
premalo.
– Pa kako očekuju da će zadržati žene?! Ne žele ih zaposliti
za stalno, a kamoli im dignuti plaću, nego i dalje traže jeftinu radnu snagu. I
još kukaju kako nema radnika. Čuj, sezonke iz Srbije?! Ma otići će im i one kad
iskuse ljeto u njihovu hotelu. I onda još kukaju kako nema radnika, kako svi
odoše u Njemačku – razočarano će Splićanka, koju je nevolja, baš kao i većinu
njezinih kolegica, natjerala na ljetno 'crnčenje za 4000 kuna' u dalmatinskoj
hit-destinaciji.
Kako su izgledali njihovi radni dani u visokokategorniku,
posvjedočila je jedna njezina bivša kolegica i sugrađanka, koja je radila isti
sezonski posao na istoj adresi i zaklevši se riječima 'nikad više'. Izdržala
je, prisjeća se, nekoliko mjeseci, a onda je, zbog zdravstvenih razloga,
odlučila reći 'dosta'.
- Žene su svakodnevno dolazile, neke bih vidjela samo tjedan
i više se ne bi pojavile. Taj posao rade mlade djevojke, mahom studentice ili
mi, žene srednje dobi koje su ostale nigdje. Bez stalnog posla, ovisne o
sezoni. I onda dođeš tamo, ubiješ se i izgubiš volju ikada više raditi taj
posao. Nisam tip koji odustaje, ali na kraju sam i ja morala dići ruke od svega
– rezignirano govori vrteći film unatrag, prisjećajući se dana kada je
bjesomučno trčala po splitskom hotelu znajući unaprijed kako je izgubila bitku
s vremenom. Posla je, naravno, bilo previše, a minuta nikad dovoljno.
– Soba se čisti 20 minuta, nekada pet minuta manje ili više,
ovisno o stanju u kojem je zateknete. A u tih 20 minuta mora se proći sve – od
usisavanja, promjene posteljine, kompletnog čišćenja, poliranja kupaonice,
odvajanja smeća, pranja čaša, provjere balkona, čišćenja kliznih stijenki...
Zahtijevalo se čak da slažemo odjeću koju su gosti razbacali po podu. Postaneš
robot, samo vrtiš slike, ova soba, ona soba... I trčiš, non-stop trčiš – govori
sugovornica, napominjući kako su najgore prolazile tek pristigle sezonke, jer stalni
sezonci, u odnosu na novopridošle, sebi malo daju za pravo.
– Prvih sedam dana odrađuje se, zapravo uči, s nekom stalnom
sobaricom i nakon toga vam odmah daju samostalno čišćenje. Dnevno je to bilo
uglavnom 14, nekad 16 ili 18 soba, jer je često znalo biti naglih bolovanja, pa
bi se na one koje rade prerasporedio njihov dio posla. Dakako, za istu plaću.
Bolovanja nisu bila inscenirana, nego bi se žene jednostavno premorile. Dobile
bi upale mišića, imale problema s kralježnicom i slično. Ma vidjela sam
svega... Iscrpljenih žena, ukočenih žena jer su znojne radile pod klimom. Jedna
je imala kroničnu upalu ramena, išla je na terapiju šest mjeseci. I izgubila
12-13 kilograma – vrti glavom negdašnja sobarica, rezolutno dajući do znanja
kako se nikad više ne bi vratila u taj hotel.
– Svako jutro dobile bismo raspored od nadzornice i naše
šefice, osim soba obavezno i dnevne zadatke. Nekada je to bilo pranje tepiha,
skidanje mrlja, detaljnije čišćenje pohabanih stvari kako bi izgledale novije,
kompletno čišćenje balkonskih stakala, a svaki dan i liftova... Pritom se sobe
ne nalaze na istim katovima. Gostima ne smijete kucati prije 10 sati, a do
15.30 sve moraju biti očišćene, pa smo često vrebale situacije dok su gosti na
doručku jer se ne smije boraviti u sobi dok su oni unutra. Dnevni posao
sastojao se od kombinacije kompletnog čišćenja soba koje su napustili gosti i
održavanja onih u kojima još borave – govori Splićanka, ne krijući gađenje
načinom na koji je bila primorana čistiti.
Najviše ju je sablaznila, ističe, štednja na krpama.
– Čisti se iskidanim, starim krpicama ili otrgnutim komadima
dotrajalih plahti, ali smijete ih uzeti tek nekoliko. Strogo se čuvaju, nikad
ih dosta. Kako je njima nemoguće posušiti vodu u kupaonici, za poliranje smo
nakon pranja koristili prljave ručnike gostiju, koje smo mijenjali čistima – s
gnušanjem će naša sugovornica.
– Nadzornica je stalno hodala za nama... Naravno, u kontroli
bi uvijek nešto našla – prašinu u utorima vrata ormara ili balkona, nešto što
zbog nedostatka vremena jednostavno nismo stizale proći. Vidjela bi točkicu na
staklu ili prašinu na okviru slike, i stvarala pritisak vičući: "Još si
tu, još si tu!" Nadzornice?! Nemam riječi, većina ih ne zna ni jedan
strani jezik, a kamoli da se zna snaći kad je zaustavi gost i obrati joj se na
nekom drugom jeziku. Ne znam na čiju su preporuku tu dovedene, jer bi barem
trebale znati engleski. A koliko se tek vremena od tih 20 minuta gubilo na
slaganje dodatnih ležajeva, jer su nam česti gosti bile obitelji. To je značilo
pospremanje i izvlačenje iznimno teških kreveta za djecu. Ili na čišćenje
kupaonica u boljim sobama u kojima su gostima na raspolaganju i tuš-kabina i
kada. Sve se mora sjajiti za istu minutažu... Često su gostima na recepciji
omogućavali i kasniji check-out, što nas je izluđivalo jer ionako nismo imale
vremena. Ili bi se zablokirao lift, pa bismo s posteljinom i prekrivačima u
rukama trčale s kata na kat. Ma mogla bih nabrajati unedogled. Bila je to teška
fizikala... Ne ponovilo se – završava svoju ispovijest danas stalno zaposlena
trgovkinja, navodeći kako joj je sadašnji posao neusporedivo lakši. A
podjednako plaćen.
Ruski dar-mar
– Jednom me je dopala soba u kojoj su boravili neki Rusi.
Presvlačili su dijete na krevetu, plahte su bile pune dječjeg izmeta. Dočekalo
me je pet, šest razbijenih čaša, more stakla na balkonu, vina je bilo posvuda.
Tepih je bilo nemoguće detaljno oprati, nisam imala ni
posebno sredstvo za čišćenje. Zvala sam nadzornicu i rekla joj da mi je
potrebno barem 40 minuta za čišćenje, jer je i pod kupaonice bio pun mokraće i
izmeta. Nešto prestrašno... Jedva sam je uspjela uvjeriti da mi dopusti
iskoristiti duplu minutažu za čišćenje te sobe.
Kinezi i napojnice
– Napojnice, u većini slučajeva, ne nađete. Jednom mi je
jedan Amerikanac ostavio 100 kuna jer me je vidio da mu čistim sobu. Bila sam u
šoku. Ti Kinezići znaju ostaviti po dolar ili neku siću, dvije, tri, četiri
kune.
Možda bi netko prije mene ušao i pokupio napojnice, jer sam
u neke sobe ulazila prva nakon odlaska gostiju, a u neke ne, jer bi me u njima
već dočekala nadzornica s riječima u stilu: "To ti je tu, tamo ti je
ono." Kao, našla se tu da mi ukaže na što trebam obratiti pozornost...
Nisu to radile sve nadzornice, ali većina jest.
Preporuke gostima hotela
- ponesite svoju čašu za piće
- obavezno prebrišite WC školjku
- isperite kadu i umivaonik vrelom vodom
- prebrišite sve ručke i tipku za vodokotlić
- nikako ne hodajte bosonogi po tepisima
- ako nije nužno, ne koristite rezervne deke i jastuke