Ivan Klasnić(Foto: Ž.G./SBplus/arhiva)Hrvatsko mljekarstvo je u proteklom desetljeću pretrpjelo najteže udarce liberalizirane agrarne politike.
O varljivom oživljavanju hrvatske poljoprivrede za Deutche
Welle pisao je Igor Lasić, kroz razgovor s MOST-ovkom Ružicom Vukovac i
iskusnim stočarima i mljekarima poput Ivana Klasnića. Članak u nastavku prenosimo u cijelosti.
OPTIMISTIČNO je zazvučala poruka, izazvana „zamrzavanjem"
ekonomije uslijed epidemioloških mjera, da Hrvatska mora hitno oživjeti svoju
poljoprivredu. I da se mora početi samostalno hraniti, s obzirom na djelomično
ugrožene međunarodne lance opskrbe, jer ta država u ovom trenutku ne proizvodi
više od trećine namirnica koje potroše njezini građani. O toj potrebi stoga se
unisono u medijima progovorilo iz najviših političkih krugova, kao i najširih
narodnih.
„Sve je prilagođeno interesima pojedinaca koji su se vremenom udružili da ojačaju takvu politički korumpiranu poziciju. Takav neformalni lobi treba rasturiti, ako se želi oživjeti poljoprivreda, no ja ne vidim da itko ima volju i snagu za to. Zato ne vjerujem više u budućnost našeg sela, ni u priče o promjeni", drži Ivan Klasnić.
No jedno su želje i poruke, a drugo realnost odnosa u
hrvatskoj agrarnoj proizvodnji koji diktiraju sadašnje mogućnosti. Ako se to
zanemari, voluntarističko prizivanje poljoprivredne renesanse moglo bi
neočekivano brzo biti prežaljeno i zaboravljeno, bez ikakvog korisnog efekta. Da
bismo ocrtali karakter i proporcije tog problema, za ovu prigodu fokusirali smo
se na jedan od najznačajnijih pojedinačnih segmenata hrvatskog agrara.
Posrijedi su stočarstvo i mljekarstvo, reprezentirani većim brojem malih i
srednjih uzgajivača i prerađivača, mimo krupne industrije.
Prepolovljen broj proizvođača mlijeka
Hrvatski uzgajivači muznih krava, a uz njih i prerađivači
mlijeka, čine onaj nemali dio nacionalne poljoprivrede koji u toj djelatnosti
proizvodi nešto izrazitiju dodanu vrijednost. Nisu to ratari ni voćari,
primjerice, dok neki od ostalih stočarima ne konkuriraju ni po samom obimu
proizvodnje. Ipak, hrvatsko mljekarstvo je u proteklom desetljeću pretrpjelo
najteže udarce liberalizirane agrarne politike.
Prije deset godina u Hrvatskoj je bilo gotovo deset tisuća proizvođača
mlijeka, a danas ih je manje od pet tisuća. Razloga ima više, i o nekima smo već pisali, ali ovaj put izdvajamo jedan strateški aspekt i uvjet
opstanka stočara i mljekara - dostupnost državnog zemljišta za najam u svrhu
ispaše. O tome se na „sceni" raspravlja godinama, iako se čini da uvijek isti
prigovori neposrednih proizvođača ostaju stalno aktualnima. „Golema većina
zemlje, vrlo povoljno naplaćivane, dodjeljuje se uporno ratarima koji uzimaju i
poticaje, ili sumnjivo povlaštenim mešetarima koji parcele daju zatim u
podnajam, ili velikim igračima iza kojih stoje utjecajni industrijski
subjekti", rekla nam je o tome Ružica Vukovac iz Velike Kopanice u Slavoniji,
čija obitelj uzgaja više od 250 goveda.
Inspektori ne poduzimaju ništa
Vukovac je inače poznata i kao nekadašnja saborska
zastupnica (Most), no kudikamo se duže u svom životu bavila stočarstvom i
mljekarstvom. „Za politiku me i bila motivirala nepravda vlasti prema selu i
poljoprivrednicima", kaže ona, „jer ova država čini ogromnu štetu i njima i,
naravno, samoj sebi. Sad se imamo razloga plašiti i opće gladi. Dok sam bila
načelnica naše općine, prijavljivala sam razne slučajeve zloupotrebe državnog
zemljišta, ali inspektori nisu poduzeli ništa."
„Zakonski se oko dodjele zemljišta preferira ratare. No iako
Republika Hrvatska izvozi pšenicu, mi u velikoj mjeri potom kupujemo polugotove pekarske
proizvode. Jasno vam je da se dodana vrijednost tu realizira u inozemstvu, ne
kod nas. Zato je moj otac ostao zadnji stočar u selu, a ni on ne zna koliko će
još izdržati", riječi su sugovornice portala DW koji doznaje i da se obitelji Vukovac,
koja je prinuđena unajmljivati parcele za ispašu od privatnih vlasnika,
priprema novo smanjivanje raspoloživih površina. Dio zemlje koju koriste bit će
vraćen vlasnicima kojima je nekoć oduzeta kroz nacionalizaciju. Vukovci će tako
spasti s preostalih 30 hektara na još manje, a prije desetljeće i pol raspolagali
su s oko 70 hektara.
Prednost za ratarske špekulante
Ružica Vuković napominje kako se stočari nisu imali vremena
toliko baviti politikom, angažirani svaki dan uz svoju stoku. S druge strane,
politikanski lovci u mutnom koristili su priliku za špekulantski pristup
ratarstvu i najmu zemljišta. A to je i logičan izbor za ulaz profiterskog rezona
u agrar, zna li se da, po Zakonu o poljoprivrednom zemljištu, prednost za najam
državnih parcela imaju stočari bez imalo svoje zemlje – baš kao da takvih ima
mnogo – ili oni poljoprivrednici koji su već u posjedu državne zemlje, a to su
uglavnom ratari.
Jedan od kritičara takve prakse je Ivan Klasnić iz
Slavonskog Kobaša, predsjednik Udruge proizvođača mlijeka Brodsko-posavske
županije. Ni on nema dlake na jeziku: „Zemlju su dobivali pojedinci po vezi, a
među njima nije bilo mljekara. To su bili razni lokalni 'igrači', predstavnici
raznih udruga koje su se namnožile po Slavoniji, vodstva poljoprivredne komore,
tj. makar ona bivša. Dobivali su po 500 ili tisuću hektara po glavi. A nakon
toga im ta činjenica uopće nije ulazila pod uvjete za dobivanje nove zemlje, pa
su neki dobivali još. Ja ne, ja sam dobio samo Chronovu bolest, od stalne borbe
s njima. Ali ne možete se bosti s rogatima."
Klasnić se prisjeća da je prošli ministar poljoprivrede pokazivao određene znakove volje da bar dijelom promijeni neke devastirajuće
momente agrarne politike, ali je zatim otišao, i sve je ostalo isto. „Sve je
prilagođeno interesima pojedinaca koji su se vremenom udružili da ojačaju takvu
politički korumpiranu poziciju. Takav neformalni lobi treba rasturiti, ako se želi
oživjeti poljoprivreda, no ja ne vidim da itko ima volju i snagu za to. Zato ne
vjerujem više u budućnost našeg sela, ni u priče o promjeni", drži Ivan
Klasnić.
Mljekarstvo se razvija generacijama
Pesimističan je i Ilija Perić iz Viškovaca pokraj Đakova,
koji pitanje dodjele državnog zemljišta smatra osnovnim preduvjetom za
oživljavanje poljoprivrede u RH. „Država bi trebala da pravim korisnicima
omogući i otkup nakon, primjerice, 15 godina najma", mišljenja je ovaj stočar i sirar,
„a ne da to koristi kao sredstvo za sumnjive utjecaje. Ali sad bi ionako i to
bilo zloupotrebljeno. Gledajte, mi sad radimo novu farmu, uz neka EU-sredstva i
kredit na 12 godina. A zakup zemlje ide od godine do godine. I što ako ostanemo
bez tih parcela za ispašu, kako da tako bilo što mirno planiramo, pitam ja vas?"
„Mljekarstvo se ne može obavljati od godine do godine, to se
razvija generacijama. Ali ova zemlja ne pripada ljudima koje zanima život od
vlastitog rada. Državne poljoprivredne čestice davane su, na primjer, ratarima od kojih
znam i mnoge s vojnom mirovinom, a s obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvom
registriranim na suprugu. Onda se on pobrine za vezu na natječaju, i na kraju
ih zanimaju samo poticaji. Ne i to koliko će ta zemlja stvarno roditi, jer ne
žive od nje, nego od muljaže s njom", ogorčen je Perić. Pokazuje se tako da u
oživljavanje hrvatskog agrara nekako najmanje vjeruju oni koji sami čine to
malo vrijednosti preostale od njega.